Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4998/15 (S. J.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4998/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4998/15, rješavajući apelaciju Slobodana Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 021220 15 Rev od 9. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupaju Vasilije Novović i Mile Čajević, advokati iz Foče, podnio je 10. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 021220 15 Rev od 9. septembra 2015. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda preinačene su odluke nižestepenih sudova, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se kao nezakonito poništi rješenje Opštine Foča (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je raskinut ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između apelanta i tužene i naloži tuženoj da apelanta vrati na određeno radno mjesto ili na druge odgovarajuće poslove. Također osporenom odlukom su ukinute nižestepene odluke u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim je tražila utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o radu, i da shodno tome, predmetni ugovor ne proizvodi dejstvo, te da se apelantova tužba odbaci. Osporenom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je rješenjem upravnog inspektora Ministarstva uprave i lokalne samouprave naloženo tuženoj da raskine predmetni ugovor o radu sa apelantom i da je tužena rješenjem (u izvršenju rješenja upravnog inspektora) raskinula predmetni ugovor o radu. Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 21. 22. i

27. Zakona o upravnoj inspekciji i zaključio da je načelnik opštine bio u obavezi da izvrši spomenuto rješenje upravne inspekcije. Istaknuto je da se navedeno rješenje moglo osporavati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku, na način propisan Zakonom o opštem upravnom postupku i eventualno u upravnom sporu, ali ne i u parničnom postupku, pa su se sudovi nepotrebno i neovlašteno bavili njegovom zakonitošću. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je svojom pravosnažnošću rješenje proizvodilo pravno dejstvo (makar bilo i nezakonito) i vezalo parnični sud, pa o pitanju o kojem je odlučeno upravnim rješenjem i sudovi ne mogu odlučivati kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe člana 12. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je dalje naveo da je tužena sa apelantom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme u administrativnoj službi tužene za radno mjesto koje po opisu poslova predstavlja radno mjesto na kome radi pomoćno i tehničko osoblje, te da je prijem apelanta u radni odnos izvršen bez objavljivanja javnog konkursa. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, iz relevantnih odredbi Zakona o lokalnoj samoupravi nije proizilazio zaključak da pri popunjavanju radnih mjesta pomoćnog i tehničkog osoblja u administrativnoj službi jedinica lokalne samouprave nije potrebno provođenje procedure javnog konkursa, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Dovođenjem u međusobni odnos odredbe člana 110. i člana 119. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi, Vrhovni sud je ocijenio da se institut javnog konkursa imao primijeniti prilikom popunjavanja svih radnih mjesta u administrativnoj službi i pri zapošljavanju svih kategorija radnika u toj službi jedinica lokalne samouprave. Pored navedenog, istaknuto je da su apelant i tužena zaključili ugovor o radu za rad na radnom mjestu koje nije bilo predviđeno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u administrativnoj službi tužene. Imajući u vidu da među parničnim strankama nije sporno da prilikom prijema apelanta na predmetno radno mjesto kod tužene nije provedena procedura javnog konkursa, Vrhovni sud je zaključio da je zaključenje ugovora o radu i prijem u radni odnos apelanta suprotno prinudnim normama Zakona o lokalnoj samoupravi i Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u administrativnoj službi tužene, te kao takav nije mogao uživati sudsku zaštitu. U pogledu protivtužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da o protivtužbenom zahtjevu nema svrhe odlučivati, niti bi takva odluka u konkretnoj situaciji imala bilo kakvu praktičnu vrijednost, pa su u tom dijelu obje nižestepene presude ukinute bez vraćanja na ponovno suđenje. Ovakva odluka o protivtužbenom zahtjevu nije na štetu revidenta u smislu odredbe člana 230. u vezi sa članom 253. ZPP.

4. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom 2. stav 2. i čl. 6, 7. i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (Opća zabrana diskriminacije), te član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine (vladavina prava). Apelant, između ostalog, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo (Zakon o lokalnoj samoupravi, Zakon o upravnoj inspekciji, Zakon o radu i Zakon o parničnom postupku), te ističe da mu je ugovor o radu otkazan na osnovu rješenja upravnog inspektora u čijem postupku nije učestvovao (povreda prava na pristup sudu). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u činjenici da Vrhovni sud nije u meritumu odlučio o protivtužbenom zahtjevu tužene. Apelant smatra da je raskidom ugovora o radu od strane novoimenovanog načelnika postao žrtve zabranjene diskriminacije po „partijskom osnovu“ te da je zajedno sa grupom otpuštenih radnika tretiran na drugačiji način u odnosu na ostala lica koja nisu članovi Nove socijalističke partije Republike Srpske, budući da je novi načelnik samo sa njima raskinuo radni odnos, ali ne i sa drugim licima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 958/16 od 17. januara 2018. godine i AP 4531/16 od 11. januara 2017. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Tako je Ustavni sud u navedenoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2470/15 od 8. decembra 2015. godine, tačka 48., naveo „da je Vrhovni sud dao obrazloženje koje ne djeluje proizvoljno pri izvođenju zaključka da su apelanti zasnovali radni odnos suprotno važećem Pravilniku, kao i suprotno odredbama člana 119. stav 1. Zakona o lokalnoj samoupravi, te da radni odnosi zasnovani na takav način ne mogu uživati sudsku zaštitu“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4998/15 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio