Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4070/15 (D. K., G. K. i D. S.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4070/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4070/15, rješavajući apelaciju Duška Kačavende i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Kačavende, Gine Kačavenda i Dušanke Sapun podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000702 15 Rev 2 od 22. jula 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Duško Kačavenda, Gina Kačavenda i Dušanka Sapun (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica ili apelanti), koje zastupa Nikola Strunić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 31. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000702 15 Rev 2 od 22. jula 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Jahorina osiguranja“ a.d. Pale – Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore 15. i 22. januara 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-588/05 od 9. decembra 2005. godine obavezana je tužena da apelantima na ime novčane naknade za pretrpljene duševne bolove na ime troškova crnine, sahrane, podizanja spomenika, te na ime pretrpljenih bolova i pretrpljenog straha, kao i materijalne štete za uništeno vozilo isplati iznose preciznije označene u izreci presude, kao i da im naknadi troškove postupka. Tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa je odbijen. Istom presudom tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti je odbijen u odnosu na „Krajina-osiguranje“ d. d. Banja Luka i „Kosing Dunav“ Banja Luka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica (oca i supruga), koje je poginulo u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 20. januara 1992. godine u Dubravama, na magistralnom putu Gradiška - Banja Luka. Osnovni sud je utvrdio da je prvoapelant upravljao vozilom „zastava 125-P“ kojom prilikom je zadobio lakše tjelesne povrede, dok je njegov otac Dušan Kačavenda poginuo, a drugim vozilom „opel rekord“ je upravljao Predrag Rončević, koji je skrivio nesreću (te je zbog toga pravosnažnom Presudom broj K 198/01 od 1. februara 2002. godine proglašen krivim). Apelanti su odgovornost tužene zasnivali na Odluci Vlade Republike Srpske o pripajanju Srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade) od 2. oktobra 1992. godine i odredbi člana 99. Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica (koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja). Tužena je tokom postupka istakla prigovor pasivne legitimacije navodeći da je vozilo kojim je upravljao Predrag Rončević, koji je skrivio nesreću, bilo osigurano u osiguravajućoj kući „Croatia-osiguranje“ u Novoj Gradišci, uz obrazloženje da tužena nije pravni sljednik „Croatia-osiguranja“ i da stoga nema osnova za odgovornost tužene.
7. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da vozilo kojim je upravljao vozač Predrag Rončević, koji je skrivio nesreću, nije bilo osigurano u momentu nesreće u „Croatia-osiguranju“ (u momentu nesreće mu je istekla polica osiguranja u tom društvu), a ni u „Adria-osiguranju“ (društvo nije bilo osnovano u momentu nesreće), a u sačinjenom zapisniku o nesreći, također, nije bilo podataka o osiguranju vozila. Međutim, ocjenjujući da su se apelanti 20. marta 1996. godine obraćali tuženoj (vansudskim putem) zahtjevom da im naknadi štetu, što tužena nije ni osporila, Osnovni sud je zaključio da je tužena dužna nadoknaditi apelantima nematerijalnu štetu u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika (oca i muža) i materijalnu štetu koju su pretrpjeli u vidu troškova sahrane i oštećenja vozila, u skladu sa odredbama člana 99. Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica, te čl. 178. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je, također, zaključio da, čak i da je vozilo bilo osigurano u „Croatia-osiguranju“, na osnovu Odluke Vlade broj 05-262/92 od 2. oktobra 1992. godine u konkretnom slučaju postoji odgovornost tužene (o čemu se detaljno izjasnio na strani 6. obrazloženja prvostepene presude).
8. Okružni sud je, nakon što je presuda tog suda od 23. oktobra 2007. godine ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 30. oktobra 2009. godine, u ponovnom postupku donio Presudu broj 011-0-Gž- 09-000497 od 26. januara 2010. godine kojom je žalbu tužene odbio i prvostepenu Presudu broj P- 588/05 od 9. decembra 2005. godine u dosuđujućem dijelu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan žalbeni prigovor pasivne legitimacije koji je istakla tužena i u vezi s tim donio pravilnu odluku koju je u cijelosti prihvatio i taj sud. Naime, Okružni sud je istakao da su odlukom Vlade od 2. oktobra 1992. godine tuženoj pripojeni dijelovi osiguravajućih društava, preciznije navedenih u obrazloženju presude, te da, „iako faktičke promjene nisu pravno regulirane, to ne može utjecati na oslobađanje tužene od odgovornosti za naknadu štete tužiteljima (apelantima)“.
9. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000702 15 Rev 2 od 22. jula 2015. godine kojom je reviziju usvojio i nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanata tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova koje je doveo u kontekst prigovora pasivne legitimacije koji je istaknula tužena, te je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno raspravili prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene i da stoga nije pravilno primijenjeno ni materijalno pravo u dijelu nižestepenih odluka kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanata i tužena obavezana na naknadu nematerijalne i materijalne štete. Vrhovni sud je, u vezi s tim, obrazložio da Odluka Vlade Republike Srpske od 2. oktobra 1992. godine, kojom se tuženoj pripajaju dijelovi osiguravajućih društava koji posluju na teritoriji Republike Srpske, a među njima i filijale osiguravajućeg društva “Croatia-osiguranje”, odnosno poslovne jedinice navedenih osiguravajućih društava koje su ostale u Republici Srpskoj, iako njihovo matično društvo ima sjedište na teritoriji Federacije BiH ili druge države nastale raspadom bivše SFRJ. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su navedenom odlukom Vlade od 2. oktobra 1992. godine pripojene tuženoj poslovne jedinice “Croatia-osiguranja” sa sjedištem na teritoriji Republike Srpske, ali nisu pripojene filijale, odnosno poslovne jedinice navedenog osiguravajućeg društva sa sjedištem na teritoriji Republike Hrvatske, niti je tužena mogla da preuzme njihovu imovinu, prava i obaveze. Vrhovni sud je ukazao da se odluka Vlade ne odnosi na filijale (dijelove) osiguravajućih društava čije je sjedište van Republike Srpske, odnosno na teritoriji druge države, te da samim tim tuženoj nije pripojena ni filijala “Croatia-osiguranja” u Novoj Gradišci, zbog čega tužena ne može ni odgovarati za obaveze te filijale po osnovu odgovornosti za naknadu štete trećim licima, u konkretnom slučaju apelantima. Vrhovni sud smatra da, i pod pretpostavkom da je vozilo kojim je uzrokovana predmetna šteta bilo osigurano kod “Croatia-osiguranja” - Filijala Nova Gradiška za štetu ne bi odgovarala tužena, već navedena filijala “Croatia-osiguranja“ u Novoj Gradišci. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odluku Vlade Republike Srpske od 2. oktobra 1992. godine s obzirom na to da tužena nije pravni sljednik Filijale “Croatia-osiguranja” u Novoj Gradišci, već je sljednik filijala “Croatia-osiguranja” koje su imale sjedišta u Republici Srpskoj i poslovale na teritoriji Republike Srpske.
10. Vrhovni sud je, također, zaključio da je utvrđenje nižestepenih sudova da vozilo kojim je upravljao Predrag Rončević nije bilo osigurano od autoodgovornosti u vrijeme štetnog događaja potpuno proizvoljno i suprotno navodima apelanata koji su prvobitno u svom odštetnom zahtjevu i tužbi, te tokom postupka naveli da je vozilo bilo osigurano kod “Croatia-osiguranja” - Filijala Nova Gradiška, dok su u daljem toku postupka tvrdili da je vozilo kojim je upravljao Predrag Rončević bilo osigurano kod osiguravajućeg društva “Adria” Pula po polisi osiguranja broj 006464347, što proizlazi i iz potvrde Policijske stanice Nova Gradiška od 3. septembra 2002. godine. Vrhovni sud je istakao da iz dokumentacije spisa proizlazi da su apelanti podneskom od 20. aprila 2005. godine promijenili svoje navode tako što su tvrdili da navedeno vozilo nije bilo osigurano u vrijeme štetnog događaja, što su bez izvođenja dokaza prihvatili nižestepeni sudovi.
11. Stoga, Vrhovni sud je, imajući u vidu da tokom postupka (od podnošenja tužbe 6. novembra 1996. godine pa do 20. aprila 2005. godine) nije bilo sporno da je u momentu saobraćajnog udesa vozilo kojim je upravljao Predrag Rončević bilo osigurano od autoodgovornosti, zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su, pozivajući se na odluku Vlade od od 2. oktobra 1992. godine, a u skladu sa odredbom člana 99. Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica koji se odnosi na naknadu štete prouzrokovane upotrebom neosiguranog vozila, obavezali tuženu da nadoknadi apelantima štetu budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je dokazana njena odgovornost za prouzrokovanu štetu. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da, bez obzira na to što u spisu postoje podaci o osiguranju vozila koje je učestvovalo u predmetnoj nesreći, nižestepeni sudovi su pogrešno postupili kada su izveli zaključak da vozilo nije bilo osigurano i da na tom utvrđenju temelje odgovornost tužene za štetu shodno odredbama člana 99. Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica.
12. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je uvažio reviziju tužene, te obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata, shodno odredbama člana 250. stav
1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u tome što smatraju da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, apelanti navode da su netačne i proizvoljne tvrdnje da tužena u predmetnom sporu nije pasivno legitimisana i da im ne pripada pravo na naknadu. Slijedom navedenog, apelanti predlažu Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude, te da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tužena smatra da je u postupku donošenja osporene presude pravilno primijenjeno procesno i materijalno pravo i da su dati valjani razlozi za osporenu odluku. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(…)
17. Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ br. 17/90 i 82/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 99.
Oštećeno lice kome je šteta prouzrokovana upotrebom vozila čiji vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao autoodgovornost ima pravo da zahtjeva nadoknadu štete od organizacije za osiguranje koja obavlja obavezno osiguranje autoodgovornosti sa sjedištem na teritoriji republike [....] na kojoj je šteta nastala.
Organizacija za osiguranje kojoj je podnesen zahtjev iz stava 1. ovog člana dužna je da isplati nadoknadu štete kao da je bio zaključen ugovor o osiguranju.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000702 15 Rev 2 od 22. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na naknadu štete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno prmijenio procesno i materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje) i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, prije svega, razmotrio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena, te zaključio da je kao prigovor materijalnopravne prirode o kojem sud, shodno odredbi člana 293. stav 3. ZPP, pazi i po službenoj dužnosti osnovan. Ovakav stav Vrhovni sud je argumentovao time da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je dokazana odgovornost tužene za prouzrokovanu štetu, shodno odredbama člana 99. Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto i na osnovu kojih dokaza je zaključio da tužena u ovom sporu nije pasivno legitimirana, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je nemogućnost apelanata da ostvare svoj zahtjev prema tuženoj posljedica nedostatka materijalnopravnog odnosa između parničnih stranaka u konkretnom slučaju.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, koje se odnose na stranačku sposobnost, pozivajući se pritom na relevantne odredbe ZPP i Zakona o osnovima sistema osiguranja imovine i lica, naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim i koja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud u osporenoj odluci nije proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije na strani tužene o čemu je dato detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman