Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5569/17 (Javno preduzeće "Grijanje" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5569/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5569/17, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća "Grijanje" d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Javno preduzeće "Grijanje" d.o.o. Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 073046 14 Rev od 5. oktobra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Javno preduzeće "Grijanje" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 073046 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 073046 14 Gž od 13 juna 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 073046 12 P od 3. aprila 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se naloži tuženoj (Đ. K.) da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je suprug tužene R. K. (preminuo 8. juna 1993. godine) bio evidentiran kod apelanta kao korisnik usluge grijanja stana, a da je apelant na njegovo ime ispostavljao račune za grijanje stana u periodu od 1. jula 1997. do 31. oktobra 2010. godine, ali da računi nisu plaćeni. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je tužena, nakon smrti supruga, nastavila koristiti apelantove usluge. Kantonalni sud je naveo da Zakon o komunalnim djelatnostima SR BiH, koji se primjenjivao u periodu utuženja, nije sadržavao odredbe koju sadrži važeći Zakon o komunalnim djelatnostima (kojima je propisano da je korisnik komunalne usluge dužan izvršiti prijavu i odjavu svih promjena u roku od 8 dana od dana nastale promjene). Dalje, navedeno je da takvu odredbu nije sadržavala ni Odluka o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora grada Zenice daljinskim grijanjem, kao i Uslovi za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže, koji su bili na snazi za period utuženja. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je nakon stupanja na snagu Zakona o komunalnim djelatnostima apelantu dato u obavezu, pored obaveze korisnika da prijavi promjenu, da i apelant kao davalac komunalne usluge vrši kontrolu korisnika komunalne usluge, što proističe iz odredaba člana 13. stav 1. tačka 2. Zakona o komunalnim djelatnostima kojima je propisano da ako korisnik otpočne korištenje komunalne usluge bez prethodne prijave i davanja potrebnih podataka za evidentiranje obveznika plaćanja kod davatelja usluga, da mu se komunalna usluga može uskratiti. Navedeno je da tužena nije onemogućila apelanta da pravovremeno naplati pruženu komunalnu uslugu ili da tuženoj pravovremeno uskrati pružanje usluge. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da je tužena pristala da prima usluge zagrijavanja na koji način je došlo do zaključenja ugovora po pristanku (usluga nije otkazana), a apelant uslugu nije uskratio, slijedom čega se imaju primijeniti odredbe koje se odnose na ispunjenje obaveze iz ugovora o isporuci toplotne energije. Kantonalni sud je zaključio da apelantov zahtjev za isplatu iz ugovornog odnosa nema značenje zahtjeva za naknadu štete, već radi isplate duga, iz kog razloga zastarijeva u skladu sa odredbama člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ne po općem zastarnom roku predviđenom za zastaru potraživanja naknade štete.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba člana 154. ZOO i da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo. S obzirom da je tužba podnesena 16. jula 2012. godine, te imajući u vidu period utuženja, Vrhovni sud je ukazao da su shodno odredbama člana 378. stav 1. tačka 1. ZOO zastarjela apelantova potraživanja, jer se radi o potraživanjima za naknadu usluge grijanja za potrebe domaćinstva koje zastarijeva za jednu godinu od dana izvršene usluge.
Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešan zaključak da se radi o potraživanju naknade za isporučenu energiju za potrebe domaćinstva, a ne o naknadi štete. Apelant ukazuje da je na taj način doveden u nezavidan položaj budući da je rok zastare potraživanja za isporučenu toplotnu energiju kraći od roka čiji je osnov naknada štete. Apelant, u suštini, smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima i ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman