Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5317/17 (Dragana rođ. Dutina Bukvić)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5317/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5317/17, rješavajući apelaciju Dragane rođ. Dutina Bukvić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragana rođ. Dutina Bukvić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010971 15 Uvp od 19.

oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragana rođ. Dutina Bukvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijela je 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010971 15 Uvp od 19. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tužene (Vlada Federacije BiH), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se u spisu predmeta nalazi samo jedan apelantičin zahtjev, koji je (kao kćerka i član porodičnog domaćinstva umrlog J. D., nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu) 31. marta 2006. godine podnijela prvostepenom organu za povrat predmetnog stana-imovine, u skladu sa odredbama Odluke o provođenju Aneksa “G” Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH i Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prema tome, da se taj zahtjev (suprotno apelantičinim tvrdnjama) nije mogao smatrati urgencijom za rješavanje nekog njenog navodno ranije podnesenog zahtjeva od 12. maja 1998. godine. Naime, da priložena u spisu fotokopija-obrasca zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, ne može biti vjerodostojan dokaz da je na bilo koji način apelantica (i njena majka), podnijela prvostepenom ili nekom drugom nadležnom organu zahtjev za vraćanje navedenog stana, jer se iz sadržaja istog jasno vidi da nije potpisan od strane ni jednog lica kao podnosioca, niti je isti protokolisan od bilo kojeg organa uprave. Vrhovni sud je ocijenio, da stoga prvostepeni sud nije povrijedio zakon na štetu apelantice, kada uzima da je ona zahtjev za povrat stana podnijela 31. marta 2006. godine, nakon proteka zakonom propisanih rokova u kojima je to moguće učiniti. Naime, da imajući u vidu navedeno, da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela tek 31. marta 2006. godine, da je, pravilnom primjenom odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prvostepeni sud (kao i prvostepeni organ) našao da je njen zahtjev neblagovremen. U vezi s tim je istaknuto, da se prema tim odredbama zahtjev za povrat stana trebao podnijeti najkasnije do 4. jula 1999. godine, odnosno za određene kategorije stanova do 4. oktobra 1999. godine, a izuzetno prema odredbi člana 18e. istoga zakona zahtjev za povrat uništenih ili oštećenih stanova morao se podnijeti najkasnije do 5. novembra 2002. godine, a što znači da nakon isteka tih prekluzivnih rokova, koji se ne mogu produžavati, nosioci stanarskih prava (ni članovi njegovog porodičnog domaćinstva) ne mogu više ostvariti pravo na povrat stana. Nadalje, da apelantica nije mogla tražiti svojim zahtjevom ni da povrat predmetnog stana-imovine ostvari u skladu sa odredbama člana 1. Aneksa “G” Sporazuma o pitanjima sukcesije, jer se navedeni stan ne može smatrati privatnim vlasništvom i stečenim pravima građana (koja prava države nasljednice bivše SFRJ isključivo štite odredbama navedenog Aneksa), pa da je o istom u skladu sa odredbom člana 5. Odluke o provođenju Aneksa “G” Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH pravilno negativno odlučeno, a to posebno, imajući u vidu da se odredbama Aneksa “G”, štiti pravo svojine, odnosno stečena prava na imovinu, što stanarsko pravo svakako nije (te odredbu člana 6. istog propisa, na koju se pozvao prvostepeni sud, a prema kojoj se na stanarska prava primjenjuje isključivo domaće zakonodavstvo). Vrhovni sud je istakao, da iz navedenih razloga ne stoje ni apelantičini navodi da je u konkretnoj upravnoj stvari pogrešno primijenjen Zakon o upravnom postupku, kao i Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno odredbe Ustava i Evropske konvencije kao i Aneks 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, budući da je apelantica, kao i svi drugi građani mogla podnijeti zahtjev nadležnom organu za povrat stana u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Takođe, da se apelantičini navodi da joj je prvostepenom presudom povrijeđeno pravo na dom, nisu mogli prihvatiti, budući da je apelantica imala mogućnost da na vrijeme i blagovremeno podnese zahtjev za povrat stana u posjed, tako da se propuštanjem zakonskih prekluzivnih rokova za podnošenje zahtjeva za povrat stana apelantica više ne može pozivati na povrede osnovnih ljudskih prava. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, te da je predmetni stan njena stečena imovina i njen dom. Apelantica, između ostalog, navodi da je iz spisa predmeta vidljivo da nije zahtjev za povrat stana podnesen 31. marta 2006. godine, jer se radi o podnesku urgenciji, te da je majka apelantice podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana 19. novembra 1997. godine, a da je apelantica dostavila i dokaz da je 12. maja 1998. godine dostavila zahtjev za vraćanje u posjed stana nad kojim postoji stanarsko pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5317/17 (Dragana rođ. Dutina Bukvić) | Sudska praksa | Aktio