Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5242/17 (N. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5242/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5242/17, rješavajući apelaciju Nehida Špage, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nehid Špago protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 039451 13 Rsž od 17. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nehid Špago (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 039451 13 Rsž od 17. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba koju je podnio protiv Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Rs 039451 12 Rs od 12. jula 2013. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog (Organizacija sportskih ribolovaca Konjic) o otkazu ugovora o radu od 16. januara 2012. godine i naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto čuvar ribolova, te da mu isplati naknadu plate za određeni vremenski period.

2. U obrazloženju osporene odluke, navedeno je, između ostalog, da prema odredbama člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga. Kantonalni sud je naveo da je tuženi dokazao postojanje organizacijskih promjena u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji rada od 26. jula 2011. godine, odnosno da je broj izvršilaca radnog mjesta čuvara ribolova smanjen na tri, umjesto ranijih sedam, pa je taj dokaz dovoljan da otkaz nekom od postojećih uposlenika tuženog bude zakonit – zbog organizacionih razloga. Dalje, ukazano je da je odredbama člana 39. stav 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu određeno da čuvar ribolova, pored ostalih uslova, mora imati i uslov stručne spreme, najmanje IV stepen obrazovanja poljoprivrednog ili veterinarskog smjera, slijedom čega je pravilno postupio tuženi kada je između postojećih čuvara ribolova, dao otkaz onim ribočuvarima koji taj uslov ne ispunjavaju, a među njima je i apelant (u svom iskazu naveo da ima završenu osnovnu školu). Takođe, Kantonalni sud je ukazao da iz Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji rada proizilazi da tuženi nema radno mjesto na koje bi mogao rasporediti apelanta. Isto tako, ukazano je da je tuženi udruženje sa svojstvom neprofitne pravne osobe (član 3. statuta), pa se njegova ekonomska i finansijska situacija ogleda u manjem finansijskom prilivu od onog koji je potreban za njegovu opstojnost i održivost, a što je dokazano provedenim dokazima – bilans uspjeha za 2009, 2010. i 2011. godinu, rješenjem o pokretanju postupka prisilne naplate Federalne poreske uprave i zapisnicima Inspekcijske kontrole. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je istaknuto da nije osnovan apelantov navod u kojem ukazuje da tuženi nije dokazao tešku ekonomsku i finansijsku situaciju i da se ona mogla utvrditi isključivo na osnovu revizorskog nalaza ili provođenjem ekonomskog vještačenja, iz razloga što otkaz u smislu odredaba člana 87. stav 1. Zakona o radu propisuje ekonomske, tehničke i organizacijske razloge, koji nisu kumulativno postavljeni, pa je bilo dovoljno da je tuženi u postupku dokazao postojanje jednog od razloga. Najzad, Kantonalni sud je ukazao da je neosnovan i apelantov žalbeni navod u kojem ističe da je tuženi na radno mjesto čuvara ribolova zaposlio četiri zaposlenika, a da su članom 4. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji rada precizirana tri čuvara, iz razloga što apelant nije dokazao da su četiri čuvara ribolova u radnom odnosu kod tuženog, jer je iz iskaza svjedoka M. P. utvrđeno da kod tuženog radi kao volonter, dok sam apelant navodi da ne zna kakvi su ugovori zaključeni između četiri čuvara ribolova i tuženog. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je zaključak sudova u pogledu ekonomske situacije tuženog nepotpun i ničim dokazan i ne može se zasnivati na bilansu uspjeha i rješenju Federalne poreske uprave o pokretanju postupka prisilne naplate. Apelant ukazuje da nisu bili ispunjeni za otkaz ugovora o radu iz odredaba člana 87. Zakona o radu. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5242/17 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio