Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2781/17 (I. I., M. I., P. Š., S. Č., I. J., B. G., Vinko Nikšić Ivica Rajić, P. B., D. B., I. S. i V. R.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2781/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-2781/17, rješavajući apelaciju Ilije Ilića i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i m) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ivan Jurić, Borko Galić, Vinko Nikšić, Petar Boras, Davor Boras i Vilko Rajić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 019910 13 Gž od 2. februara 2017. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ilija Ilić, Miro Ilić, Pero Šilić, Stanko Čarapina i Ivica Rajić protiv Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 019910 08 P od 28.

decembra 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Spajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 019910 17 Rev od 11. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Ilić, Miro Ilić, Pero Šilić, Stanko Čarapina, Ivan Jurić, Borko Galić, Vinko Nikšić Ivica Rajić, Petar Boras, Davor Boras, Ivica Spajić i Vilko Rajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 3. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 019910 17 Rev od 11. maja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 019910 13 Gž od 2. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 019910 08 P od 28. decembra 2012. godine.

2. U konkretnom slučaju, Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanta Ivice Spajića izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda kojom je uvažena žalba tužene (Federacija Bosne i Hercegovine) i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) da mu na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti, usljed nehumanog tretmana u logoru, te nematerijalne štete zbog dana provedenih u logoru isplate određeni novčani iznos. Osim toga, Vrhovni sud je odbacio reviziju apelanata Ivana Jurića, Borka Galića, Vinka Nikšića, Petra Borasa, Davora Borasa i Vilka Rajića koju su izjavili protiv Presude Kantonalnog suda.

3. Presudom Općinskog suda odlučeno je da se tužba apelanata Ilije Ilića, Mire Ilića, Pere Šilića, Stanka Čarapine i Ivice Rajića smatra povučenom. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da su apelanti Ilija Ilić, Miro Ilić, Pero Šilić, Stanko Čarapina i Ivica Rajić povukli tužbu, čemu se tužene nisu protivile, slijedom čega je u skladu sa odredbama člana 59. Zakona o parničnom postupku doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom.

4. U obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da apelant Ivica Spajić tužbeni zahtjev zasniva na činjeničnim tvrdnjama da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio pripadnik HVO BiH, te da je obavljajući vojne dužnosti zatočen od strane Armije BiH i odveden u logor u Tarčinu gdje je duševno i tjelesno zlostavljan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da pitanje postojanja krivičnog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje, već je samo izuzetno ovlašten utvrđivati da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i to u slučaju kada postoje procesne pretpostavke, zbog kojih se protiv počinitelja ne može voditi krivični postupak. Slijedom navedenog, ukazano je da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti privilegovani rok iz člana 377. ZOO, već zastarni rok iz odredaba člana 376. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 376. stav 1. i 2. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu prouzokovalo (subjektivni rok), a da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). S obzirom na to da je šteta po apelanta nastala za vrijeme rata, tj. prije nego što je ukinuto ratno stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine (Odluka o ukidanju ratnog stanja od 22. decembra 1995. godine) i prije nego što je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine od 23. decembra 1996. godine), zaključeno je da je apelant tužbu mogao podnijeti najkasnije do 23. decembra 1999. godine, a on je to učinio 21. avgusta 2008. godine, slijedom čega je njegov tužbeni zahtjev zastario.

Apelacioni navodi

5. Nakon brižljive analize predmetne apelacije, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja, te ukazuju da ne podliježe zastari zahtjev za naknadu štete prouzrokovane nekim od krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Suštinski, apelanti smatraju da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO-a kojima je regulisana zastarjelost potraživanja. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih prava (pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Protek roka – u odnosu na apelante Ivana Jurića, Borka Galića, Vinka Nikšića, Petra Borasa, Davora Borasa i Vilka Rajića

7. Ustavni sud zapaža da su apelanti Ivan Jurić, Borko Galić, Vinko Nikšić, Petar Boras, Davor Boras i Vilko Rajić protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka u odnosu na ove apelante presuda Kantonalnog suda. Prema informaciji Kantonalnog suda, drugostepena odluka je dostavljena punomoćniku apelanata 15. februara 2017. godine. Apelanti su 3. jula 2017. godine preporučenom poštom podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na to da su apelanti podnijeli apelaciju nakon što je protekao rok iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da su apelanti neblagovremeno podnijeli apelaciju, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su primili konačnu odluku.

b) Neiscrpljivanje pravnih lijekova – u odnosu na apelante Iliju Ilića, Miru Ilića, Peru Šilića, Stanka Čarapinu i Ivicu Rajića

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 019910 08 P od 28. decembra 2012. godine utvrđeno je da se tužba apelanata Ilije Ilića, Mire Ilića, Pere Šilića, Stanka Čarapine i Ivice Rajića smatra povučenom u ovoj parnici. Naime, apelanti su povukli tužbu, a tužene su na to pristale, tako da Općinski sud nije raspravljao o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti u predmetnom postupku nisu ishodili meritornu odluku u pogledu njihovog tužbenog zahtjeva, koja bi se kao takva smatrala konačnom odlukom i mogla biti predmet ispitivanje pred Ustavnim sudom. Dakle, iz navedenog slijedi da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

c) Prima facie – u odnosu na apelanta Ivicu Spajića

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud zapaža da povredu navedenih prava apelant vidi, u suštini, vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO kojima su propisani rokovi zastare za potraživanje naknade štete.

10. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanta poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2781/17 (I. I., M. I., P. Š., S. Č., I… | Sudska praksa | Aktio