Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3838/15 (B. P., S. P., M. P. i S. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3838/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3838/15, rješavajući apelaciju Bosiljke Pavlović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosiljke Pavlović, Slaviše Pavlovića, Mila Pavlovića i Svjetlane Pavlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosiljka Pavlović, Slaviša Pavlović, Mile Pavlović i Svjetlana Pavlović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kneževa, koje zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 31. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio pokretanje i vođenje izvršnog postupka po Presudi Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. juna 2014. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, odlučujući o zahtjevu apelanata za donošenje privremene mjere, donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3838/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te tužitelja Petre Makarić i ZZ „15. maj“ Kneževo (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica i drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 12. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i drugotužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 18. jula do 26. jula 2017. godine, dok prvotužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Iz činjenica predmeta proizlazi da je pravni prednik apelanata Đorđe Pavlović (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata), na temelju rješenja prednika drugotužitelja OOUR „Ugartrans“ Skender Vakuf (u daljnjem tekstu: pravni prednik drugotužitelja) od 24. novembra 1981. godine, bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici braće Ševarika bb u Kneževu (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je koristio sa članovima svoje porodice, tj. apelantima-suprugom Bosiljkom Pavlović, sinovima Slavišom i Milom i njegovom suprugom Svjetlanom Pavlović od 1982. godine. U spornom stanu su svi skupa živjeli do 1996. godine. Pravnom predniku apelanata JP „Šume Srpske“ 12. oktobra 2000. godine dodijeljen je na korištenje trosoban stan u Banjoj Luci za sve članove porodičnog domaćinstva (pet članova porodičnog domaćinstva).

7. Iz činjenica predmeta, također, proizlazi da je drugotužitelj prethodno vodio upravni postupak pred nadležnim organima uprave tužene Opštine Kneževo, a zatim i upravni spor pred nadležnim sudovima, radi iseljenja apelanata Mila Pavlovića iz predmetnog stana, kao i zahtjev za iseljenje iz spornog stana pravnog prednika apelanata (Đorđa), ali da je taj zahtjev drugotužitelja odbijen, te da su žalba a zatim i tužba drugotužitelja odbijene u upravnom postupku, odnosno u upravnom sporu. U navedenim postupcima je doneseno više odluka, te je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002900 10 U od 23. novembra 2010. godine kojom je tužba drugotužitelja odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da je neosnovano insistiranje drugotužitelja za iseljenje iz navedenog stana prednika apelanata (Đorđa Pavlovića), koji se iz tog stana iselio 1996. godine, imajući u vidu da je navedena činjenica drugotužitelju bila poznata. U vezi sa zahtjevom za iseljenje iz spornog stana apelanta Mila Pavlovića, taj sud je, također, zahtjev drugotužitelja odbio ka neosnovan, utvrdivši da ne postoji pravni osnov za iseljenje imenovanog iz tog stana, jer ima zakonito zaključen ugovor o korištenju spornog stana, kao i ugovor o otkupu tog stana (ovjeren 4. oktobra 2002. godine).

Postupak okončan osporenom presudom

8. Tužitelji su 15. aprila 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih apelanata, te Opštine Kneževo i JODP „Kneževo stan“ kojom su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju spornog stana i ugovor o otkupu tog stana zaključen između apelanata Mila i Svjetlane Pavlović i Opštine Kneževo, jer ona nije imala saglasnost vlasnika stana, drugotužitelja, za dodjelu spornog stana ovim apelantima.

9. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 044621 10 P 2 od 29. avgusta 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav zaključak IO SO Kneževo broj 01/1-012-140/95 od 17. novembra 1995. godine, da je apsolutno ništav ugovor zaključen na osnovu Rješenja SO Kneževo broj 01.26/96 od 22. marta 1996. godine između SIZ-a stanovanja Skender Vakuf i apelanata Mila i Svjetlane Pavlović, da je ništav ugovor o otkupu spornog stana zaključen između Opštine Kneževo i apelanata Mila i Svjetlane Pavlović od 4. oktobra 2002. godine, te da se na osnovu ove presude izvrši brisanje apelanata Mila i Svjetlane Pavlović kao vlasnika spornog stana, da se imenovani isele iz tog stana i da ga predaju u posjed dugotužitelju. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata Mila i Svjetlane Pavlović kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da nastave koristiti sporni stan na osnovu ugovora o korištenju tog stana, kao i da imaju pravo na otkup tog stana.

10. Osnovni sud je u obrazloženju presude prvo naveo koji su dokazi provedeni na glavnoj raspravi (pobrojani na str. 2 - 4), te iznio njihov sadržaj (str. 4 - 10). Konstatovano je, između ostalog, da je izvršen uvid u zahtjev prednika apelanata od 24. aprila 1998. godine upućen JP „Srpske šume“ za rješavanje stambenog pitanja dodjele „trosobnog stana radi rješavanja stambenih potreba njegove petočlane porodice“, te je u zahtjevu navedeno da je postignut „načelni dogovor sa direktorom ZZ „15. maj“ da će stan u Kneževu, nakon dodjele stana u Banjoj Luci, vratiti davaocu“ (strana 4). Također je konstatovano da je na osnovu Rješenja Opštine Kneževo broj 06-372-24- 14/00 od 26. oktobra 2009. godine utvrđeno da je odbijen zahtjev drugotužitelja za iseljenje apelanta Mila Pavlovića iz predmetnog stana, kao i zahtjev za iseljenje iz spornog stana pravnog prednika apelanata (Đorđa), te da su žalba, a zatim i tužba drugotuženog odbijene u upravnom postupku, odnosno u upravnom sporu (strana 6). Sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio (strana 10. presude) da je pravni prednik apelanata bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu od 1981. godine, koji je koristio sa suprugom i dva sina, Slavišom i Milom i njegovom suprugom Svjetlanom Pavlović. Dalje je utvrđeno da je predniku apelanata JP „Šume Srpske“ rješenjem od 12. oktobra 2000. godine dodijeljen na korištenje trosoban stan u Ulici Ranka Šipke u Banjoj Luci za sve članove porodičnog domaćinstva (pet članova porodičnog domaćinstva). Navedeno je da je to utvrđeno na osnovu zapisnika o primopredaji stana i iskaza saslušanih svjedoka, zatim, da je stanarsko pravo na osnovu zaključka IO Opštine Kneževo od 17. novembra 1995. godine „preneseno […], odnosno da je data suglasnost predniku apelanata za prenos stanarskog prava“ na apelanta Milu, koji je sa Općinom Kneževo zaključio ugovor o korištenju stana 22. marta 1996. godine, a zatim i ugovor o otkupu stana 4. oktobra 2002. godine. Navedeno je da tužitelji smatraju da je zaključak IO SO Kneževo od 17. novembra 1995. godine o prenosu stanarskog prava ništav zbog toga što Opština Kneževo nije bila vlasnik stana, te nije mogla dati saglasnost za prenos stanarskog prava sa prednika apelanata na njegovog sina koji je nastavio da živi u tom stanu, zbog čega je navedeni zaključak ništav a dosljedno tome i sporni ugovor, kao i da je apelant Milo bio član porodičnog domaćinstva pravnog prednika, pa da nije mogao zaključiti ugovor o korištenju, odnosno otkupu još jednog stana.

11. Osnovni sud je, ocjenjujući činjenično stanje, ukazao da je odredbom člana 21. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da korisnici stana, u koja lica se, osim nosioca stanarskog prava, ubrajaju i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji sa njim zajedno žive i stanuju, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste stan i da imaju pravo nastaviti koristiti stan i nakon smrti nosioca stanarskog prava, ili kada nosilac stanarskog prava zbog drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je stan prestao da koristi na osnovu otkaza ugovora, raskida, zamjene, ili ako je stekao stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodijeljen a odnosi se i na članove njegovog porodičnog domaćinstva. Stoga, taj sud je zaključio da apelanti Mile i Svjetlana Pavlović ispunjavaju uslove iz člana 21. ZSO, da nakon što je njihov pravni prednik prestao da koristi sporni stan, nastave sa korištenjem spornog stana, jer se, u smislu člana 6. ZSO, imaju smatrati korisnicima tog stana zbog kog razloga je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. U konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno je da su apelanti Mile i Svjetlana Pavlović, nakon prestanka korištenja tog stana od njihovog pravnog prednika sa kojim su zajedno živjeli i stanovali, nastavili da koriste stan, da su zaključili ugovor o korištenju i otkupu spornog stana. Osnovni sud je utvrdio kao osnovan prigovor apelanata nedostatka aktivne legitimacije prvotužiteljice u smislu odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenivši da prvotužiteljica nije aktivno legitimisana u predmetnom sporu, da se u smislu citirane odredbe ZOO ne može smatrati zainteresiranim licem zbog toga što, po ocjeni tog suda, ona nije dokazala postojanje bilo kakvog prava na spornom stanu. Također je istaknuto da su neosnovani navodi tužitelja da je predmetni ugovor o korištenju stana ništav budući da je prednik apelanata stan od JP „Šume Srpske“ dobio tek 2000. godine, te da u vrijeme napuštanja spornog stana „nije bio nosilac stanarskog prava na bilo kojem stanu na teritoriji RS“, zbog čega eventualno naknadno dobijanje stana na korištenje, nakon prestanka ugovora o korištenju ranijeg stana, nema utjecaj na pravnu valjanost ugovora zaključenog sa apelantom Milom. S obzirom na to da je taj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju i otkupu spornog stana, to je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata Mila i Svjetlane Pavlović kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da nastave koristiti sporni stan i da po osnovu zakupa imaju pravo na otkup navedenog stana.

12. Osnovni sud je dopunskim Rješenjem broj 71 0 P 044621 06 P od 28. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata Mila i Svjetlane Pavlović, kojim su tražili da se tužitelji obavežu da im naknade troškove postupka. Istim rješenjem tužitelji su obavezani da apelantima Bosiljki i Slaviši Pavlović na ime troškova postupka isplate iznos od 5.791,50 KM.

13. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je pravni zastupnik apelanata na ročištu od 14. juna 2013. godine tražio naknadu troškova postupka za sve tužene prema troškovniku koji je predao u spis predmeta. Taj sud je ustanovio da je navedeni zahtjev djelimično osnovan u smislu odredbe člana 386. stav 1. ZPP, i to samo u odnosu na apelante Bosiljku i Slavišu Pavlović, jer je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega ih je obavezao da imenovani ovim apelantima naknade troškove postupka u iznosu od 5.791,50 KM. Što se tiče zahtjeva apelanata Mila i Svjetlane Pavlović, taj sud je njihov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 386. ZPP, zaključivši da njima ne pripada pravo na naknadu troškova u odnosu na tužitelje zbog toga što je protivtužbeni zahtjev ovih apelanata odbijen.

14. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. juna 2014. godine žalbu drugotužitelja uvažio, presudu prvostepenog suda od 29. avgusta 2013. godine preinačio i utvrdio da je apsolutno ništav zaključak IO Opštine Kneževo od 17. novembra 1995. godine, ugovor o korištenju spornog stana koji su apelanti Mile i Svjetlana Pavlović zaključili sa SIZ-om stanovanja Skender Vakuf od 22. marta 1996. godine, kao i ugovor o otkupu tog stana koji su imenovani zaključili 4. oktobra 2002. godine sa Opštinom Kneževo sa nalogom da se izvrši brisanje apelanata Mila i Svjetlane Pavlović kao vlasnika spornog stana, zatim je naloženo da se oni isele iz stana, te su obavezani da sporni stan predaju u posjed drugotužitelju i da mu na ime troškova postupka apelanti kao tuženi solidarno naknade iznos od 12.390,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1). Stavom 2. iste presude obavezani su apelanti da drugotužitelju na ime sastavljanja žalbe solidarno naknade iznos od 900,00 KM, također sa zakonskom zateznom kamatom, dok je stavom 3. izreke presude žalba prvotužiteljice izjavljena protiv presude prvostepenog suda od 29. avgusta 2013. godine odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odnosu na nju potvrđena. Također, stavom 4. izreke presude žalbe prvotužiteljice i apelanata izjavljene protiv dopunskog rješenja Osnovnog suda od 28. oktobra 2013. godine (u vezi sa naknadom troškova) su uvažene i ovo rješenje je ukinuto, bez potrebe vraćanja na ponovni postupak. Stavom 5. izreke presude je odbijen zahtjev prvotužiteljice za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe u iznosu kao u izreci presude, dok je stavom 6. odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe, također u iznosu kao u izreci presude.

15. Iz drugostepene presude proizlazi da je u predmetnom postupku Okružni sud odlučivao o žalbama tužitelja izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 29. avgusta 2013. godine i žalbi prvotužiteljice i apelanata izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 28. oktobra 2013. godine. Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. U vezi sa žalbom drugotužitelja, taj sud je utvrdio da je osnovana njegova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda od 29. avgusta 2013. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog zaključka IO SO Kneževo od 17. novembra 1995. godine, ništavosti ugovora zaključenog na osnovu rješenja SO Kneževo od 22. marta 1996. godine između SIZ-a stanovanja Skender Vakuf i apelanata Mila i Svjetlane Pavlović, ništavosti ugovora o otkupu spornog stana zaključenog između Opštine Kneževo i apelanata Mila i Svjetlane Pavlović od 4. oktobra 2002. godine, da se na osnovu presude tog suda izvrši brisanje apelanata Mila i Svjetlane Pavlović kao vlasnika spornog stana, da se imenovani isele iz tog stana i da ga predaju u posjed dugotužitelju.

16. Obrazlažući svoju odluku Okružni sud je konstatirao da u konkretnom slučaju „iz stanja spisa proizlazi da je predmetni stan naslovljen kao dvosoban kupljen kupoprodajnim ugovorom broj […] od 9.9.1981. godine […] između ugovarača SIZ-a stanovanja Skender Vakuf kao prodavca, sa jedne strane, i PPRO '15. maj' Skender Vakuf kao kupca, s druge strane (pravni sljednik kupca je drugotužilac) za cijenu od […]. Stavom 4. ugovora dogovoreno je da se predmetni stanovi koji su bili predmet kupoprodaje unesu u Fond stambenih zgrada SIZ-a stanovanja Skender Vakuf, a da prava raspolaganja i davanja na korištenje ima kupac“. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelanti nisu doveli u pitanje valjanost navedenog kupoprodajnog ugovora, Okružni sud je istakao „da je predmetni stan kupljen od drugotužioca i da je na njemu pravo raspolaganja imao drugotužilac“. Nadalje je ukazano da je pravni prednik apelanata predmetni stan dobio na korištenje od drugotužioca, da je u tom stanu stanovao sa svojom porodicom sve do 1996. godine, kada se odselio u Banju Luku, gdje je prvo dobio na privremeno korištenje manji stan, koji nije mogao zadovoljiti potrebe njegove porodice i iz kojeg je trebaloda bude deložiran, nakon čega je od JPŠ „Srpske šume“ tražio da mu se dodijeli trosobni stan za svoju petočlanu porodicu (supruga, dva sina i snaha), te je u zahtjevu od 24. aprila 1998. godine tvrdio da je stan u Kneževu ustupio davaocu. Navedeno je da iz zapisnika o primopredaji stana od 1. marta 1996. godine proizlazi da je pravni prednik apelanata predmetni stan predao SIZ-u Skender Vakuf, te da je sporazumno raskinuo ugovor o korištenju stana. Također je konstatirano da nije sporno da je Presudom tog suda broj Gž- 2616/03 od 20. novembra 2006. godine pravosnažno utvrđeno da je predniku apelanata prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu.

17. Okružni sud je ukazao da je uvažio žalbu drugotužitelja i odlučio kao u stavu 1. izreke presude primjenom odredbe člana 5. stav 1. ZSO, kojom je propisano da organizacija udruženog rada, društveno-politička zajednica, druge organizacije imaju pravo da daju na korištenje stanove koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli, a stavom 2. navedenog člana propisano je da davalac stana na korištenje može svoje pravo davanja stana prenijeti na drugo društveno-pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pisanoj formi. Članom 24. citiranog zakona je određeno da davalac stana na korištenje dodjeljuje stan u skladu sa samoupravnim opštim aktom. Slijedom navedenog, taj sud je zaključio da je drugotužitelj bio ovlašten da raspolaže spornim stanom i da ga dodjeljuje na korištenje licu koje je imalo pravo na dodjelu stana, a da apelanti nisu dokazali da je drugotužitelj kao davalac i vlasnik spornog stana prenio svoje pravo korištenja na Opštinu Kneževo. Dakle, taj sud je na temelju navedenog zaključio da je ugovor o korištenju spornog stana zaključen bez saglasnosti drugotužitelja i bez odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan u smislu člana 11. ZSO a u vezi sa članom 24. citiranog zakona, što ima kao posljedicu ništavost ugovora o korištenju, kao i ugovora o otkupu spornog stana, jer su zaključeni suprotno prinudnim propisima, na temelju čega je odlučio kao u stavu 1. izreke presude. Dakle, Osnovni sud je, ispitujući presudu prvostepenog suda i dopunsko rješenje u dijelu u kome se pobija žalbom, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i odredaba parničnog postupka shodno odredbi člana 221. ZPP, žalbu drugotužitelja uvažio. Pošto je drugotužitelj preinačenjem presude u cijelosti uspio u parnici, to mu, po ocjeni tog suda, pripada pravo na troškove postupka u iznosu od 12.390,00 KM. Također, budući da je drugotužitelj uspio sa žalbom, to mu, po ocjeni tog suda, pripadaju troškovi na ime sastavljanja žalbe kao u izreci presude. Suprotno tome, a pošto prvotužiteljica i apelanti preinačenjem prvostepene presude nisu uspjeli u predmetnoj parnici, to im, po ocjeni tog suda, ne pripada pravo na naknadu troškova za sastavljanje žalbe. Osim navedenog, Okružni sud je naveo da prvotužiteljica i drugotužitelj nisu nužni jedinstveni, već voljni suparničari, pa s obzirom na uspjeh drugotužitelja u parnici, taj sud je žalbe prvotužiteljice i apelanata izjavljene protiv dopunskog rješenja o troškovima postupka uvažio i dopunsko rješenje ukinuo bez potrebe vraćanja na ponovni postupak, u smislu odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP.

18. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 044621 14 Gž od 13. oktobra 2014. godine, donesenom po prijedlozima za donošenje dopunske odluke u dijelu odluke o troškovima postupka tužene Opštine Kneževo i apelanata, te zbog odluke o uslovnoj protivtužbi, odbijen je kao neosnovan prijedlog tužene Opštine Kneževo i apelanata za donošenje dopunske odluke na presudu Okružnog suda od 13. juna 2014. godine.

19. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su apelanti na zapisnik o raspravi 10. novembra 2010. godine postavili supsidijarno protivtužbeni zahtjev kao uslovan u smislu člana 55. stav 4. ZPP, kojim su tražili da, u slučaju da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o otkupu spornog stana, apelanti Mile i Svjetlana Pavlović imaju pravo da nastave koristiti sporni stan kao zakupci po osnovu ugovora o korištenju tog stana zaključenog 1996. godine, te da po osnovu zakupa imaju pravo i na otkup predmetnog stana i zaključenje ponovnog ugovora o otkupu stana. Okružni sud je ovaj prijedlog ocijenio kao neosnovan ukazujući da apelanti nisu izjavljivali žalbu na presudu prvostepenog suda na temelju čega su izgubili pravo da traže donošenje dopunske odluke, odnosno da dopunskom presudom ne može biti odlučeno meritorno o protivtužbenom zahtjevu, jer je to, prema ocjeni tog suda, shodno članu 74. stav 4. ZPP, u nadležnosti prvostepenog suda.

20. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 13. juna 2014. godine usvojio u dijelu kojim je ukinuto dopunsko rješenje Osnovnog suda od 28. oktobra 2013. godine bez vraćanja na ponovni postupak, te kojim je odbijen zahtjev apelanata za naknadu na ime troškova sastavljanja žalbe, dok je u ostalom dijelu kojim je prvostepena presuda preinačena i usvojen tužbeni zahtjev drugotužitelja (st. 1. i 2. izreke presude) revizija apelanata odbijena. Vrhovni sud je usvojio reviziju apelanata izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda od 13. oktobra 2014. godine u dijelu kojim je odbijen prijedlog apelanata za donošenje dopunske presude i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.

21. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda od 13. juna 2014. godine i protiv rješenja Okružnog suda od 13. oktobra 2014. godine, te da je taj sud djelimično uvažio reviziju apelanata zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, izjavljenu protiv presude tog suda u dijelu kojim je ukinuto dopunsko rješenje Osnovnog suda od 28. oktobra 2013. godine, bez vraćanja na ponovni postupak, te kojim je odbijen zahtjev apelanata za naknadu na ime troškova sastavljanja žalbe i u tom dijelu vratio na ponovno odlučivanje.

22. Nadalje je navedeno da je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Okružnog suda u dijelu kojim je prvostepena presuda preinačena i usvojen tužbeni zahtjev drugotužitelja (st. 1. i 2. izreke presude od 13. juna 2014. godine). Vrhovni sud je, u vezi s tim, ukazao na odlučne činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi: da je drugotužitelj investitor i davalac na korištenje spornog stana, da je predniku apelanata prestalo stanarsko pravo na tom stanu na osnovu sporazuma, da je predniku apelanata, kao ranijem nosiocu stanarskog prava na spornom stanu, dodijeljen na korištenje trosoban stan u koji se uselio sa suprugom Bosiljkom i sinom Slavišom, a da je sporni stan nastavio da koristi njegov drugi sin sa suprugom (apelanti Milo i Svjetlana). Na pravilnost drugostepene presude bez značaja je ocijenjena činjenica da su apelanti Mile i Svjetlana Pavlović ostali da žive u spornom stanu nakon iseljenja njegovog prednika-nosioca stanarskog prava, te da je opštinski organ prije iseljenja njihovog prednika iz predmetnog stana dao saglasnost za prenos stanarskog prava, a na osnovu čega su imenovani zaključili ugovor o korištenju spornog stana, koji su kasnije i otkupili. Ukazano je, u vezi sa revizionim navodima apelanata, da sud nije poštovao odluku donesenu u upravnom postupku, da je u upravnom postupku u konačnici presudom od 23. novembra 2010. godine odbijen zahtjev za iseljenje iz stana „iz razloga što ovaj tuženi [apelant Milo] ima pravni osnov za korišćenje predmetnog stana, zaključeni ugovor o korišćenju stana. U upravnom postupku i upravnom sporu se nije odlučivalo o pravnoj valjanosti ugovora, pa ta odluka ne obavezuje parnični sud pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da IO Opštine Kneževo nije bio ovlašten da raspolaže spornim stanom, kao i da je uvidom u registar akata IO utvrđeno da zaključak kojim je ovo tijelo dalo saglasnost za prenos stanarskog prava u njemu nije ni registrovan. Stoga je, po ocjeni tog suda, drugotužitelj, kao davalac stana na korištenje, na temelju odredbe člana 5. stav 1. a u vezi sa čl. 21. i

6. ZSO, po ocjeni Vrhovnog suda, u relevantnom periodu bio jedini ovlašten da raspolaže tim stanom, dodjeljuje ga na korištenje, daje saglasnost za prenos stanarskog prava i daje stan u otkup, zbog čega je taj sud reviziju apelanata u tom dijelu odbio kao neosnovanu. Dalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu reviziju apelanata da apelant Mile ima pravo da sporni stan koristi na temelju člana 22. stav 1. ZSO kao jedini nosilac stanarskog prava. U vezi s tim je ukazano da se u konkretnom slučaju primjenjuje član 21. stav 2. navedenog ZSO s obzirom na to da je prednik apelanata, nakon što mu je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, „stekao stanarsko pravo na drugi trosoban stan u Banjoj Luci, koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, suprugu, dva sina Milu i Slavišu i snahu. Zato je pravilan stav drugostepenog suda da tuženom Mili Pavloviću i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, saglasno članu 21. stav 2. ZOSO, ne pripada pravo da poslije trajnog prestanka ranijeg nosioca stanarskog prava da koristi stan trajno i nesmetano nastave da koriste stan“. Neosnovanim su ocijenjeni revizioni navodi apelanata da drugostepeni sud nije mogao ocijeniti zakonitost zaključka IO Opštine Kneževo. S tim u vezi je ukazano da se ne radi o aktu donesenom u vršenju javnih ovlaštenja, niti o rješavanju upravnih stvari, nego o rješavanju stambenog statusa apelanata Mila i Svjetlane Pavlović, pa da je redovni sud nadležan da ocijeni pravnu valjanost navedenog akta.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnom obrazloženim navodima apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili tokom trajanja postupka. Tvrde da su im pobrojana prava povrijeđena jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i jer je proizvoljno primijenjeno relevantno materijalno pravo. S tim u vezi, ističu da je osporenom presudom proizvoljno primijenjena odredba člana 21. ZSO i konstatovana ništavost ugovora o korištenju i otkupu spornog stana, jer tvrde da kao članovi porodičnog domaćinstva njihovog prednika imaju pravni osnov za nastavak korištenja spornog stana, odnosno da navedeni ugovori predstavljaju punovažan osnov za korištenje spornog stana, što je, kako ističu, utvrđeno u upravnom postupku i sporu pokrenutom po tužbi drugotužitelja radi iseljenja apelanata iz navedenog stana. Apelanti predmetnom apelacijom, u suštini, osporavaju stav tog suda da je ugovor o otkupu spornog stana ništav, „s obzirom na to da u obrazloženju nigdje nije navedeno kojim imperativnim propisom je opštini zabranjen prenos prava raspolaganja“, pa s obzirom na to da smatraju da je apelacija osnovana a da im, u skladu sa osporenom odlukom, „prijeti izvršni postupak radi iseljenja iz spornog stana u kojem bi apelant Mile Pavlović sa svojom višečlanom porodicom ostao bez stana i istjeran na ulicu“, predlažu da Ustavni sud njihovu apelaciju usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. Smatra da je taj sud dao jasne i detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučenja o reviziju, pri kojim razlozima i dalje ostaje.

25. Okružni sud smatra da je odluka tog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa smatra da ovaj sud nije učinio povredu prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.

26. Osnovni sud, također, navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Drugotužitelj u odgovoru na apelaciju ističe da je osporenom odlukom nedvosmisleno utvrđeno da je vlasnik stana i da apelanti pokušavaju da se neosnovano obogate na način da zadrže oba stana. Smatra da su se apelanti Mile i Svjetlana Pavlović složili sa odlukom Osnovnog suda od 29. avgusta 2013. godine u dijelu da nemaju pravo da nastave da koriste sporni stan, jer nisu nikad izjavili žalbu protiv te presude iako je njihov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Stoga, smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo na koje se apelanti pozivaju u apelaciji. V.Relevantni propisi

28. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1. i 2.

Preduzeća, društvene zajednice i druga pravna lica, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli.

Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi, odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 24.

Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom.

Opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.

VI.Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 044621 14 Rev od 30. aprila 2015. godine u dijelu koji je postao pravosnažan, odnosno u dijelu kojim je revizija apelanata odbijena, prvostepena presuda preinačena i usvojen tužbeni zahtjev drugotužitelja (u odnosu na zahtjev drugotužitelja za utvrđivanje ništavosti spornog zaključka, te ugovora o korištenju i otkupu spornog stana, brisanje apelanata Mila i Svjetlane Pavlović kao vlasnika spornog stana, njihovo iseljenje iz stana i predaju u posjed drugotužitelju, kao i obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka), protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 2. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum Pravo na pravično suđenje

33. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja ništavosti spornog zaključka, ugovora o korištenju i otkupu spornog stana, iseljenje iz stana i predaju u posjed drugotužitelju iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Nadalje, u vezi s ključnim prigovorima koji se predmetnom apelacijom pokreću, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbe člana 21. ZSO, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud donio konačnu odluku o tužbenom zahtjevu drugotužitelja na način da je odbio reviziju apelanata i potvrdio drugostepenu presudu u dijelu kojim je prvostepena presuda preinačena i usvojen tužbeni zahtjev drugotužitelja (utvrđivanje ništavosti, brisanje i predaja u posjed, te obavezivanje na isplatu troškova postupka). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoj stav o ništavosti spornog zaključka IO Opštine Kneževo, ugovora o korištenju i otkupu spornog stana, iseljenju iz stana apelanata i predaji u posjed drugotužitelju dovoljno jasno i argumentovano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, u pogledu tužbenog zahtjeva drugotuženog, konstatovao da apelanti Mile i Svjetlana Pavlović u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli koristiti sporni stan, jer IO Opštine Kneževo nije bio ovlašten da raspolaže tim stanom i da predniku apelanata dâ saglasnost za prenos stanarskog prava na spornom stanu. S tim u vezi, Vrhovni sud je imao u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, i to: da je predniku apelanata taj stan na korištenje dodijelio drugotužitelj, da je predniku apelanata stanarsko pravo na tom stanu prestalo dodjelom trosobnog stana u Banjoj Luci od JP „Šume Srpske“ za sve članove porodičnog domaćinstva, uključujući i Milu i Svjetlanu Pavlović, da zaključak o davanju saglasnosti za prenos stanarskog prava na apelanta Milu nije evidentiran u knjigama evidencije IO Opštine Kneževo. Stoga, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, tj. odredba člana 21. ZSO, kada je zaključeno da apelantima Mili i Svjetlani, s obzirom na činjenična utvrđenja iz kojih proizlazi da je predniku apelanata novi stan u Banjoj Luci dodijeljen i za njih kao članove porodičnog domaćinstva, ne pripada pravo da nastave koristiti predmetni stan. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao razloge zašto u datim okolnostima odluke upravnih organa ne obavezuju taj sud, te je dao jasno i argumentirano obrazloženje da je u konkretnom slučaju drugotužitelj, kao vlasnik i davalac na korištenje spornog stana u smislu odredbe člana 5. ZSO, u relevantnom periodu bio jedini ovlašten da raspolaže spornim stanom. Prema tome, Ustavni sud smatra da je taj sud dao jasno i detaljno obrazloženje da apelanti nisu dokazali da je drugotužitelj postupio u smislu odredbe člana 5. ZSO i kao davalac spornog stana na korištenje prenio svoje pravo korištenja na Opštinu Kneževo, pa pošto su apelanti Mile i Svjetlana Pavlović ugovor o korištenju i otkupu spornog stana zaključili bez saglasnosti drugotužitelja i bez odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje, Vrhovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz navedene odredbe ZSO za vraćanje spornog stana drugotužitelju, jer apelanti Mile i Svjetlana Pavlović nisu mogli zaključiti ugovor o korištenju i otkupu spornog stana sa Opštinom Kneževo bez saglasnosti drugotužitelja kao vlasnika stana.

40. Imajući u vidu sve navedeno, naročito obrazloženje osporene presude u kojoj su dati dovoljni, jasni i argumentirani razlozi u kontekstu prigovora apelanata koje su istakli u reviziji i ponovili u apelaciji pred ovim sudom, a tiču se prava na pravično suđenje u vezi s pogrešnom primjenom i tumačenjem relevantnih odredaba ZSO, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentima primjene materijalnog prava.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani.

Pravo na poštovanje doma

42. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C).

44. Prvo pitanje koje treba razmotriti jeste da li apelanti mogu argumentirano tvrditi da su imali pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, odnosno da li se sporni stan može smatrati njihovim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li mjere na koje apelanti ukazuju predstavljaju „miješanje” javnih vlasti u poštovanje toga „doma“. Nakon toga treba ispitati da li je “miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu.

45. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f), i Kroon protiv Holandije, stav 31). Pojam „dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu, već predstavlja činjenično pitanje koje zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, između ostalog i od postojanja dovoljnih i trajnih veza s određenim mjestom (prostorom).

U odnosu na apelante Bosiljku i Slavišu Pavlovića

46. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je položaj apelanata u odnosu na sporni stan dijametralno različit. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su se apelanti Bosiljka i Slaviša Pavlović iz spornog stana iselili 1996. godine, čime su, u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, izgubili vezu sa predmetnim stanom budući da su stekli dom na drugom mjestu, tj. stanu u Banjoj Luci. Iz navedenog proizlazi da se predmetni stan ne može smatrati njihovim domom (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1121/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 38) zbog čega se pokazuju neosnovanim navodi apelanata Bosiljke i Slaviše da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U odnosu na apelante Mila i Svjetlanu Pavlović

47. S druge strane, što se tiče apelanata Mila i Svjetlane Pavlović, iz okolnosti konkretnog predmeta nesporno proizlazi da su ovi apelanti u spornom stanu živjeli od 1981. godine, kada je prednik apelanata dobio na korištenje trosoban stan u Banjoj Luci, te da su nakon njegovog iseljenja 1996. godine, te odseljenja u novododijeljeni stan od 12. oktobra 2000. godine, Mile i Svjetlana Pavlović nastavili kontinuirano da koriste sporni stan. Iz navedenog proizlazi da su apelanti Mile i Svjetlana Pavlović imali dovoljne i trajne veze sa spornim stanom o kojem je riječ da bi se taj stan smatrao njihovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99, Evropski sud, Gustovarac protiv Hrvatske, odluka od 18. februara 2014. godine, stav 28).

48. Kod odgovora na pitanje da li je osporenom presudom došlo do miješanja u pravo apelanata na poštivanje doma, Ustavni sud zapaža da presuda Vrhovnog suda kojom je naloženo njihovo iseljenje iz tog stana predstavlja miješanje u pravo apelanata Mila i Svjetlane Pavlović na poštivanje doma (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3439/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 42, i Evropski sud, Odluka o dopustivosti Trifunović protiv Hrvatske, odluka broj 34162/06 od 6. novembra 2008. godine).

49. Nadalje se mora ispitati da li je miješanje bilo opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, što podrazumijeva: da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, da li se tim nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je mjera bila neophodna u demokratskom društvu (op.cit., Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 48).

50. Ustavni sud zapaža da je apelantima naloženo da se isele iz spornog stana, primjenom relevantnih odredaba ZSO, čl. 5. i 21. ZSO, iz čega proizlazi zaključak da je miješanje u pravo apelanata na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom i da se na taj način nastojao ostvariti zakoniti cilj zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju drugotužitelja kao vlasnika stana.

51. Iz navedenog proizlazi da je suštinsko pitanje u okolnostima konkretnog slučaja pitanje koje se tiče proporcionalnosti miješanja, odnosno odgovora na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju koji se nastoji ostvariti "nužno u demokratskom društvu". U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u više svojih predmeta našao povredu prava na dom, u okolnostima kada redovni sudovi nisu ocijenili okolnost da je aplikantima naloženo da se isele iz stana, a koju okolnost su aplikanti isticali tokom trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Bjedov protiv Hrvatske, predmet broj 42150/09 od 29. maja 2012. godine, stav 68, i predmet Lemo i drugi protiv Hrvatske, predmet broj 3925/14 od 10. jula 2014. godine, stav 68). S druge strane, Evropski sud u drugim slučajevima, iako je i aplikantima u tim predmetima, također, bilo naloženo da se isele iz stana, nije našao povredu ovog prava (vidi, mutatis mutandis, Andriy Karakutsya i Nadiya Karakutsya v. Ukraina, predmet broj 48986/06 od 16. februara 2017. godine, sta. od 69. do 74) u slučajevima kada aplikanti pred redovnim sudovima nisu isticali okolnosti u vezi sa iseljenjem iz stana, pa Evropski sud nije mogao utvrditi da je njihovo iseljenje predstavljalo neproporcionalan teret za njih, niti da su oni istakli relevantne argumente na način da obavežu domaće pravosudne vlasti da daju punu pažnju njihovoj ličnoj situaciji. Iz navedenog proizlazi da se slični predmeti, ipak, mogu razlikovati u nekim ključnim aspektima od kojih, u konačnici, ovisi zaštita interesa aplikanata prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.

52. U vezi sa navedenim stavovima Evropskog suda, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da su apelanti okolnost u vezi sa iseljenjem iz spornog stana prvi put istakli u apelaciji, tj. u postupku podnošenja zahtjeva za donošenje privremene mjere pred Ustavnim sudom, dakle, navedenu okolnost nisu ni isticali tokom trajanja postupka. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta na način na koji su prezentirani u činjeničnom dijelu ove odluke, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi zapravo razmotrili ovo pitanje, budući da su utvrdili da je pravnom predniku apelanata dodijeljen trosoban stan u Banjoj Luci i za apelante Mila i Svjetlanu Pavlović, tj. da je taj stan dodijeljen za sve članove porodičnog domaćinstva.

53. Osim toga, u vezi sa standardom proporcionalnosti, Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu iseljenje apelanata iz spornog stana nije zatražila javna vlast, već drugotužitelj, kao vlasnik spornog stana, u smislu odredbe člana 5. ZSO, koji je bio jedini ovlašten da raspolaže spornim stanom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Vrzić protiv Hrvatske (aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine) u kojem je, razmatrajući povredu prava na dom u vezi sa izvršnim postupkom, ukazao (u tački 67) da su stranke u izvršnom postupku bile ili fizička osoba ili privatna trgovačka društva, te istakao: „Sudska praksa institucija Konvencije ukazuje na to da je pristup u takvim slučajevima donekle drukčiji i da se mjera propisana zakonom radi zaštite prava drugih može smatrati nužnom u demokratskom društvu.“ Stoga, udovoljavanje tužbenom zahtjevu drugotužitelja kao vlasnika predmetnog stana i nalaganje apelantima da se isele iz predmetnog stana predstavlja mjeru koja se u takvim okolnostima, u smislu navedenog stava Evropskog suda, smatra nužnom u demokratskom društvu, što nije bilo neproporcionalno zakonitom cilju koji se nastojao ostvariti u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naime, opći interes koji se ogleda u postizanju pravne sigurnosti u smislu prava vlasnika stanova da sami raspolažu svojom imovinom, odnosno u pružanju garancija da treća lica, u konkretnom slučaju apelanti, sa kojim se drugotužitelj kao vlasnik stana ne nalaze ni u kakvom odnosu, ne mogu na račun tuđe imovine stjecati prava koja proizlaze iz međusobnih odnosa tih lica i lica koja nisu vlasnici te imovine, niti na nju polagati pravo zasnovano na zakonu. Suprotno tumačenje relevantnih odredaba ZSO bi vodilo ohrabrivanju potencijalnih bespravnih korisnika da svjesno „uzurpiraju“ tuđu imovinu, nadajući se da će na osnovu takvog korištenja ostvariti pravno jaču poziciju od samih vlasnika (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 677/07 od 25. septembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 40).

54. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

55. Apelanti, također, tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

57. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na „dom“ garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, budući da je miješanje suda bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.

58. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3838/15 (B. P., S. P., M. P. i S. P.) | Sudska praksa | Aktio