Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3912/17 (S. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3912/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3912/17, rješavajući apelaciju Slobodana Vidovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Vidović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 137159 15 Rev od 1. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Vidović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Andrić advokat iz Modriče, podnio je 15. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 137159 15 Rev od 1. juna 2017. godine kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 137159 13 Gž od 15. juna 2015. godine. Navedenom drugostepenom presudom usvojena je žalba tužene (Agencija za privatizaciju državnog kapitala Banjaluka) i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu kojim je obavezana tužena da apelantu, na ime kupovine akcija državnog kapitala u preduzeću a.d. "Modričaprevoz" Modriča, a po osnovu neosnovanog bogaćenja, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti odbijen.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prema odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sticanje bez osnova postoji kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema temelja u pravnom poslu ili zakonu. Vrhovni sud je istakao da saglasno navedenoj zakonskoj odredbi ko primi određenu svotu novca zbog cilja koji se nije ostvario u obavezi je da primljeni novac vrati. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelant u tužbi tvrdi da se tužena, kao prodavac državnog kapitala, u postupku privatizacije preduzeća OJDP PS "Modričaprevoz" Modriča, neosnovano obogatila za iznos vrijednosti prodatih akcija državnog kapitala, jer privatizovano preduzeće nije imalo svoje imovine. Vrhovni sud je naveo da prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi sporna imovina je uvrštena u program privatizacije državnog kapitala u tom preduzeću. Dalje je navedeno da je saglasno odredbi člana 29. Zakona o državnim preduzećima za tačnost podataka iz programa za privatizaciju odgovara preduzeće koje se privatizuje, pa proizilazi da za tačnost podataka odgovara OJDP PS "Modričaprevoz" Modriča, a ne tužena. Osim toga ja navedeno da su u rješenju Direkcije za privatizaciju iz 2001. godine kojim je odobren navedeni program privatizacije konstatovani nedostaci odnosno da se imovina koja je predmet privatizacije „vodi na ODP Remonttrans Modriča, budući da nije izvršena fizička dioba imovine nakon statusne promjene ODP Remonttrans Modriča“. Dakle, budući da su navedeni podaci bili javno objavljeni i dostupni, to je apelant imao mogućnost da se sa istim upozna. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant svjesno preuzeo rizik kupovine akcija državnog kapitala u postupku privatizacije preduzeća OJDP PS "Modričaprevoz" Modriča. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nisu od uticaja revizioni navodi da apelant u momentu kupovine nije znao da akcije nemaju vrijednost odnosno da nije znao da preduzeće "Modričaprevoz" neće uspjeti u sudskom postupku protiv preduzeća a.d. "Remonttrans" Modriča. Vrhovni sud je također naveo da je apelant na zakonom propisan način kupio cjelokupan paket akcija državnog kapitala navedenog preduzeća, te se kod Centralnog registra za hartije od vrijednosti registrovao kao vlasnik tih akcija. Osim toga, navedeni ugovor o kupoprodaji je na snazi, pa je apelant i sada vlasnik označenih akcija i istim može raspolagati bez obzira da li je tim akcijama pala vrijednost. Stoga je Vrhovni sud naveo da apelant neosnovano ističe da predmetne akcije nemaju nikakvu vrijednost i da se zbog toga ne može prihvatiti da je apelant postao vlasnik istih. Vrhovni sud je zaključio da budući da nije "otpao" pravni osnov kupovine predmetnih akcija i uplate spornog iznosa, zahtjevu apelanta se nije moglo udovoljiti po pravilima o sticanju bez osnova. Vrhovni sud je ukazao da u prilog ovakvom zaključku je činjenica da je apelant sredstva stare devizne štednje (a ne novac) uplatio na privatizacioni račun preduzeća koje se privatizovalo, a ne na račun tužene, dok je troškove provizije uplaćivao i drugim licima. Stoga je Vrhovni sud zaključio da drugostepeni sud nije pogriješio kada je odlučio kao u izreci budući da apelant nije dokazao da mu pravo na povrat uplaćenog pripada po nekom drugom pravnom osnovu. Apelacioni navodi
3. Apelant smatra da mu povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da je postao vlasnik predmetnih akcija državnog kapitala koje nemaju vrijednost, pa se sa istim ne može upravljati niti se mogu dalje prometovati na tržištu, jer predmetno preduzeće koje je privatizovano nije u vrijeme privatizacije imalo nikakvu vrijednost niti je imalo svoju imovinu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman