Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/17 (J. B.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4400/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4400/17, rješavajući apelaciju Juse Bojičića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Juso Bojičić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 051826 15 Rev od 19. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Juso Bojičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 051826 15 Rev od 19. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Aluminij“ d.d. Mostar) da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je predmet spora apelantov zahtjev da se tuženi obaveže na naknadu materijalne štete, po osnovu činjenice da je tuženi kriv što apelant nije stekao pravo na otkup stana i sticanje vlasništva na istom, čime mu je pričinjena šteta u utuženom iznosu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tuženi 23. novembra 1990. godine donio rješenje kojim je apelantu dodijelio jednosoban stan na korištenje. Dalje, da apelant nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana niti se u isti uselio, a da je tuženi zbog ratnih događanja sva prijeratna rješenja o dodjeli stanova stavio van snage. Takođe je navedeno, da je rješenjem tuženog od 5. juna 2000. godine predmetni stan dodijeljen F.B., a koji je (istog dana) zaključio i ugovor o korištenju, te uselio u predmetni stan, a kasnije ga i otkupio, postavši vlasnikom stana. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a samim tim ni pravo na kupnju stana, pa konačno ne pripada mu ni pravo na naknadu štete zbog neotkupa stana, a što je drugostepeni sud u cjelosti prihvatio. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite i revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju. Naime, odredbama člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima određeno je da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, te da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Vrhovni sud je naveo da kod nesporne činjenice da apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana niti je ikada uselio u isti, samim činom donošenja rješenja o dodjeli stana on na istom nije stekao stanarsko pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u okolnostima kada apelant nije dokazao da je stekao stanarsko pravo tada njemu i ne pripada pravo na kupnju stana, jer samo nosiocu stanarskog prava pripada pravo na otkup stana, u smislu člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa samim tim mu ne pripada ni pravo da traži da mu tuženi zbog nemogućnosti otkupa i sticanja vlasništva na istom nadoknadi štetu u visini tržišne vrijednosti stana. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da bi apelantu eventualno pripalo pravo tražiti naknadu štete od tuženog jedino da je dokazao da je krivicom tuženog njemu onemogućeno sticanje stanarskog prava, prava na otkup stana i sticanja prava vlasništva na istom, a on to, i po ocjeni ovog suda, nije dokazao. Vrhovni sud je naveo da je bez uticaja na odluku suda prigovor istaknut u žalbi, a ponovljen u reviziji, da je rješenje o dodjeli stana drugoj osobi ništavo te da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da u smislu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a u konkretnim okolnostima predmet spora nije bio osporavanje zakonitosti rješenja tuženog o dodjeli predmetnog stana F.B., nego naknada štete, pa taj prigovor i nije od uticaja na odluku suda. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/17 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio