Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5426/17 (S. R.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5426/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5426/17, rješavajući apelaciju Selima Ružnića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Selim Ružnić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 078856 17 Pžp od 16. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selim Ružnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Vojislav Pušac, advokat iz Bihaća, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 078856 17 Pžp od 16. oktobra 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je proglašen odgovornim da je počinio prekršaj iz člana 7. stav 1. tačke 4. Zakona o javnom redu i miru USK, pa mu je izrečena uvjetna osuda, na način da mu se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 700,00 KM, a koja novčana kazna se neće izvršiti pod uvjetom da apelant u roku od jedne godine ne počini novi prekršaj. Takođe mu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja privremeno oduzetog predmeta (sjekira sa drvenom drškom), te je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da je apelant podnio zahtjev za postavljenje branioca po službenoj dužnosti, zbog slabog imovnog stanja. Nadalje, da je sud donio rješenje kojim je odbio apelantov zahtjev iz razloga jer za djelo koje se apelantu stavlja na teret nije propisana obavezna odbrana po braniocu, a osim toga da apelant prvostepenom sudu nije dostavio sve pravno relevantne dokaze o svom imovnom stanju, odnosno dokaze o visini penzije i eventualno drugih primanja, a na osnovu kojeg bi se sud nedvojbeno uvjerio u materijalnu situaciju apelanta. Takođe, da je apelant imao mogućnost da putem Zavoda za pružanje besplatne pravne pomoći, eventualno ostvaruje svoje pravo na pružanje besplatne pravne pomoći, te da pored toga sud nalazi da nije nužno u cilju interesa pravičnosti angažiranje branioca po službenoj dužnosti. Prvostepeni sud je istakao da je apelant imao i mogućnost da angažira branioca po vlastitom izboru, a na koja procesna prava je poučen već prilikom pozivanja na usmeni pretres.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelantov žalbeni prigovor koji se odnosi na bitnu povredu postupka nije osnovan. Naime, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada apelantu nije dodijelio branioca po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je ukazao da je članom 5. stav 1. tačka 4. Zakona o prekršajima F BiH, propisano da okrivljeni imaju pravo da se brane osobno, ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde. Naime, da iako se apelant poziva na svoje, kako u žalbi navodi, siromašno stanje, da isti to nije potkrijepio dokazima o svom imovnom stanju, odnosno dokazima o visini penzije i eventualno drugim primanjima, a na osnovu kojih bi se sud uvjerio u materijalnu situaciju apelanta. Isto tako, da je apelant imao mogućnost da angažira branioca po vlastitom izboru, a na koja procesna prava je poučen prilikom pozivanja na usmeni pretres. U skladu s tim, Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje, pri čemu nije došlo do bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 85. stav

2. Zakona o prekršajima F BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 5. tačka 4. Zakona o prekršajima F BiH, propustio da apelantu u predmetnom prekršajnom postupku postavi branioca po službenoj dužnosti, jer to u konkretnom slučaju zahtijevaju interesi pravde, a da je Kantonalni sud propustio da u svojoj odluci obrazloži, odnosno da eksplicitno odgovori na žalbene navode i iznese zakonite i prihvatljive razloge zašto smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov zahtjev da mu postavi branioca po službenoj dužnosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propise (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, kao i Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5426/17 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio