Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5320/17 (JU "Centar Za Socijalni Rad" Bosansko-podrinjski kanton Goražde)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5320/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5320/17, rješavajući apelaciju JU "Centar za socijalni rad" Bosansko-podrinjski kanton, Goražde, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU "Centar za socijalni rad" Bosansko-podrinjski kanton, Goražde protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 P 025691 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU "Centar Za Socijalni Rad" Bosansko-podrinjski kanton Goražde (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosansko-podrinjskog kantona, podnijela je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 025691 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 025691 13 Gž od 4. decembra 2013. godine kojom je djelimično uvažena žalba tužene (M. F.) i preinačena Presuda Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 025691 13 P od 2. oktobra 2013. godine na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za vraćanje iznosa od 14.158,53 KM, dok je obavezana tužena da apelantkinji na ime sticanja bez osnova vrati iznos od 4.446,00 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je pred Općinskim sudom vođen parnični postupak pod brojem 45 0 Rs 019014 11 Rs po tužbi tužiteljice M. F. (sada tužene) koju je podnijela protiv apelantkinje, te da je donesena presuda od 15. marta 2012. godine kojom je obavezana apelantkinja da tužiteljici M. F. na ime obavljene dužnosti staratelja u periodu od 1. decembra 2008. godine do 31. oktobra 2010. godine, a po rješenjima donesenim u upravnom postupku, isplati ukupan iznos od 11.984,92 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.446,00 KM (presudom Kantonalnog suda od 20. aprila 2012. godine potvrđena prvostepena presuda od 15. marta 2012. godine). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je 7. juna 2012. godine apelantkinja iz budžetskih sredstava isplatila tuženoj iznos od 18.604,53 KM (na ime glavnog duga iznos od 11.984,92 KM, zateznih kamata iznos od 2.173,61 KM i troškova parničnog postupka iznos od 4.446,00 KM), kao dug na osnovu presude zasnovane na rješenjima donesenim u upravnom postupku. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je rješenjem tog suda od 10. januara 2013. godine usvojena revizija apelantkinje, te su ukinute navedene presude i tužba odbačena. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima propisan institut sticanja bez osnova koji postoji kada imovina jednog lica bez osnova pređe u imovinu drugog lica. Naime, Vrhovni sud je ukazao da isplata iznosa od 11.984,92 KM i zakonskih zateznih kamata u iznosu od 2.173,61 KM ima pravni osnov i da ga čine apelantkinjina rješenja kojim se određena malodobna lica stavljaju pod starateljstvo tužene, te rješenja kojim se utvrđuje visina mjesečne naknade na ime vršenja poslova starateljstva i rok njihove isplate. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da primljeni iznos glavnice i kamata ne predstavlja imovinu koja je bez pravnog osnova prešla iz imovine apelantkinje u imovinu tužene. Na naprijed navedeno ukazuje i presuda Vrhovnog suda od 10. januara 2013. godine u čijem obrazloženju je navedeno da je pravni osnov zahtjeva za isplatu naknade na ime vršenja poslova staratelja o kojem pravu je odlučivao organ uprave po pravilima upravnog postupka, te da je tim rješenjima utvrđeno pravo tužene na naknadu za obavljanje poslova staratelja, visina novčane naknade i iz kojih sredstava će se naknada isplaćivati, iz kog razloga nije ni bilo potrebno voditi parnični postupak, jer su ta rješenja izvršne isprave u smislu odredaba člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku.

Apelacioni navodi

3. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantkinja ukazuje da je Vrhovni sud u dva ranija predmeta usvojio revizije i preinačio nižestepene presude prihvativši navode tužitelja da je sticanje imovine tuženog izvršeno bez pravnog osnova, te su u tim predmetima obavezane tužene na isplatu. Apelantkinja smatra da je u predmetnom parničnom postupku, bez jasnog i valjanog obrazloženja, postupljeno drugačije od ustanovljene sudske prakse u istim slučajevima s istim pravnim pitanjem.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelantkinja javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelantkinje da su sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5320/17 (JU "Centar Za Socijalni Rad"… | Sudska praksa | Aktio