Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5524/17 (G. S.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5524/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5524/17, rješavajući apelaciju Gorana Skenderije, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Skenderija protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 202839 17 Rev od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Skenderija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 202839 17 Rev od 20. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se poništi rješenje tuženog („Energetika“ d.o.o. Banjaluka – u stečaju) o prestanku ugovora o radu – radnog odnosa od 31. oktobra 2013. godine i da se obaveže tuženi da vrati apelanta na rad i da ga rasporedi na radno mjesto rukovodilac proizvodnje, te da mu na ime izgubljene naknade za rad za određeni period isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je apelantu 30. juna 2008. godine prestao radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme, zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, te da je nakon otvaranja stečajnog postupka, 1. jula 2008.godine, stečajni upravnik sa apelantom (i još 15 radnika) zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme, dok postoji potreba posla, a najduže do okončanja stečajnog postupka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je rješenjem stečajnog upravnika od 31. oktobra 2013. godine, apelantu otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme, zbog prestanka potreba za njegovim radom, te je određeno da će zaostale plate i druga materijalna primanja iz radnog odnosa, uključujući poreze i doprinose na lična primanja, apelant rješavati u okviru stečajnog postupka, kao stečajni povjerilac višeg, odnosno opšteg isplatnog reda u skladu sa odredbama Zakona o stečajnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da se odredbama Zakona o stečajnom postupku uređuju uslovi za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i sprovođenja (član 1. stav 1. tog zakona). Takođe, u obrazloženju osporene odluke, navedeno je da saglasno odredbama člana 78. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, danom otvaranja stečajnog postupka prestaju ugovori o radu radnika stečajnog dužnika (što se desilo u konkretnom slučaju 30. juna 2008. godine), da stečajni upravnik pismeno obavještava radnike o prestanku radnog odnosa, te da može, kako to propisuje odredba stava 2. istog člana, zaključiti nove ugovore o radu sa licima, koja su potrebna za nastavak poslovanja ili odvijanje stečajnog postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da to više nije radni odnos, odnosno ugovor o radu koji ima u vidu Zakon o radu u smislu odredaba člana 1. stav 1. koji se zaključuje između radnika i poslodavca, čiju definiciju daje odredba člana 3. Zakona o radu, kojeg predstavlja direktor ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju (član 116. Zakona o radu), već se radi o ugovoru zaključenom između radnika i stečajnog dužnika, kao poslodavca, kojeg predstavlja i zastupa stečajni upravnik. Naime, istaknuto je da se ugovori o radu nakon otvaranja stečajnog postupka mogu zaključiti samo na određeno vrijeme, iz razloga što je po prirodi stvari, trajanje stečajnog dužnika vremenski ograničeno. Imajući u vidu prirodu ugovora o radu koji je apelant zaključio sa tuženim nakon otvaranja stečajnog postupka i svrhu koja se postiže zaključenjem tog ugovora koji mu daju karakter privremenosti, takav ugovor nije mogao prerasti u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a na čemu insistira apelant pozivom na odredbe člana 16. i
17. Zakona o radu. Vrhovni sud je ukazao da iz istog razloga nema mjesta primjeni odredaba člana 125. i 126. Zakona o radu. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi bio u ekonomskim teškoćama, iz kog razloga je nad njim otvoren stečajni postupak i 210 radnika je ostalo bez posla, a samo je sa njih 15 zaključen novi ugovor o radu, po izboru stečajnog upravnika, koji u cilju sprovođenja stečajnog postupka ima ovlaštenja da taj broj smanji, kako je navedeno i u odredbama člana 2. stav 1. ugovora o radu na određeno vrijeme koji je apelant zaključio sa tuženim ili eventualno poveća, zavisno od potrebe posla.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je pogrešan zaključak da je angažovanje apelanta da radi tokom stečajnog postupka specifično radno angažovanje i da se ne radi o radnom odnosu nastalom u smislu odredaba člana 16. Zakona o radu. Osim toga, apelant ukazuje da se na radne odnose za vrijeme trajanja stečajnog postupka nad poslodavcem primjenjuju odredbe Zakona o radu i drugih podzakonskih akata koji regulišu radno-pravnu materiju, a koje odredbe u konkretnom slučaju nisu primijenjene. Apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i Zakona o radu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman