Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5444/17 (R. S., S. S., S. Ž., B. A., R. A., M. Ć., H. R., A. S., T. S., J. Z., J. P., Š. K., M. L., Š. L., F. K., H. D., R. H., S. D., H. B. i F. B.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5444/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5444/17, rješavajući apelaciju Remze Srna i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Remza Srna, Smail Srna, Safija Žunić, Bajramka Alihođić, Ramo Abaz, Meldin Ćosić, Hajra Ramić, Amra Skršo, Timo Saračević, Jasminka Zolota, Jadranka Perčinlić, Šaćira Kurtović, Mustafa Lučkin, Šuhra Letić, Fatima Kadrić, Havka Dedić, Rusmir Heldov, Suvada Dedović, Hajra Bešić i Faik Baždar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 198991 14 Rev od 12. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Remza Srna, Smail Srna, Safija Žunić, Bajramka Alihođić, Ramo Abaz, Meldin Ćosić, Hajra Ramić, Amra Skršo, Timo Saračević, Jasminka Zolota, Jadranka Perčinlić, Šaćira Kurtović, Mustafa Lučkin, Šuhra Letić, Fatima Kadrić, Havka Dedić, Rusmir Heldov, Suvada Dedović, Hajra Bešić i Faik Baždar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 198991 14 Rev od 12. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično su preinačene nižestepene presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u djelu kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tvornica čarapa „Ključ“ d.d. Sarajevo) da im isplati određene novčane iznose, na ime razlike plaće po osnovu povećanja najniže satnice uslovljene povećanjem troškova života više od 5% u nominalnom iznosu i na ime naknade za prevoz na posao i sa posla, za određene vremenske periode.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da cijeneći osnovanost zahtjeva za isplatu razlike plaće, da je primijenjen zauzeti stav Vrhovnog suda prema kojem „sud nema ovlaštenje da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH (u daljnjem tekstu: OKU) vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada F BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Naime, da obzirom da je u konkretnom predmetu taj iznos utvrđen nalazom vještaka, a ne prema zvaničnim podacima Federalnog zavoda za statistiku, da taj dio tužbenog zahtjeva apelanata nije osnovan. Nadalje, da je u pogledu isplate naknade za prevoz na posao i sa posla prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata na osnovu člana 3. i 18. OKU i člana 52. Kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU), koji su identični, što je prihvatio i drugostepeni sud. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 18. OKU i člana 52. GKU „zaposlenik ima pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu“. Zatim, da prema odredbi člana 43. Pravilnika o radu tuženog „zaposlenik ima pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa ugovorom o radu u kome je naznačen iznos naknade za tu svrhu“, a da je stavom 2. istog člana propisano da ukoliko se „ugovorom o radu posebno ne naznači iznos naknade za prevoz, isti se ne isplaćuje“. Vrhovni sud je istakao da kako u ugovoru o radu apelanata nije naznačen iznos naknade za prevoz, da je osnovan revizioni prigovor tuženog da njihov zahtjev za dosuđenje ovog vida naknade nije osnovan.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe kolektivnih ugovora koje bi po apelantima trebalo primjeniti u konkretno slučaju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena zakona bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2303/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5444/17 (R. S., S. S., S. Ž., B. A., R… | Sudska praksa | Aktio