Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5461/17 (K. L., A. L. i I. L.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5461/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5461/17, rješavajući apelaciju K. L. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele K. L., A. L. i I. L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 I 024668 17 Rev od 3. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. L., A. L. i I. L. (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnijele su 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 I 024668 17 Rev od 3. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezane su apelantice da tužitelju (MOJA BANKA d.d. Sarajevo) isplate određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev za isplatu mjenične obaveze, proistekle iz predmetne mjenice izdate 21. februara 2012. godine. Nadalje, da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je prednik apelantica M. L. 21. februara 2012. godine potpisao predmetnu mjenicu u svojstvu trasata i trasanta, tj. onoga koji je izdao mjenicu i koji treba platiti mjenični iznos. Takođe, da je navedena mjenica uredno i akceptirana od strane prednika apelantica, čime se isti obavezao da bezuslovno prihvata da će obavezu iz predmetne mjenice platiti po njenoj dospjelosti 1. jula 2013. godine. Zatim, da su nižestepeni sudovi odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su istakle apelantice, na osnovu odredbe člana 172. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja da visine naslijeđene imovine. Vrhovni sud je ocijenio da revizijski prigovori apelantica koji se odnose na primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosima, nisu osnovani, budući da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnopravnom sporu, za čije su rješavanje relevantne odredbe Zakona o mjenici. Imajući navedeno u vidu, Vrhovni sud je ukazao da nižestepeni sudovi nisu bili dužni ispitivati da li je prednik apelantica potpisao ugovor o jemstvu, odnosno da li se kao jemac obavezao na plaćanje predmetnog duga. Naime, da obaveza prednika apelantica proizlazi iz trasirane vlastite mjenice, koja je i akceptirana, a za koju su nižestepeni sudovi utvrdili da ima sve zakonom propisane elemente za zasnivanje mjenično pravne obaveze. Vrhovni sud je istakao, da se u tom slučaju pravni odnos povodom kojeg je ta mjenična obaveza nastala ne ispituje, niti može biti od bilo kakvog uticaja na odluku suda, kao ni postojanje formalnog ugovora o jemstvu između prednika apelantica i tužitelja, na kojem se insistira u reviziji. Nadalje, da akceptiranje mjenice, kod trasirane mjenice predstavlja prihvat mjenične obaveze od strane trasata, koji nakon akceptiranja postaje akceptant i ujedno glavni mjenični dužnik, jer se akceptom obavezao mjenicu platiti po dospjelosti, pa da imalac mjenice, kojem mjenica ne bude plaćena, ima pravo da podnese tužbu neposredno protiv akceptanta. Vrhovni sud je zaključio da kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je prednik apelantica akceptirao predmetnu mjenicu, te da je mjenična obaveza dospjela a nije plaćena, da proizlazi da je odluka nižestepenih sudova zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba člana 48. u vezi sa članom 29. Zakona o mjenici. Takođe, da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili i odredbu člana 80. Zakona o mjenici, kada su utvrdili da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer od dana nastanka obaveze do podnošenja tužbe nije bio protekao rok od tri godine. Naime, da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnoj obavezi akceptanta, zbog čega za odluku suda nije relevantna odredba člana 39. stav 1. Zakona o mjenici, koja propisuje obavezu podnošenja mjenice na isplatu u propisanom roku, na koju se apelantice pogrešno pozivaju smatrajući da se radi o mjenici po viđenju. Ukazano je da je tužitelj odredbom člana 54. stav 1. Zakona o mjenici, kao imalac trasirane mjenice, oslobođen te obaveze u odnosu na akceptanta, pa budući da je predmetna tužba podnesena u okviru trogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 80. Zakona o mjenici, da je pobijana odluka i u tom dijelu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantice, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantice, između ostalog, navode da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o naknadi koju tužitelj potražuje po osnovu Ugovora o dugoročnom kreditu, a koji ugovor prednik apelantica nije potpisao, niti se u bilo kakvoj pismenoj formi obavezao na jemstvo, pa da je jemstvo po navedenom ugovoru prednika apelantica zasnovano isključivo na temelju predmetne mjenice. Takođe, da apelantice smatraju da je osnovan njihov prigovor zastare, te da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti isključivo Zakon o obligacionim odnosima, njegovo poglavlje kojim se reguliše institut jemstva.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o mjenici na predmetnu situaciju, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena zakona bila na štetu apelantica. Ovo osobito imajući u vidu da apelantice u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman