Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5411/15 (M. Đ.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Kleveta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Sloboda izražavanja
  • Miješanje u privatni život
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5411/15

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5411/15, rješavajući apelaciju Milke Đurić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Đurić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 014145 15 Gž od 22. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Đurić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Buletića, opština Teslić, koju zastupa Siniša Mikić, advokat iz Teslića, podnijela je 4. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 014145 15 Gž od 22. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Ljubinka Đurića i NID kompanije „Novosti“ Beograd (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 25. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi, koje zastupa advokat Dragan Tolimir, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 12. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 014145 14 P od 10. decembra 2014. godine, donesenom po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženih radi naknade štete, vsp. 11.000,00 KM, obavezani su tuženi da apelantkinji po osnovu štete zbog povrede ugleda, usljed širenja neistinitih navoda objavljenih 20. aprila 2013. godine na web-sajtu www.novosti.rs , solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM uz zakonom utvrđenu zateznu kamatu, počev od 10. decembra 2014. godine do isplate, i da joj naknade troškove postupka u iznosu od 703,86 KM u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa apelantkinje je odbijen.

6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete prema tuženim utemeljila na tvrdnjama da su tuženi 20, 21. i 23. aprila, te 21. maja 2013. godine na web-sajtu www.novosti.rs objavili članke pod naslovima „Ubijen biznismen: Motivi različiti, zamerio se mnogima“, „Ubijen vlasnik SRC 'Džungla'“, „Ubica se mirno predao“ i „Ubici biznismena produžen pritvor“ u kojima je, između ostalog, i apelantkinja, kao supruga ubijenog, dovedena u kontekst neistinitih tvrdnji objavljenih o njenom ubijenom suprugu.

7. Tuženi su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva ukazujući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji činjenično-pravni osnov na temelju kog bi se utvrdilo postojanje klevete, budući da tuženi nisu iznosili svoje mišljenje, već podatke iz CJB Doboj povodom ubistva biznismena D.Đ., odnosno apelantkinjinog supruga.

8. Osnovni sud je, nakon ocjene izvedenih dokaza u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan ocjenjujući nesporno utvrđenim da je nakon ubistva biznismena i vlasnika SRC „Džungla“ D.Đ. (u daljnjem tekstu: apelantkinjin suprug D.Đ.) na web-sajtu „Novosti“, izdanje za RS, objavljeno da je „policija intenzivno tragala za ubicom i da je tragala za suprugom ubijenog [apelantkinjom] sa kojom je imao razmirice“. Među parničnim strankama je sporno bilo da li se sporni komentari koji su objavljeni u tekstovima čiji su naslovi navedeni i koji su objavljeni na Internet-stranici drugotuženog odnose na apelantkinju, da li su istiniti, da li i na koji način su tuženi kontrolisali sadržaj spornih članaka, te da li je objavljivanjem spornih komentara prouzrokovana šteta apelantkinjinom ugledu i da li su, shodno tome, tuženi dužni nadoknaditi prouzrokovanu štetu.

9. S tim u vezi, Osnovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis i kojim su, između ostalog, propisani osnovi odgovornosti za štetu usljed iznošenja neistinitog izražavanja, kao i izuzeci od ove odgovornosti. Zatim su navedene relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisana objektivna odgovornost za štetu. S tog aspekta je, shodno principu „pretpostavljene krivice“, Osnovni sud ukazao na obavezu suda koji odlučuje o tužbenom zahtjevu da utvrdi postojanje povrede dobra zaštićenog zakonom i postojanje štete, pri čemu se tužena strana može osloboditi odgovornosti samo u slučaju ako dokaže da nema njene krivice, odnosno da se radi o istinitoj informaciji.

10. Imajući u vidu sadržaj spornih tekstova, a naročito sadržaj teksta koji je objavljen 20. aprila 2013. godine, apelantkinjinu izjavu koju je dala u svojstvu parnične stranke, kao i ostale sprovedene dokaze, Osnovni sud je naglasio da, iako je obavještavanje javnosti legitiman cilj novinara i medija, u konkretnom slučaju nije ocijenjeno da je na strani tuženih postojala iskrena namjera da se javnost obavijesti o istinitim informacijama povodom aktuelnog događaja (ubistva) koji se desio, budući da tuženi nisu uložili razumne napore u pogledu prethodnog provjeravanja [sa apelantkinjom] informacija koje su objavljene u spornom izražavanju. Osnovni sud je ocijenio da su sporni komentari koji su izneseni na web-sajtu drugotuženog izneseni na način da se kod čitalaca stekne utisak da se radi o provjerenim i istinitim činjenicama, naročito u pogledu sadržaja teksta objavljenog 20. aprila 2013. godine prema kojem je „policija intenzivno tragala za ubicom, uhapsivši više osoba koje mogu imati motiv da se ubistvom osvete kontroverznom biznismenu. Tragala je i za suprugom ubijenog, sa kojom je imao razmirice, a nastojala je i da dođe do nemalog broja osoba sa kojima je Đurić bio u sporu ili su mu pretili...“ iz kog, po mišljenju suda, proizilazi da je i apelantkinja kao supruga ubijenog D.Đ. bila osumnjičena za njegovo ubistvo, jer ni u jednom dijelu teksta nema navoda autora u pogledu postojanja ili nepostojanja okolnosti da je sadržaj teksta prije objave bio provjeren sa apelantkinjom, odnosno da je provjerena istinitost sadržaja. U navedenom tekstu je apelantkinja, kako je ocijenjeno, identifikovana kao osumnjičena za ubistvo supruga D.Đ. kao vlasnika SRC „Džungla“ D.Đ. Osnovni sud je, imajući to u vidu, istakao da je obaveza autora objavljenih informacija provjera istinitosti informacije prije objave, budući da objavljivanje neistinitih informacija u javnosti može izazvati osudu, u konkretnom slučaju plasiranjem informacije da je apelantkinja kao supruga ubijenog D.Đ. osumnjičena, između ostalih lica, za njegovo ubistvo. S obzirom da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nisu dokazali istinitost objavljenih informacija, što su bili dužni, i da je sporni tekst zasnovan na pretpostavkama i neprovjerenim informacijama, Osnovni sud je, usvajajući tužbeni zahtjev, zaključio da su u postupku raspravljene sve pravno relevantne činjenice i da su tuženi odgovorni za štetu učinjenu klevetom na način što su spornim tekstom povrijedili ugled i dostojanstvo apelantkinje. S tim u vezi je zaključeno da su tuženi, u smislu člana 155 ZOO i člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, odgovorni za štetu, pa je apelantkinji dosuđen iznos od 2.000,00 KM kako bi ublažila štetu koja joj je nanesena klevetničkim izražavanjem tuženih. Prema mišljenju Osnovnog suda, u postupcima koji se vode zbog klevete šteta se pretpostavlja, pa se sudu ostavlja mogućnost da ne utvrđuje jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje, što opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu člana 200 ZOO.

11. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 014145 15 Gž od 22. septembra 2015. godine žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. Okružni sud je, nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi i u smislu člana 221 ZPP, ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je, zatim, istakao da se žalbenim navodima tuženih i sadržajem kompletnog spisa dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. S tog aspekta je, prije svega, naveden sadržaj odredbe člana 1 Zakona o zaštiti od klevete kojim je propisano da se tim zakonom uređuju prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog. Navedenom odredbom nije definisan pojam „prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja“, već je u članu 2 Zakona o zaštiti od klevete propisano da se taj zakon tumači tako da se u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja. S aspekta građanskopravne odgovornosti pojam prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja prepoznaje se, utvrđuje i definiše u svakom konkretnom slučaju. Osnov odgovornosti za štetu pričinjenu klevetom proizilazi, kako je dalje navedeno, iz odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete prema kojoj je za odštetnu odgovornost po tom osnovu neophodno utvrditi da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja istinitog ili neistinitog sadržaja i da li se, s obzirom na navedeno može definisati klevetom sa aspekta iste zakonske odredbe. Ukoliko se postupanje tuženih u konkretnoj situaciji može definisati prekoračenjem prihvatljivih ograničenja slobode izražavanja, onda je za njihovu odštetnu odgovornost nužno utvrditi da li je na opisani način apelantkinji nanesena šteta i u čemu se šteta sastoji.

12. S tim u vezi, Okružni sud smatra da je žalbom tuženih osnovano istaknuto da apelantkinja tokom postupka nije dokazala da su joj tuženi pričinili štetu klevetničkim izražavanjem, te da je stoga obrazloženje prvostepene presude protivrječno izreci. S tog aspekta je napomenuto da se tuženi terete zbog neistinitih navoda objavljenih na web-sajtu 20. aprila 2013. godine u kojem je povodom ubistva apelantkinjinog supruga D.Đ., između ostalog, napisano „policija tragala za suprugom ubijenog sa kojom je imao razmirice“ u kojem, kako je napomenuo Okružni sud, nije pomenuto apelantkinjino ime. U tekstu od 23. aprila 2013. godine, u kome je objavljeno više detalja iz drugih medija o ubistvu apelantkinjinog supruga D.Đ. i hapšenju osumnjičenih pomenuto je, između ostalog, i apelantkinjino ime (bez prezimena) kao supruge ubijenog u kontekstu da je u ranijem tekstu tim povodom bila „zabuna“, koji tekst prvostepeni sud pominje s ciljem da potkrijepi odgovornost tuženih za štetu, što je, po mišljenju Okružnog suda, potpuno neprihvatljivo. Osim toga, prvostepeni sud je zanemario podatak da je na istom web-sajtu pri obavještavanju o ubistvu apelantkinje supruga D.Đ. navedeno da su u pitanju prve nezvanične informacije, zapravo, da su prenesene prve informacije koje su tuženi dobili od portparola policije, da je nakon hapšenja osumnjičenih lica pojašnjeno da apelantkinja nije osumnjičena za ubistvo a da je tačno da je davala izjave u policiji povodom tog događaja. Posebno je trebalo imati u vidu, kako je dalje pojašnjeno, da je u saopštenju pod nazivom „Ubijen vlasnik 'Džungle'“ navedeno da se podaci daju prema nepotvrđenim informacijama, što onom ko se upozna s tom obavijesti ostavlja mogućnost sumnje u vjerodostojnost saopštenja. Ovo posebno, kako je dalje navedeno, kada se ima u vidu činjenica da je nekoliko časova od tog saopštenja datog prema nepotvrđenim informacijama, putem drugih medija data istinita informacija o izvršiocima krivičnog djela povodom događaja vezanih za ubistvo D.Đ., odnosno apelantkinjinog supruga. Imajući u vidu odredbu iz člana 123 ZPP-a prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, Okružni sud je ocijenio da apelantkinja tokom prvostepenog postupka nije sprovela dokaze iz kojih bi proizilazilo da joj je postupanjem tuženih, objavljivanjem sadržaja spornog teksta, pričinjena šteta u vidu povrede ugleda, kao i u čemu se šteta sastoji, pa su žalbeni navodi kojima je ukazano da apelantkinja nije pretrpjela nematerijalnu štetu ocijenjeni osnovanim iz kog razloga je prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Kako, osim toga, po ocjeni Okružnog suda, apelantkinja nije dokazala da su tuženi kontrolisali sadržaj spornog saopštenja, niti je za saopštenje saznalo određeno lice/a koje poznaje apelantkinju, jer nije javna ličnost, to je uvažavanjem žalbe valjalo prvostepenu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u smislu člana 224 stav 1 tačka 5 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinja obrazlaže, prije svega, uskraćivanjem mogućnosti da protiv drugostepene presude koju je osporila konkretnom apelacijom izjavi reviziju, budući da je revizija kao vanredan pravni lijek u vrijeme podnošenja tužbe bila dozvoljena, a naknadnim izmjenama ZPP to pravo joj je uskraćeno zbog izmjena u pogledu dozvoljenog cenzusa za raspravljanje o reviziji. Ove navode apelantkinja dovodi u kontekst povrede prava na pristup sudu.

14. Obrazlažući navode koji se odnose na njeno pravo na ugled, apelantkinja je istakla da je drugostepeni sud na grub način povrijedio ovo njeno pravo, ocjenjujući da u postupku nije dokazala da su tuženi povodom ubistva njenog supruga objavili neistinitu činjenicu kojom je dovedena u kontekst osumnjičenog lica. Smatra da je obrazloženje drugostepene presude paušalno, nepotpuno, neodređeno i pravno neutemeljeno jer, kako smatra, nije zasnovano na činjenicama utvrđenim u postupku. S tim u vezi, smatra da je drugostepeni sud zanemario odredbe ZPP o ocjeni dokaza, jer dokaze nije ocijenio savjesno i brižljivo kao prvostepeni sud, zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo, nalazeći da u konkretnom slučaju tuženi nisu odgovorni jer nisu prouzrokovali štetu iznošenjem neistinitih činjenica. Upravo suprotno tome, apelantkinja smatra da svi dokazi koji su izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom ukazuju da su tuženi bez prethodne provjere u spornom sadržaju teksta objavljenog na web-sajtu, o apelantkinji iznijeli neistinite činjenice, i to da je optužena za ubistvo svog supruga, zbog kojih je povrijeđen njen ugled i dostojanstvo. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovori na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da je, odlučujući povodom žalbe tuženih, prvostepenu presudu preinačio ocjenjujući da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze i da nije pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o zaštiti od klevete koje se odnose na odgovornost pravnih i fizičkih lica za štetu nastalu iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog. Pored toga, neosnovani su navodi da je obrazloženje drugostepene presude pravno neutemeljeno, jer je drugostepeni sud dao svoje razloge zbog kojih smatra da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan. Takođe je navedeno da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je apelacijom ukazala, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantkinjin tužbeni zahtjev usvojen, jer je u okolnostima konkretnog slučaja u postupku koji je vođen pred tim sudom ocijenjeno da je osnovan. Međutim, prvostepena presuda je preinačena u postupku odlučivanja o žalbama na način da je tužbeni zahtjev odbijen.

17. Tuženi su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana a stoga i drugostepena presuda pravilna, budući da niti u jednom od objavljenih sadržaja spornih tekstova apelantkinja nije pomenuta, niti je identifikovana kao „ubica“ svog supruga D.Đ., te stoga nije ni bilo mogućnosti da se utvrdi postojanje klevete. Iz izvedenih dokaza, prije svega spornih tekstova, jasno se može utvrditi da apelantkinja niti u jednom nije pomenuta imenom i prezimenom, već samo u kontekstu mišljenja koje nije uvredljivo. Pri tome je drugostepeni sud pravilno zaključio da su u navedenim tekstovima iznesene informacije kojima su raspolagali državni organi u kojima nije prejudicirano da je apelantkinja ubila svog supruga. U tom smislu je potpuno jasno da je nedostajao osnovni elemenat za odgovornost učinjenu klevetom, a to je identifikacija lica koje je u pitanju. U suprotnom bi bio narušen princip slobode izražavanja, odnosno medijima bi bio ozbiljno sužen prostor djelovanja u društvu. S obzirom da izražavanje tuženih nema karakter klevete i da kod tuženih nije postojala namjera da apelantkinju uvrijede, nego da javnost informišu o važnom događaju, te kako je drugostepeni sud u tom smislu u obrazloženju svoje odluke naveo jasne i razumljive razloge zbog kojih tužbeni zahtjev nije osnovan, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.

Član 5. Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Izuzeci od odgovornosti Član 6.

U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.[...] Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 237. stav (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

Član 456a.

Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastavit će se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončat će se prema odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 014145 15 Gž od 22. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. novembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda, koja joj je, prema njenim tvrdnjama, prouzrokovana spornim izražavanjem iznesenim na we b-sajtu drugotuženog čiji je autor prvotuženi. Shodno tome, kako se suština apelantkinjinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba) a zatim ispitati razloge u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na privatni život

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona o buhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

28. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava, osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

29. Suština apelacionih prigovora u okviru prava na privatni život odnosi se na apelantkinjino nezadovoljstvo stavom Okružnog suda da u spornom izražavanju tuženih nema elemenata klevete, odnosno da nije identifikovana kao „ubica svoj supruga D.Đ.“, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih. Apelantkinja, takođe, smatra da tuženi prije objavljivanja spornih informacija nisu uložili razuman napor da ispitaju njihovu istinitost i da, između ostalog, nepotvrđene informacije dobivene od CJB ne mogu biti razlog za oslobađanje od odgovornosti za klevetu.

30. Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, zauzeo stav da pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog privatnog života zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4431/15 od 31. januara 2018. godine, tačka 36 sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju apelantkinja je tražila zaštitu svog ugleda zbog dijela sadržaja spornog teksta kojim je, prema njenom mišljenju, dovedena u kontekst osumnjičenog lica za ubistvo svog supruga D.Đ., koje je ponovila i u apelaciji. Stoga će Ustavni sud ispitati da li ovi apelantkinjini navodi ulaze u opseg člana 8 Evropske konvencije.

31. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je Evropski sud u svojoj skorijoj praksi prihvatio da napadi na ugled umrlog (ubijenog) lica mogu, u određenim slučajevima, imati štetan utjecaj na privatni život i identitet nekog člana porodice tog lica, te da takvi navodi ulaze u opseg zaštite člana 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Putistin protiv Ukrajine, presuda od 21. novembra 2013. godine, aplikacija broj 16882/03, tačka 33, i Džugašvili protiv Rusije, presuda od 9. decembra 2014. godine, aplikacija broj 41123/10, tačka 30). U navedenim predmetima, Evropski sud je zaključio da su aplikacije prihvatljive u odnosu na navodno kršenje ugleda aplikanata u tim predmetima, te da treba ispitati je li postignuta pravična ravnoteža između njihovog prava na poštivanje privatnog života iz člana 8 Evropske konvencije i prava novinara na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i član 5 stav 4 Zakona o zaštiti od klevete koja se tiče aktivne legitimacije za podnošenje tužbe prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelacioni navodi kojima je suštinski ukazano na nezadovoljstvo zbog stava Okružnog suda da u spornom izražavanju nema elemenata klevete, odnosno da spornim dijelom objavljenog sadržaja nije identifikovana kao „ubica svog supruga D.Đ.“, tiče apelantkinjinog prava na ugled, te ulazi u opseg člana 8 Evropske konvencije. Osporena odluka kojom je odbijen apelantkinje tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zaštite ugleda stoga nesumnjivo predstavlja miješanje u njeno pravo iz člana 8 Evropske konvencije koje je zakonito i ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10 Evropske konvencije.

33. Ustavni sud će dalje ispitati da li je Okružni sud u osporenoj odluci postigao pravičnu ravnotežu između ova dva suprotstavljena prava, apelantkinjinog prava na poštivanje privatnog života (ugleda) i prava novinara na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (broj 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apelacija br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108-113). Ustavni sud smatra da su ovi kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.

34. U odnosu na pitanje jesu li sporni tekstovi predstavljali doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su sporni tekstovi objavljeni na web-sajtu kao reakcija povodom događaja u kom je ubijen apelantkinjin suprug, biznismen i direktor privrednog društva, prenošenjem, između ostalog, informacija koje su dobivene od CJB Doboj iz čega nesumnjivo proizilazi opšti interes da se javnost, odnosno društvena sredina u kojoj se taj događaj desio obavijesti o tome. Što se tiče apelantkinjine uloge u konkretnom događaju i njene uloge u određenoj društvenoj zajednici, Ustavni sud podsjeća da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javna nego u odnosu na privatna lica. U pomenutom predmetu Džugašvili, Evropski sud je, takođe istakao da treba napraviti razliku između napada na ugled privatnog lica koji utiču na ugled njene porodice i opravdane kritike upućene javnoj ličnosti koja se, „preuzimajući ulogu vođe, izložila oku javnosti“ (op. cit., presuda Džugašvili, tačka 30). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se sporni tekstovi kojima je povod bilo ubistvo apelantkinjinog supruga D.Đ., biznismena i direktora privrednog društva, a naročito tekst od 20. aprila 2013. godine na kome je apelantkinja utemeljila svoj zahtjev za naknadu štete, i to u dijelu koji glasi: „Policija je intenzivno tragala za ubicom uhapsivši više osoba koje mogu imati motiv da se ubistvom osvete kontroverznom biznismenu. Tragala je i za suprugom ubijenog, sa kojom je imao razmirice,... [...] prije svega, odnosili na ulogu ubijenog apelantkinjinog supruga D.Đ. koju je imao u društvenoj sredini u kojoj je živio i radio, a naprijed navedenim dijelom tog sadržaja indirektno i na apelantkinju. Naime, u spornom članku se ne pominje apelantkinjino ime, niti se govori o njenoj ulozi ili djelovanju u društvenoj sredini u kojoj je živjela, već isključivo o ulozi i djelovanju njenog supruga kao kontroverznog biznismena sa kojim je, kako je u tekstu navedeno, imala razmirice, što je kao posljedicu, neposredno nakon ubistva, imalo potragu za njom, zbog čega Ustavni sud smatra da je taj uticaj u pogledu njenog prava na ugled kao privatnog, a ne javnog lica bio indirektan.

35. U pogledu načina pribavljanja informacija i njihove istinitosti, Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra spornim sadržaj da je policija, nakon ubistva njenog muža, između ostalih lica tragala i za njom i da je javnost sasvim opravdano mogla izvesti zaključak da je upravo ona osumnjičena za ubistvo svog supruga. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu i praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljna činjenična osnova koja će podržati takvu izjavu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 787/04 od 20. decembra 2005. godine, tačka 36). Osim toga, niko ko se upusti u neku debatu od javnog interesa, uključujući i novinare, ne smije prekoračiti određene granice, inter alia, u interesu „zaštite ugleda i prava drugih“, ali je dozvoljeno pretjerivanje, pa čak i provokacija, ili drugim riječima, dozvoljene su, do određene granice, neumjerene izjave (vidi, Evropski sud, Lindon, Otchakovsky-Layrens i Jyly protiv Francuske, presuda od 22. oktobra 2007. godine, apelacija br. 21279/02 i 36448/02, tačka 56 sa daljnjim referencama).

36. U konkretnom slučaju Okružni sud je zauzeo stav da sporni sadržaj ne predstavlja sadržaj koji ima elemente klevete, prije svega zato što je na web-sajtu drugotuženog, putem kojeg je objavljen sporni sadržaj, konstatovano da se radi o prvim nezvaničnim informacijama povodom ubistva apelantkinjinog supruga D.Đ., da su brojni drugi mediji objavili istu informaciju, da su prenesene prve informacije dobivene od potparola policije CJB Doboj, da je u tekstovima koji su uslijedili nakon prvog teksta o navedenom događaju (21. i 23. aprila, te 21. maja 2013. godine) pojašnjeno da apelantkinja nije osumnjičena za ubistvo, ali da je u policiji saslušana povodom tog događaja iz čega, po ocjeni Okružnog suda, proizilazi da je onom ko se upoznao sa navedenom obavijesti od 20. aprila 2013. godine („policija tragala za suprugom ubijenog“) ostavljena mogućnost da sumnja u vjerodostojnost tog saopštenja. U tom kontekstu je Okružni sud posebno naglasio činjenicu da je nekoliko sati od prvog saopštenja tuženih, koje je dato prema nepotvrđenim informacijama CJB, putem drugih medija data istinita informacija o izvršiocima krivičnog djela povodom događaja vezanog za ubistvo apelantkinjinog supruga D.Đ. Ustavni sud pri tome zapaža da Okružni sud prilikom izvođenja zaključka da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženih za naknadu štete zbog toga što apelantkinja nije dokazala da joj je zaista nastala šteta i u čemu se sastoji, odnosno da ne postoje osnovi odgovornosti tuženih u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, nije bavio pravnom kvalifikacijom spornog sadržaja teksta, dakle, nije ocijenio da li je u pitanju činjenična tvrdnja ili vrijednosni sud u smislu odredbe iz člana 6 Zakona o zaštiti od klevete (izuzeci od odgovornosti za klevetu). Međutim, iz izvedenih dokaza i činjeničnog stanja koje je Okružni sud prihvatio i ponovio u obrazloženju svoje odluke proizilazi da je sporni dio sadržaja teksta zasnovan na nezvaničnim podacima kojima je u tom trenutku raspolagao CJB Doboj kao vjerodostojan izvor, pa se ne može zaključiti da je, usljed nedostatka pravne kvalifikacije, izveden pogrešan zaključak da sporni sadržaj teksta ne predstavlja klevetu, budući da je za njega postojala razumna i dovoljna osnova. Naime, Okružni sud je, kako proizilazi iz obrazloženja presude, sporno izražavanje doveo u cjelokupan kontekst i specifične okolnosti povodom kojih je napisan sporni tekst, te kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete kojima su propisani osnovi odgovornosti za klevetu i izveo zaključak o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda učinjenog iznošenjem neistinitih činjenica (klevetom), nalazeći da apelantkinja u smislu člana 123 ZPP nije dokazala činjenice na kojima je zasnovala svoj zahtjev, odnosno da nije dokazala da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja objavljivanjem spornih članaka tuženih pretrpjela štetu.

37. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno sadržaj spornog izražavanja i način na koji je sporno izražavanje preneseno, dakle putem web-sajta s napomenom da se radi o prvim nezvaničnim informacijama zasnovanim na vjerodostojnom izvoru, Ustavni sud smatra da tuženi navedenim sadržajem nisu prekoračili granicu slobode izražavanja, te da je u okolnostima konkretnog slučaja postignuta pravična ravnoteža između apelantkinjinog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Apelantkinja je, kako proizilazi iz navoda apelacije, ukazala da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, navodi koji su izneseni u tom pravcu u suštini se tiču prava iz člana 8 Evropske konvencije koje je analizirano i povodom kog su zaključci o neosnovanosti izneseni u prethodnom tekstu ove odluke.

40. Ostali navodi koje je apelantkinja iznijela u pogledu prava na pravično suđenje (da presuda nije obrazložena, da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze i stoga izveo pogrešne zaključke) tiču se, u suštini, apelantkinjinog nezadovoljstva u pogledu primijenjenog materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano isticao da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, između ostalih, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4778/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 24, objavljeno na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku kako u pogledu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, tako i primijenjenog materijalnog prava, jer su u obrazloženju navedene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, kao i one odredbe koje se tiču „prihvatljivih ograničenja slobode izražavanja“, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti neadekvatnim.

41. Osim toga, apelantkinja je ukazala na povredu prava pristupa sudu, jer je u vrijeme podnošenja tužbe (juni 2013. godine) revizija kao vanredan pravni lijek bila dozvoljena, a kasnijim izmjenama ZPP-a to pravo joj je zbog označene vrijednosti spora (11.000,00 KM) bilo uskraćeno. Ustavni sud smatra da su ovakvi navodi paušalni i da ni na koji način ne pokreću pitanje prava pristupa sudu u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da je apelantkinja, kako jasno proizilazi iz tačke III ove odluke (činjenično stanje), nesporno imala pristup sudu podnošenjem tužbe, a zatim i pravo odgovora na žalbu tuženih, koje, kako proizilazi iz činjenica predmeta, nije koristila, a činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP koje su uslijedile u julu 2013. godine, nakon apelantkinjinog podnošenja tužbe u junu iste godine, ograničeno raspravljanje o reviziji zbog izmjena novčanog cenzusa u pogledu vrijednosti spora samo na predmete u kojima je već bila donesena prvostepena presuda, nepobitno potvrđuje da je apelantkinjino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, budući da je o njenom tužbenom zahtjevu meritorno odlučeno. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u situaciji kada je dijelom spornog teksta objavljenog putem web-sajta s napomenom da se radi o prvim nezvaničnim informacijama apelantkinja (čije puno ime nije navedeno u tekstu) indirektno dovedena u kontekst i mišljenje o njenom ubijenom suprugu koji izazivaju interes javnosti, jer je u okolnostima konkretnog slučaja presudom Okružnog suda postignuta pravična ravnoteža između apelantkinjinog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

44. Takođe, nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan i u pogledu pravilne primjene materijalnog prava naveo jasno obrazloženje koje se ni u jednom dijelu ne doima proizvoljnim i kada je apelantkinji podnošenjem tužbe i žalbe omogućen pristup sudu.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5411/15 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio