Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4878/15 (Z. V.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Pristup sudu
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u privatni život
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Kleveta
- Građanski postupak
- Sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4878/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4878/15, rješavajući apelaciju Zdravke Vreća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravke Vreća podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 008016 12 Gž od 19. augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zdravka Vreća (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 28. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 4805/14 od 18. decembra 2014. godine kojom je odbačena kao preuranjena apelanticina apelacija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 008016 12 Gž od 19. augusta 2014. godine, jer je u vrijeme podnošenja apelacije postupak po apelanticinoj reviziji pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) bio u toku. Apelantica je obavijestila Ustavni sud da je Vrhovni sud donio Rješenje broj 95 0 P 008016 14 Rev od 4. juna 2015. godine kojim je apelanticina revizija odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa predviđenog članom 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nakon toga apelanticin zahtjev za preispitivanje je registriran kao nova apelacija pod brojem AP 4878/15.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Slobodana Vučurevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 29. januara 2018. godine, tuženi 5. februara 2018. godine a Osnovni sud 9. februara 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 008016 10 P od 13. decembra 2011. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da joj na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog klevete isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. Presudom je utvrđeno da se izreka te presude ima objaviti na Radiju „Korona“ Trebinje u istom terminu i emisiji, kao i u jednim dnevnim novinama u Republici Srpskoj, sve na trošak tuženog. Presudom je odbijen preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica članica Glavnog odbora Stranke nezavisnih socijaldemokrata u Trebinju, a da je tuženi funkcioner Partije demokratskog prosperiteta, da je na konferenciji za štampu održanoj 3. juna 2010. godine tuženi iznio više izražavanja u vezi sa apelanticom nazivajući je „Evom Braun, navodeći da je u Opštoj bolnici u Trebinju, čija je direktorica apelantica, postavila principe koji nemaju nikakve veze ni sa medicinskom profesijom, ni humanošću, niti sa Hipokratovom zakletvom, već samo sa golim interesima nje i njene porodice, da je apelantica u bolnici zaposlila 12 članova svoje porodice od kojih i svoga sina, da nikada nije zapošljavala osoblje putem javnog konkursa, da je perjanica silnog kriminalnog klana, te da bi tuženom apelantica rado servirala neku vakcinu ili prašak zbog čega bi tuženi naprasno umro“.
6. Nadalje je obrazloženo da je utvrđeno da je 10. juna 2010. godine na Radiju „Korona“ tuženi gostovao u emisiji „Pravo u metu“, te da je tema emisije bio mobing, ali da je tuženi van teme emisije iznio sva prethodno navedena izražavanja, kao i druga izražavanja kao što su da „apelantica ispoljava histeričnu, primitivnu agresivnost i da nipodaštava svoje kolege, da je plaćala momke da skidaju smrtovnice, da je dobila 30.000,00 KM za adaptaciju stana i da je jurišala na prazne stanove kolega koji su ih napuštali 1992. godine“. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica uputila direktoru i glavnom uredniku Radija „Korona“ dopis zahtijevajući da se sve navedeno demantira, kao i da je iz potvrde Opšte bolnice utvrđeno da su od 1. juna 2006. godine do 30. juna 2011. godine u tu ustanovu primljena 32 radnika, ali da među njima nije bio njen sin, te da apelantica nije dobila navedeni kredit za adaptaciju stana. Navedeno je da je utvrđeno i da se, prema priznanju same apelantice koja je izbjegla iz Dubrovnika u ratu, apelantica uselila u stan koji je do rata koristio ljekar poimenično naveden u presudi, ali da je to učinila na osnovu akta nadležnog organa i da se nakon rata iselila iz tog stana koji je vraćen predratnom korisniku.
7. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi zaključio da tuženi nije uspio dokazati da su sporna izražavanja bila istinita, pa da ne postoji osnov za izuzimanje tuženog od odgovornosti za klevetu u smislu člana 6. stav 1. tačka 1. Zakona o zaštiti od klevete, čije postojanje je tuženi pokušao dokazati predloženim dokazima. Osnovni sud je obrazložio da, što se tiče samih izražavanja na kojima je apelantica zasnovala svoj zahtjev za naknadu štete, sud nalazi da su u citatima iz tužbe sadržane dvije vrste izražavanja, i to ona koja u manjoj ili većoj mjeri sadrže činjenična tvrđenja koja je moguće provjeravati u smislu njihove vjerodostojnosti i koja se mogu podvesti pod odredbe Zakona o zaštiti od klevete shodno članu 4. stav 1. tog zakona. Prema obrazloženju tog suda, druga izražavanja obuhvataju štetne radnje kojima se povređuju ugled, čast i druga prava ličnosti iz člana 200. stav 1. ZOO ( u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je naveo da je u prvu vrstu izražavanja uvrstio izjave da je apelantica u bolnici uvela principe koji nemaju veze sa medicinskom profesijom, da je zaposlila 12 članova svoje porodice, da je perjanica silnog kriminalnog klana, da je dobila 30.000,00 KM za adaptaciju stana, da je jurišala na prazne stanove kolega koji su ih napuštali 1992. godine. Ostalim izjavama se, prema mišljenju tog suda, grubo povređuju čast i ugled apelantice i na te izjave su primjenljive odredbe člana 200. i druge odredbe ZOO. Pri tome je Osnovni sud istakao da je tužbeni zahtjev postavljen u smislu naknade štete iz osnova klevete, pa je taj sud prilikom odlučivanja o tom zahtjevu, bez obzira na apelanticino pozivanje na pravni osnov iz člana 200. ZOO, bio vezan samo za izjave koje imaju klevetnički karakter i na koje se u prvom redu primjenjuje Zakon o zaštiti od klevete.
8. Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući izražavanja tuženog kao neistiniti sadržaj, utvrdio da se ne radi o izražavanju koje se kreće u okvirima slobode izražavanja zagarantirane Ustavom RS i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je da to posebno slijedi iz cjeline svih neistinitih i uvredljivih navoda tuženog imajući u vidu posebno da su se sporna izražavanja odigrala na konferenciji za štampu i putem radioemisije iz čega, prema obrazloženju tog suda, slijedi namjera tuženog da se sa njima upozna što veći krug lica i tako apelantici nanese što je moguće veća šteta. Osnovni sud je obrazložio da je pri tome tuženi u odnosu na jedan dio spornih izražavanja znao da nisu istinita kao što je tvrdnja da je apelantica na čelu silnog kriminalnog klana, jer bi, prema mišljenju tog suda, u slučaju istinitosti ovakvih tvrdnji morale postojati lako vidljive spoljne manifestacije na kakve se tuženi nije osvrnuo u toku postupka. Prema mišljenju tog suda, većina klevetničkih izražavanja se može pripisati bar nepažnji tuženog, jer je bila lako provjerljiva (novac za adaptaciju stana, zapošljavanje 12 članova porodice), te je u tom smislu Osnovni sud ustanovio da su u konkretnom slučaju zadovoljeni standardi odgovornosti iz člana 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete koji je predviđen za pitanja koja mogu biti od političkog ili javnog interesa.
9. Osim toga, Osnovni sud je naveo da, bez obzira na to što sud nije mogao prilikom odmjeravanja naknade koju je tuženi dužan isplatiti apelantici uzeti u obzir navode sa uvredljivim sadržajem koji nisu podobni provjeri istinitosti, ti navodi, prema mišljenju tog suda, nisu bili bez značaja u konkretnom slučaju. Obrazloženo je da ove okolnosti ubjedljivo govore o nedobronamjernosti tuženog kao štetnika u kritičnim prilikama o čemu je sud bio dužan voditi računa na osnovu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, te je određujući prihvatljiva ograničenja sloboda izražavanja u ovom sporu taj sud imao u vidu i prirodu i stepen prouzrokovane štete, nepridržavanje tuženog općeprihvaćenih standarda političke komunikacije i vjerovatnost da šteta ne bi nastala da tuženi nije iznio sporna izražavanja. Navedeno je i da je, određujući visinu naknade za pričinjenu štetu, taj sud obavezao tuženog na isplatu 2.500,00 KM uz uvjerenje da je naknada proporcionalna prouzrokovanooj šteti, uzimajući u obzir i da tuženi nije opozvao svoje izjave, niti se ikad izvinio apelantici, ali i činjenicu da tuženi nije stekao nikakvu novčanu korist iznošenjem neistinitih činjenica. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude i apelantica i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 95 0 P 008016 12 Gž od 19. augusta 2014. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Presudom je odbijena apelanticina žalba, te je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da čast, ugled i dostojanstvo svakog lica predstavljaju njegovu moralnu vrijednost i da su sastavni dio njegove ličnosti, te se usljed narušavanja časti i ugleda, može tražiti naknada nematerijalne štete koja se dosuđuje prema istim principima po kojima se dosuđuje naknada za druge vidove nematerijalne štete iz člana 200. ZOO. Navedeno je da je, pored navedenog zakona, propis na osnovu kojeg se ima razriješiti konkretan spor Zakon o zaštiti od klevete koji se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog bez obzira na vrstu tužbe (član 4. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete), a da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je to lice prouzročilo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača ili u svojstvu lica koje je na neki drug način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje (član 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete). Navedeno je i da je lice iz stava 1. člana 5. tog zakona odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje (član 5. stav 2).
11. Navedeno je, također, da su u članu 6. stav 1. istog zakona propisani izuzeci od odgovornosti jer je ovom odredbom propisano da se neće odgovarati za klevetu: a) ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kad je izražavanje u suštini istinito, b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka, c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. Navedeno je i da je stavom 2. istog člana propisano da, kad sud donosi odluku iz stava 1. istog člana, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšteprihvaćenih profesionalnih standarda od štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
12. Prema mišljenju tog suda, sporno izražavanje tuženog i na konferenciji za štampu održanoj 3. juna 2010. godine, kao i u emisiji "Pravo u metu" emitovanoj 10. juna 2010. godine na Radiju "Korona" Trebinje valja ocijeniti uzimajući u obzir okolnosti slučaja (član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete) i u tom smislu, u konkretnom slučaju, prvenstveno uzeti u obzir način i vrijeme izražavanja. Prema obrazloženju, sporno izražavanje izneseno je u toku predizborne kampanje u 2010. godini, kada su se održali opšti izbori u BiH i predstavlja dio tzv. predizborne kampanje političke stranke - Partije demokratskog prosperiteta kojoj pripada tuženi. Sadržaj govora je takav da, po mišljenju ovog suda, u suštini, predstavlja vrijednosnu ocjenu, a ne iznošenje činjenica. Naime, prema Zakonu o zaštiti od klevete, ne postoji odgovornost za klevetu ukoliko neko izražava svoje mišljenje ili daje vrijednosni sud o nekome. Sporno izražavanje tokom političke predizborne kampanji je, prije svega, prema mišljenju tog suda, sastavni dio retorike i političke borbe političkih stranaka, pogotovu što je dato u godini u kojoj su održani opšti izbori u BiH. Kako je obrazloženo, iako riječi iz spornog govora tuženog mogu biti neugodne za apelanticu, ipak, to ne može da ograniči pravo na slobodu izražavanja, pogotovu u sklopu predstavljanja političke partije biračima kako bi bili privučeni da podrže politički program partije koju je na konferenciji za štampu i u navedenoj emisiji Radija "Korona" Trebinje predstavio tuženi. Kod ovakve vrste izražavanja dozvoljen je veći stepen pretjerivanja, pa čak i provociranja, što proizlazi i iz odredaba člana 5. Deklaracije o slobodi političke debate, koju je donio Savjet ministara Savjeta Evrope, jer je u njoj navedeno da je dozvoljen ovaj veći stepen slobode izražavanja u političkoj debati.
13. Stoga je, po mišljenju ovog suda, pravilno ukazano u žalbi tuženog da je opštepoznata činjenica da je 2010. godina bila izborna godina i da se u izbornim kampanjama koristi rječnik neprimjeren svakodnevnoj upotrebi radi dobijanja političkih poena, te da se "morao primijeniti član
6. Zakona o zaštiti od klevete i prihvatiti da se ovdje radilo o iznošenju mišljenja" i da je ono izneseno tokom izborne kampanje između predstavnika politički suprotstavljenih stranaka, te tako ocijeniti okolnosti tog slučaja, a posebno vrijeme iznošenja izražavanja. Okružni sud je naveo da, kao što je rečeno, član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete propisuje da, kad sud donosi odluku, uzima u obzir, pored ostalog, i da li se izražavanje odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. S tim u vezi je navedeno da se izražavanje tuženog nije odnosilo na pitanja iz apelanticinog privatnog života, nego isključivo na njen rad u obavljanju javne funkcije direktorice Opšte bolnice u Trebinju. Rad jedne bolnice, kao zdravstvene ustanove, prema obrazloženju tog suda, od javnog je značaja za sve građane i njeno valjano funkcionisanje, kao i funkcionisanje cjelokupnog zdravstvenog sistema u centru je pažnje građana, pa tako i političkih partija u tzv. predizbornoj borbi. Izražavanje tuženog, u suštini, predstavlja njegovu procjenu o lošem radu zdravstvene ustanove čiji je direktor tužilja.
14. Okružni sud je naveo i da je tačno da je tuženi u spornim izražavanjima iznio i neke činjenice, ali da je i iznošenje tih činjenica bilo uopšteno. Navedeno je da, s tim u vezi, valja uzeti u obzir, u vezi sa naročito spornim dijelom izražavanja u kome je tuženi kazao da je apelantica u bolnici zaposlila 12 članova svoje porodice od kojih i svoga sina, da je apelantica i sama izjavila na raspravi od 27. jula 2011. godine da je Predrag Vreća zaposlen u Opštoj bolnici u Trebinju i da je on sin njenog djevera, kao i da njen sin Dražen Vreća radi u prostoriji Opšte bolnice u Trebinju, iako nije zaposlen u ovoj ustanovi, a to je, kako je navela apelantica, "prostor Opšte bolnice Trebinje u kome je Ministarstvo zdravlja zajedno sa Evropskom komisijom obezbijedilo besplatnu pomoć žrtvama torture". Prema mišljenju tog suda, i samo te dvije činjenice dovoljan su razlog da se "posumnja" u zapošljavanje po srodstvu, u jednoj oštroj političkoj kampanji kakva biva predizborna i u kojoj se često koristi neprimjeren rječnik i svaka greška ili neprimjeren postupak u obavljanju javne funkcije iznosi kao neznanje i nesposobnost onoga ko je na toj funkciji, a pripada drugoj političkoj stranci. Takođe, izražavanje tuženog da je apelatnica „jurišala na prazne stanove kolega koji su ih napustili 1992. godine" može da se okarakteriše samo kao pretjerivanje tuženog u izražavanju mišljenja kod činjenice da se apelantica zaista bila uselila u stan ljekara poimenično navedenog u presudi 1992. godine, pa i bez obzira što je za to useljenje posjedovala rješenje nadležnog organa. I izražavanje tuženog u kome je apelanticu nazvao Evom Braun, samo je, prema mišljenju tog suda, dio iznošenja vlastitog mišljenja o apelantici i takvog pretjerivanja i političke retorike za umanjenje vrijednosti određenog pojedinca koji pripada određenoj političkoj partiji i njihovo predstavljanje javnosti kao nesposobnih, kako bi se pridobili politički glasovi. Ovo i bez obzira da li je tuženi, kao što je tvrdio, bio u uvjerenju da apelanticu tako zovu. Imajući u vidu navedeno, odnosno da je nesporno tuženi izražavao vlastito mišljenje, odnosno vrijednosni sud o apelantici u vrijeme predizborne kampanje, prema mišljenju tog suda, proiziazi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno član 6. Zakona o zaštiti od klevete, pa je Okružni sud donio presudu kao u dispozitivu.
15. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 95 0 P 008016 14 Rev od 4. juna 2015. godine reviziju odbacio zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa predviđenog članom 237. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica ponavlja šta je sve tuženi rekao o njoj u navedenoj emisiji, odnosno konferenciji za štampu, a što su prenijeli mnogi mediji, između ostalih, i BHT na Centralnom dnevniku. Smatra da je, suprotno zaključku Okružnog suda, u pitanju iznošenje činjenica, a ne vrijednosnih ocjena tuženog, te da tuženi niti u jednom momentu nije pokušao da dokaže istinitost njegovih tvrdnji, već je apelantica svojim dokazima uspjela dokazati da izražavanja tuženog nisu istinita. Navodi i da je nepravilan zaključak Okružnog suda da se navedena izražavanja ne odnose na apelanticin privatni život, već na obavljanje javne funkcije što, prema apelanticinom mišljenju, nije tačno. Navodi i da je predmetni postupak namjerno oduglovlačen kako bi tuženi postao gradonačelnik Trebinja i da je doneseno rješenje o izuzeću sutkinje koja je bila zadužena predmetom uz obrazloženje da su sutkinja i apelantica prijateljice iako je svima poznato da su one samo poznanice. Smatra da je, zbog navedenog pristupa koji je imala na sudu bio samo formalnog, a ne suštinskog karaktera i da je sud postupao pristrasno, da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, odnosno na žalbu jer je i tuženi podnio žalbu koja je usvojena zbog čega smatra da je ovo pravo zloupotrijebio, kao i da je diskriminisana jer se iz navedenog vidi da je bila izložena diskriminaciji.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u potpunosti ostaje kod razloga i obrazloženja svoje presude.
18. Osnovni sud je naveo kratak sadržaj donesenih presuda, te da nije bilo kršenja apelanticinog prava u postupku pred tim sudom.
19. Tuženi je naveo da se profesionalno bavi politikom u kojoj se čestu koristi jezik koji se smatra neprimjerenim, te da ono što je iznio kao svoje mišljenje a radi prikupljanja političkih poena, nije u potpunosti neistinito, što je i vidljivo iz utvrđenih činjenica u postupku.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o kleveti („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) relevantne odredbe glase: Granice djelovanja Zakona Član 4. stav 1.
(1) Ovaj zakon se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.
Odgovornost za klevetu Član 5.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. (2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 95 0 P 008016 14 Rev od 4. juna 2015. godine kojim je odbačena apelanticina revizija. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelantica koristila. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 008016 12 Gž od 19. augusta 2014. godine protiv koje je apelantica podnijela apelaciju broj AP 4805/14. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelantica je primila 8. septembra 2014. godine a apelacija broj AP 4805/14 je podnesena 6. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Shodno tome, kako se suština apelanticinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju prvo ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje novčane satisfakcije apelantici za izražavanje tuženog izneseno u radioemisiji i na konferenciji za štampu, a zatim će ispitati ostale navode. Pravo na privatni život
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
31. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na „privatni život“ iz člana 8. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za osiguranje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. U oba slučaja treba voditi računa o pravičnoj ravnoteži između interesa pojedinca i zajednice u cjelini, te u oba slučaja država uživa izvjesno polje procjene (vidi, Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine).
32. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu „privatnog života“ apelantice, odnosno njenog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti u vezi sa kršenjem prava na ugled i čast apelantice, a što je dovedeno u pitanje izražavanjem tuženog koje je objavljeno u medijima, ulazi u sferu prava apelantice na ugled iz člana
8. Evropske konvencije.
33. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporena presuda Okružnog suda predstavlja „miješanje“ u apelanticino pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda preinačena prvostepena presuda i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila novčanu naknadu na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog toga što je tuženi o njoj iznio neistinite činjenice. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u apelanticino pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u ovo pravo bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
34. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelanticino pravo na poštivanje ugleda izvršeno u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačivši prvostepenu presudu i odlučujući o apelanticinom zahtjevu, zaključio da navodi izneseni u spornom izražavanju ne predstavljaju iznošenje činjenica, već da je u pitanju vrijednosni sud čija se istinitost u postupku ne može dokazivati, zbog čega tuženi, po mišljenju tog suda, ne podliježe odgovornosti u smislu člana 6. stav 1. tačka (a) Zakona o zaštiti od klevete kojim je propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ili ako je to izražavanje u suštini istinito.
35. Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
36. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja o apelanticinom tužbenom zahtjevu iznio zaključak da je tuženi u spornoj radioemisiji i na konferenciji za štampu o apelantici kao javnoj (medicinskoj) radnici iznio mišljenje (vrijednosni sud), da je povod za iznošenje mišljenja tuženog bila predizborna kampanja u kojoj se apelantica i tuženi nalaze u različitim političkim strankama, da su apelanticini postupci dovedeni u vezu s političkim životom u lokalnoj zajednici i da tuženi nije odgovoran za iznošenje neistinitih činjenica (klevetu), jer je spornim izražavanjem iznio vrijednosni sud, pa je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen shodno članu 6. stav 1. tačka (a) ZZK. Osim toga, navedeno je da su neki od navoda o apelantici mogli biti i provjereni i da to i jesu, te da se nisu pokazali stoprocentno neistinitim (zapošljavanje rodbine, useljavanje u stan koji je 1992. godine napustio ljekar poimenično naveden u presudi, dobijanje sredstava za adaptaciju).
37. Ustavni sud u vezi s navedenim zaključkom Okružnog suda i sadržaja spornog izražavanja tuženog konstatuje da on djelomično sadrži činjenične navode o ponašanju apelantice (navodi koji se odnose na, kako je već rečeno, zapošljavanje, useljavanje u stan, adaptaciju), a djelomično vrijednosne sudove (svi ostali navodi precizirani u prethodnim tačkama ove odluke). U vezi sa suštinskim pitanjem koje se tiče proporcionalnosti miješanja u potencijalno suprotstavljena prava (pravo na ugled i pravo na slobodu izražavanja), Ustavni sud naglašava da proporcionalnost, bez obzira na to da li je u pitanju dokaziva činjenica ili je u pitanju vrijednosni sud, može zavisiti od okolnosti i konteksta svakog pojedinog slučaja, uzimajući pri tome u obzir sve relevantne kriterije i faktore koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda. To podrazumijeva analizu i ocjenu svih relevantnih faktora, između ostalog ne/postojanje javnog interesa, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, ne/postojanje standarda postupanja „u dobroj vjeri“, način pribavljanja informacije i niz drugih faktora koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu biti vrlo važni, imajući pri tome u vidu da svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđen i obrazložen. U tom smislu Ustavni sud napominje da, čak i kada su u pitanju i neistinite informacije, to ne znači da je osoba koja je objavila te informacije automatski odgovorna za klevetu, naročito kad su u pitanju mediji koji objavljuju tvrdnje o javnim ličnostima. Naime, praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno, ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65).
38. Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud se s aspekta apelacionih navoda postavlja pitanje da li je Okružni sud prilikom odlučenja o apelanticinom tužbenom zahtjevu i izvođenju zaključka o njegovoj neosnovanosti izvršio svrsishodno ispitivanje relevantnih kriterija ili ne. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Okružni sud u obrazloženju presude, nakon navođenja sadržaja spornog izražavanja i interpretiranja svih izvedenih dokaza u vezi s okolnostima konkretnog slučaja, istakao da je u spornom izražavanju apelantica dovedena u vezu s politikom lokalne zajednice kao pripadnica stranke koja je suprotstavljena stranci tuženog, da je apelantica javni (medicinski) radnik-direktorica Opšte bolnice, da se predmet spornog izražavanja ne tiče njenog privatnog života, već njene djelatnosti kao rukovodioca medicinske ustanove o temama koje su u trenutku objavljivanja za konkretnu lokalnu zajednicu predstavljale teme od društvenog interesa (predizborna kampanja). Okružni sud je u vezi s neosnovanošću tužbenih navoda apelantice i njenih tvrdnji da su sadržajem spornog izražavanja iznesene činjenice, a ne vrijednosni sud, ukazao da se iz cjelokupnog spisa i sadržaja spornog izražavanja može zaključiti da su formulacije iz spornog izražavanja, koje su interpretirane u prethodnim tačkama ove odluke, pravilno ocijenjene kao mišljenje (vrijednosni sud) o apelantici i njenom djelovanju u konkretnoj lokalnoj zajednici u okviru djelatnosti javnih (medicinskih) radnika, te odsustvu činjeničnih navoda čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazati. Okružni sud je pri tome zaključio da je odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete učinjene klevetom postignuta ravnoteža između slobode izražavanja, s jedne strane, i ugleda apelantice kao javne ličnosti, s druge strane.
39. Ustavni sud uvažava da je u konkretnom slučaju u sadržaju spornog izražavanja o apelantici u pretežnom dijelu iznesen vrijednosni sud, a djelomično činjenice, koji se u svojoj ukupnosti tiču ponašanja apelantice kao javne djelatnice u konkretnim okolnostima značajnim za lokalnu zajednicu u kojoj radi i živi i to u okviru predizborne kampanje. Stoga, imajući u vidu navedene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke i izvođenju zaključka o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva obavio odgovarajuću analizu relevantnih kriterija. Naime, taj sud je (a prije njega i prvostepeni sud iako je donio drugačiji zaključak), kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude, sporno izražavanje doveo u cjelokupan kontekst i specifične okolnosti povodom kojih je izražavanje izneseno, te kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, dakle, kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu, tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti i zatim izveo zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda učinjenog iznošenjem neistinitih činjenica (klevetom), nalazeći da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije odgovoran u smislu člana 6. stav 1. tačka (a) Zakona o zaštiti od klevete.
40. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja postignuta pravična ravnoteža između apelanticinog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženog iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
41. Apelantica je navela i da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno u neosiguravanju apelantici suštinskog pristupa sudu, već samo, kako apelantica tvrdi, formalnog pristupa.
42. U vezi s tim, Ustavni sud ponovno podsjeća na specifičnost postupka povodom zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom i naglašava potrebu da se kod razmatranja zahtjeva za naknadu štete učinjene iznošenjem neistinitih činjenica, kod odgovora na pitanje da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari, a cilj je zaštita ugleda ili prava osobe koja je u pitanju, izvrši adekvatna analiza svih relevantnih faktora (o kojima je bilo riječi u prethodnom dijelu ove odluke), te svih okolnosti konkretnog slučaja, imajući pri tome u vidu kontekst i cilj objavljivanja neke informacije, postojanje rasprave o nekom pitanju od javnog interesa itd. Pri tome je, dakle, neophodno uzeti u obzir sve kriterije, i to: društveni status osobe koja je u pitanju, doprinos raspravi od opšteg interesa, sadržaj, oblik i posljedice objavljenog materijala, medij putem kog je objavljen sadržaj, vrijeme i dužina trajanja sadržaja na predmetnom mediju, postupanja bona fide, mogućnosti demantija itd., dakle, svih onih okolnosti koji se tiču konteksta i specifičnosti svakog pojedinog slučaja.
S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u vezi sa pravom na privatni život, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno ili procesno pravo. Ustavni sud ponavlja da iz činjenica predmeta proizlazi da je redovni sud proveo dokaze relevantne za donošenje odluke u konkretnom slučaju i ocijenio ih kako svaki za sebe, tako i u međusobnoj vezi, te izveo zaključak da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je taj sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Okružni sud za svoje zaključke dao obrazloženja i argumente koji su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
43. Osim toga, Ustavni sud smatra da je nesporno da je apelantici omogućen pristup sudu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a da činjenica da taj pristup nije doveo do donošenja odluke u apelanticinu korist ne ukazuje na neadekvatan pristup sudu. Također, Ustavni sud ne nalazi da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je redovni sud postupao pristrasno, niti je apelantica svojim argumentima dovela u pitanje njegovu nepristrasnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani ovi apelanticini navodi, te da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava i pristupa sudu kao segmenata tog prava. Ostali navodi
44. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, kao i da je diskriminirana. Kršenje ovih prava apelantica vezuje za činjenicu da je tuženi koristio pravni lijek koji je rezultirao donošenjem odluke u njegovu korist (i na taj način zloupotrijebio pravo na djelotvoran pravni lijek) zbog čega smatra da je prekršeno njeno pravo na žalbu i da je diskriminirana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju prema zakonu, te da činjenica da korištenje tih pravnih lijekova nije rezultiralo u apelanticinu korist, već, naprotiv, u korist tuženog koji je, također, koristio pravne lijekove predviđene zakonom. Ustavni sud podsjeća da je svakoj od stranaka u postupku zakonom data mogućnost da koristi pravne lijekove a da ta mogućnost ne garantira da će pravni lijekovi imati povoljan ishod u korist lica koje je pravni lijek i koristilo, te da činjenica da to lice nije uspjelo sa pravnim lijekom ne predstavlja diskriminaciju te osobe. U konkretnom slučaju, kako je apelantica imala pravo da koristi pravne lijekove, takvo pravo je imao i tuženi i činjenica da je pravni lijek tuženog doveo do donošenja odluke u njegovu korist ne može se smatrati diskriminacijom apelantice. Stoga, imajući u vidu navedeno, te da iz stanja spisa ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelantica diskriminirana u odnosu na druga lica u sličnoj ili istoj situaciji ili u odnosu na tuženog, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 14. Evropske konvencije neosnovani i da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ovih apelanticinih prava.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, jer je Okružni sud pri donošenju osporene odluke obavio odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, niti da je apelantici uskraćen pristup sudu na način kako to predviđa pravo na pravično suđenje, kao i zbog toga što nema ništa što bi ukazivalo da je redovni sud postupao pristrasno u odnosu na apelanticu.
47. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su i apelantica i tuženi koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, shodno zakonskim odredbama, i kada ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelanticinu korist, dok su pravni lijekovi koje je koristio tuženi bili u korist tuženog.
48. Nema kršenja prava iz člana 14. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom postupku apelantica diskriminirana na bilo koji način a činjenica da je i tuženi koristio pravne lijekove koji su rezultirali odlukom u njegovu korist ne vodi diskriminaciji apelantice, jer je i tuženi imao zakonsko pravo da se koristi pravnim lijekovima kao i apelantica.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman