Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5100/17 ("FARADIS&CO" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5100/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5100/17, rješavajući apelaciju "FARADIS&CO" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "FARADIS&CO" d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 223339 15 Rsž od 6. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "FARADIS&CO" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Suad Srna, advokat iz Tuzle, podnio je 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 223339 15 Rsž od 6. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, poništena je apelantova odluka o otkazu ugovora o radu i naloženo apelantu da tužiteljicu (N. S.) vrati na posao i uspostavi joj radno-pravni status, te je obavezan apelant da tužiteljici isplati plaće i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do povrata na posao, te da joj isplati određene novčane iznose na ime toplog obroka i regresa, za određene vremenske periode.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je u predmetnom rješenju o otkazu ugovora o radu tužiteljici, navedeno da je otkaz istoj izrečen kao višku radne snage, a što je apelant pravdao lošim poslovanjem, pa da je prvostepeni sud sukladno tome zaključio da zakonitost osporenog rješenja ispituje u smislu odredbe člana 87. Zakona o radu (Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa (stav 1.). Poslodavac može otkaza ti ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima (stav 2.).). Nadalje, da prvostepeni sud pravilno izvodi zaključak, a na temelju bilanca uspjeha apelanta za sporni period, što je potvrdio i vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju, da je apelant u navedenom periodu iskazao dobit u poslovanju. Zatim, da je pravilno prvostepeni sud zaključio da otkaz ugovora o radu tužiteljici nije bio opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, niti je postojala potreba za smanjenjem broja zaposlenika, obzirom da je na mjestu tužiteljice u periodu od narednih šest mjeseci radila svjedokinja S. H.. Kantonalni sud je istakao da pravilno prvostepeni sud utvrđuje, a na temelju iskaza zakonske zastupnice apelanta, da apelant prije izrečenog otkaza nije analizirao mogućnost raspoređivanja apelantice na druge poslove, smanjenja radnog vremena i slično u cilju radnog zbrinjavanja tužiteljice prije otkaza, a što je predstavljale obvezu propisanu stavom 2. člana 87. Zakona o radu. Takođe, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio i da prilikom otkaza ugovora o radu apelant nije predvidio zakonom propisani otkazni rok od 14 dana kako je to utvrđeno odredbom člana 95. Zakona o radu. Naime, da tu činjenicu prvostepeni sud utvrđuje na osnovu izvještaja inspekcije rada kao i iskaza tužiteljice. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud naveo da apelant tokom postupka nije dokazao opravdanost izrečenog otkaza, na kojem je teret dokazivanja, a da uz to tužiteljici nije ostavio zakonski otkazni rok, pa da je apelant postupio suprotno odredbama člana 87. i 95. Zakona o radu, što čini nezakonitom predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici. Zatim, da je nasuprot žalbenim navodima apelanta, pravilno prvostepeni sud usvojio i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice obvezujući tuženog da tužiteljicu vrati na posao i uspostavi joj radno pravni status sa danom otkaza, te tužiteljici isplati naknade plaća, kao i da na ime tužiteljice nadležnom Federalnom zavodu za PIO/MIO Mostar uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Takođe, da je pravilno prvostepeni sud odlučio i o istaknutom prigovoru zastare prava na sudsku zaštitu, jer da se sva potraživanja tužiteljice odnose na period od 16. decembra 2011. godine (osim regresa iz 2011. godine, koji tužbeni zahtjev je i odbijen), te kako je tužbu tužiteljica podnijela sudu 16. decembra 2014. godine, da pravilno prvostepeni sud utvrđuje da nije protekao zakonski rok zastare (propisan članom 106. Zakona o radu). Osim navedenog, Kantonalni sud je istakao, da u situaciji kada potraživanja na temelju plaća i doprinosa, koja nisu dospjela u vrijeme vještačenja ili zaključenja glavne rasprave, a u slučaju nezakonitog otkaza (što je u konkretnom primjeru i slučaj) i kada je poslodavcu naloženo vraćanje na posao, da zaposlenik čija su prava povrijeđena ima pravo na isplatu naknade plaće i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje sve do momenta vraćanja na posao.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja, da su očigledno prekršene relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, da nisu pravilno cijenjeni svi dokazi, da uplatu doprinosa za PIO ne može zahtijevati tužiteljica nego isključivo Poreska uprava F BiH, da je pogrešno primijenjen Zakona o radu, te da su sudovi pogrešno cijenili apelantov prigovor zastare. Apelant takođe navodi da je predmetni postupak neopravdano dugo trajao, te je predložio da se naloži Vladi Tuzlanskog kantona da mu isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. U pogledu apelantovih navoda vezanih za dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom od 16. decembra 2014. godine (a ne 16. februara 2014. godine, kako navodi apelant), da je Kantonalni sud konačnu odluku donio 6. septembra 2017. godine (a ne 11. oktobra 2017. godine, kako navodi apelant), pa da je predmetni parnični postupak okončan u roku od dvije godine i devet mjeseci (a ne tri godine i osam mjeseci kako navodi apelant), u kojem periodu su donesene dvije odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman