Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5167/17 (Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5167/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5167/17, rješavajući apelaciju Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053387 16 Rev od 26. septembra 2017. godine (u dijelu koji se odnosi na tužitelja M. S.), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 053387 15 Gž 2 od 30. oktobra 2015. godine (u dijelu koji se odnosi na tužitelje Z. A., F. T., S. T., A. K., A. S., A.
E. i O. M.), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Global Ispat Koksna Industrija d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 053387 16 Rev od 26. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu koji se odnosi na tužitelja M. S. (u daljnjem tekstu: tužitelj), a u odnosu na ostale tužitelje Z. A., F. T., S. T., A. K., A. S., A. E. i O. M. (u daljnjem tekstu ostali tužitelji) revizija je odbačena. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 053387 15 Gž 2 od 30. oktobra 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je, između ostalog, obavezan apelant da svim tužiteljima, na ime razlike plaća do punog iznosa pripadajućih plaća, isplati određene novčane iznose, za određene vremenske periode.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužitelj M. S. u utuženom periodu, osnovom zaključenog Ugovora o radu, anexom navedenog Ugovora o radu, zaključenom između apelanta i tužitelja, bio zaposlenik apelanta. Zatim, da se odredbom člana 6. stav 2. zaključenog Ugovora o radu, tužitelj saglasio da mu se, dok se ne promijene finansijsko-ekonomski uvjeti poslovanja apelanta, osnovna plaća utvrđuje kao broj poena po APP RZ (analitička procjena poslova i radnih zadataka) radnog mjesta pomnožen sa poenom 0,067, koji utvrđuje apelant i da tako određena plaća u fiksnom iznosu pripada tužitelju za rad u redovnom radnom vremenu, u skladu sa čime je vještak finansijske struke izvršio obračun iskazane visine razlike plaće za tužitelja. S obzirom na navedeno, da je prvostepeni sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, preciziran u skladu sa zaključenim Ugovorom o radu, uzimajući u obzir utvrđenu visinu plaće vještačenjem i plaće koju je apelant isplaćivao. Naime, budući da su se u periodu od 1. januara 2007. godine do 7. novembra 2008. godine, kako to poprima prvostepeni sud, kod apelanta promijenili finansijski uslovi poslovanja (apelant ostvario dobit), te da je stoga isti bio u obavezi isplatiti plaće tužitelju u skladu sa članom 6. stav 2. Ugovora o radu, o čemu se tužitelj sporazumio sa apelantom. Nadalje, da prema izraženom stavu drugostepenog suda tužitelju pripada pravo na isplatu plaće u skladu sa zaključenim Ugovorom o radu, u smislu člana 68. Zakona o radu, u svemu prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Zatim, da neprihvatljivim drugostepeni sud ocjenjuje navode apelanta, da se nije moglo udovoljiti predmetnom zahtjevu tužitelja, kada se imaju u vidu pokazatelji ekonomsko - finansijskih uvjeta kod apelanta (bilans stanja, bilans uspjeha, novčani tokovi i promjene u kapitalu), jer da je vještak finansijske struke utvrdio samo rezultate poslovanja, da je bilans poslovanja poistovjetio sa ekonomsko - finansijskim poslovanjem društva u cjelini (prema nalazu vještaka apelant je 2005. i 2006.godinu poslovao sa gubitkom, a 2007., 2008., 2009. i 2010.godinu ostvario je dobit), u situaciji kada iz sadržine odredbe člana 69. stav 2. Zakona o radu, proizlazi da apelant ne može obračunati i isplatiti plaću tužitelju manju od plaće zagarantovane Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Vrhovni sud je istakao da to tim prije, kako to cijeni drugostepeni sud, kada se ima u vidu, da ni jednom odredbom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnostima hemije i nemetala u F BiH (u daljem tekstu: Granski kolektivni ugovor) koji je obavezujući i za apelanta (što proizlazi iz zaključenih ugovora o radu i Pravilnika o radu), nije predviđena mogućnost da se zbog lošeg finansijskog poslovanja apelanta, tužitelju, kao zaposleniku apelanta, može isplati plaća ispod minimuma zagarantovanog odredbama Granskog kolektivnog ugovora, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Vrhovni sud je ocijenio da revizija apelanta u odnosu na ostale tužitelje nije dopuštena. Naime, da su odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, određene procesno pravne pretpostavke za izjavljivanje revizije na način da ova nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Dosljedno navedenom, da sagledavajući navedeni procesni položaj svakog od ostalih tužitelja, koji je samostalan, a samim tim i njihov pojedino određeni tužbeni zahtjev, da se kao predmet raspravljanja i pravo na izjavljivanje revizije cijeni pojedinačno za svakog od njih, pa kako vrijednost pobijanog dijela pojedinačno za ostale tužitelje ne prelaze označeni iznos, kao uvjeta za dopuštenost izjavljivanja revizije, da je očito da je revizija apelanta u odnosu na ostale tužitelje nedopuštenom.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je pogrešan stav Vrhovnog suda da pošto je apelant u Pravilniku o radu i Ugovoru o radu naveo da se isti zasnivaju na odredbama Granskog kolektivnog ugovora da se isti primjenjuje na apelanta, jer je apelant firma sa većinskim privatnim kapitalom pa da se na njega ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, imajući u vidu da se isti shodno odredbama člana 2. odnosi na firme sa većinskim državnim kapitalom.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na presudu Kantonalnog suda (u dijelu koji se odnosi na ostale tužitelje) - protek roka
5. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv presude Kantonalnog suda kojom je, između ostalog odlučeno o tužbenom zahtjevu ostalih tužitelja (Z. A., F. T., S. T., A. K., A. S., A. E. i O. M.), izjavio reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u tom dijelu, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na ostale tužitelje, u predmetnom slučaju odluka Kantonalnog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud zapaža da je apelant navedenu odluku Kantonalnog suda od 30. oktobra 2015. godine primio 9. novembra 2015. godine (prema informacijama dobijenih od strane Kantonalnog suda), a da je apelaciju Ustavnom sudu podnio 8. decembra 2017. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu ostalih tužitelja (Z. A., F. T., S. T., A. K., A. S., A. E. i O. M.), podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu drugostepenu presudu zbog čega je apelacija u ovom dijelu nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
b)U odnosu na presudu Vrhovnog suda (u dijelu koji se odnosi na tužitelja) - prima facie
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3371/16 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman