Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4646/17 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4646/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4646/17, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 146296 16 Pž od 4. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 9. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 146296 16 Pž od 4. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika-apelanta, dok je žalba tražioca izvršenja (advokat J.K.) djelomično uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno u dijelu kojim je odbijen zahtjev tražioca izvršenja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog duga na način da je nalaženo apelantu da isplati tražiocu izvršenja i zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnog duga od 5.982,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je izvršnom ispravom (Rješenjem Općinskog suda u Čapljini) određeno da se tražiocu izvršenja (kao braniocu po službenoj dužnosti optuženog M.K.) imaju isplatiti troškovi u iznosu od 5.982,00 KM „na teret proračunskih sredstava“. Kantonalni sud je naveo da je iz ovakvog određenja isplate troškova postupka sasvim jasno da je odmjerene troškove dužan platiti apelant koji obezbjeđuje sve materijalne troškove potrebne za rad suda koji je odredio troškove krivičnog postupka, te da je u tom smislu prvostepeni sud dao valjano i potpuno obrazloženje koje prihvata i taj sud. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je, za razliku od apelantove žalbe, žalba tražioca izvršenja djelimično osnovana i to u dijelu naplate zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos duga. Naime, Kantonalni sud je naveo da predmetnim rješenjem o izvršenju prvostepeni sud nije prihvatio prijedlog tražioca izvršenja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog duga iz razloga što se potraživani iznos odnosi na troškove postupka, odnosno što izvršnom ispravom nije određena i zakonska zatezna kamata na troškove postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom član 277. stav l. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom. Kantonalni sud je naveo da iz ove odredbe ZOO-a proizilazi da je svaki dužnik koji svoju novčanu obavezu ne izvrši u ostavljenom roku, dužan, pored glavnice, isplatiti i zakonsku zateznu kamatu na glavnicu za vrijeme kašnjenja. Kantonalni sud je ukazao da je, dakle, nebitno po kojem osnovu je određena novčana obaveza, te da je jedino važno da je u pitanju novčana obaveza. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 28. stav 2. Zakonom o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da će izvršni sud, na prijedlog tražioca izvršenja, odrediti i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka, ukoliko zakonska zatezna kamata već nije određena izvršnom ispravom. Kantonalni sud je naveo da van svake sumnje postoji obaveza apelanta da pored glavnice isplati tražiocu izvršenja i zakonsku zateznu kamatu na istu, ali ne od dana donošenja izvršne isprave, kako je to prijedlogom za izvršenje tražio tražilac izvršenja. Naime, ovo iz razloga što izvršnom ispravom nije određen rok ispunjenja obaveze, pa je to u smislu član 27. stav 2. ZIP trebao odrediti izvršni sud svojim rješenjem o izvršenju, što je ovaj i učinio, i pozvao apelanta da u roku od 8 dana dobrovoljno isplati predmetni dug. Budući da apelant naloženu obavezu nije izvršio u ostavljenom roku, onda tražilac izvršenja ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate po isteku tog roka. Kantonalni sud je ukazao da se navedeni rok računa od dana dostavljanja rješenja o izvršenju, ali da je protiv tog rješenja apelant blagovremeno izjavio prigovor, tako da dobrovoljni rok od 8 dana teče od dana dostavljanja rješenja kojim je prvostepeni sud odlučio o apelantovom prigovoru (rješenje od 25. marta 2015. godine). S obzirom na to da je apelant navedeno rješenje zaprimio 26. marta 2015. godine, Kantonalni sud je ukazao da dobrovoljni rok za ispunjene obaveze ističe 3. aprila 2015. godine, pa kako dug nije plaćen u ostavljenom roku, zakonska zatezna kamata na isti teče od 4. aprila 2015. godine.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene odredbe člana 28. stav 2. ZIP, s obzirom da novčani iznos koji je dosuđen tražiocu izvršenja na ime troškova odbrane po službenoj dužnosti predstavlja glavni dug po osnovu te izvršne isprave odnosno glavno potraživanje, a ne troškove postupka. Pri tome, apelant se se poziva na Odluku Ustavnog suda AP-3741/09 od 10. oktobra 2012. godine.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne odredbe ZIP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj broj AP-1455/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 1455/13 od 7. jula 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a, te na taj način onemogućio apelanta N.D. da u skladu s tim odredbama u izvršnom postupku naplati zateznu kamatu na troškove krivičnog postupka dosuđene u izvršnoj ispravi, te što je pozivanjem na te odredbe onemogućio apelanta da u izvršnom postupku naplati zatezne kamate na troškove izvršnog postupka. Pri tome, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da se pitanje primjene člana 28. Zakona o izvršnom postupku – naplata zakonskih zateznih kamata prvo postavilo u predmetu broj AP 3741/09 (na koji se poziva apelant) u kojem je Ustavni sud donio odluku o dopustivosti od 10. oktobra 2012. godine kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je takva odluka Ustavnog suda značila da je Ustavni sud odlučio da u tom predmetu neće meritorno analizirati način na koji je redovni sud tumačio zakon, niti će tumačenje redovnog suda zamijeniti sa svojim, poštujući nezavisnost sudova općenito, te načelo slobodnog sudijskog uvjerenja u primjeni materijalnog i procesnog prava, osim ukoliko se ne radi o proizvoljnoj primjeni. Međutim, da je nakon toga Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3744/09 od 6. decembra 2012. godine (smatrajući da je neophodno da sam meritorno ispita da li je miješanje u pravo na imovinu bilo u skladu sa standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz Evropske konvencije, koje dosljedno primjenjuju Evropski sud i Ustavni sud). U navedenoj odluci Ustavni sud je, za razliku od predmeta broj AP 3741/09, ispitao način na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe člana 28. stav
2. ZIP-a u kontekstu standarda "prava na imovinu", te slijedom toga donio meritornu odluku povodom predmetnog pravnog pitanja (koju praksu je slijedio u Odluci broj AP-1455/13). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman