Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4469/17 ("Gliese 581 G" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4469/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4469/17, rješavajući apelacije "Gliese 581 G" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Gliese 581 G" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019217 17 Uvp od 22. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. "Gliese 581 G" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 019217 17 Uvp od 22. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje Presude Suda BiH broj S1 3 U 019217 15 U od 7. aprila 2017. godine, kojom je odbijena apelantova tužba za poništenje rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje BiH) od 14. maja 2015. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjek za poreze od 15. oktobra 2014. godine, kojim rješenjem je odbijena apelantova žalba podnesena na rješenje Grupe za reviziju i kontrolu od 1. septembra 2014. godine, a kojim je apelantu dodatno utvrđena PDV obaveza za određeni poreski period, u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je apelantu konačno izvršena korekcija ulaznog poreza po storno avansnoj fakturi ispostavljenoj od strane pravnog subjekta ,,AVAZ“ d.o.o. Sarajevo, u iznosu od 145.299,06 KM. Niame, ovo iz razloga što je u postupku kontrole utvrđeno da apelant predmetnu fakturu nije evidentirao u knjizi ulaznih faktura niti u glavnoj knjizi, a vezanom kontrolom kod poreskog obveznika ,,AVAZ“ d.o.o. Sarajevo je utvrđeno da je isti po navedenoj storno fakturi umanjio izlazni PDV-e. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da su poreski organi pravilno utvrdili da je apelant kao kupac sa pravnim licem ,,AVAZ“ d.o.o. Sarajevo kao prodavcem zaključio Predugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u izgradnji, a da je kasnije zaključio i Ugovor o kupoprodaji nekretnine. Takođe, Sud BiH je naveo da na osnovu Predugovora o kupoprodaji poslovnog prostora u izgradnji prodavac je ispostavio apelantu četiri avansne fakture po kojima je isti izvršio odbitak ulaznog poreza. Sud BiH je ukazao da je vezanom kontrolom kod prodavca utvrđeno da je isti kao primalac avansa izvršio storniranje prethodno izdate četiri avansne fakture putem storno avansne fakture, te proknjižio i umanjio izlazni PDV. S tim u vezi, Sud BiH je ocjenio da kako apelant navedenu storno avansnu fakturu nije evidentirao u knjizi ulaznih faktura niti u glavnoj knjizi, te samim tim nije izvršio ispravku-storniranje ulaznog PDV-a koji je odbio po avansnim fakturama, za šta je bio u obavezi, to je pravilno utvrđeno da je neosnovano uvećao pravo na odbitak ulaznog poreza u iznosu od 145.299,06 KM. Takođe je navedeno, da iz stanja spisa proizilazi da je prodavac apelantu ispostavio račun-otpremnicu na osnovu Ugovora o kupoprodaji, na iznos od 1.290.000,00 KM na kojoj je naznačeno PDV nije obračunat po članu 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u koji račun apelant nije evidentirao u knjizi ulaznih faktura niti u glavnoj knjizi. U konkretnom slučaju, Sud BiH je ocjenio da je vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da apelant nije postupio po odredbama Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV (u daljnjem tekstu: Pravilnik), jer isti je, bio u obavezi storno avansnu fakturu od 30. aprila 2013. godine evidentirati u knjizi ulaznih faktura, te poništiti (stornirati) četiri avansne fakture po kojima je izvršio odbitak ulaznog poreza. Ovo stoga što je avansna faktura osnov za obračun izlaznog poreza kod prodavca a ulaznog kod kupca, a obzirom da je prodavač ispostavljanjem storno avansne fakture umanjio izlazni PDV-e, to je apelant bio u obavezi istu evidentirati u knjizi ulaznih faktura i izvršiti storniranje obračuna ulaznog poreza. Takođe, Sud BiH je ocjenio da je pravilno vijeće za upravne sporove zaključilo da je neosnovan prigovor tužbe, a sada zahtjeva, da po osnovu prometa predmetnog poslovnog prostora apelant ima pravo i na odbitak ulaznog poreza, jer se radi o izgrađenom objektu, a ne o objektu u izgradnji. Naime, Sud BiH je ukazao da je Predugovorom o kupoprodaji poslovnog prostora u izgradnji ugovorena kupoprodaja poslovnog prostora po sistemu roh-bau, što je bila obaveza prodavca, a obaveza kupca je da nakon preuzimanja poslovnog prostora izvede sve radove do završetka izgradnje što podrazumjeva minimalne tehničke uslove da bi se izvršio tehnički prijem kompletnog prostora u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor odnosno, dovođenje poslovnog prostora u stanje spremnosti za tehnički prijem i dobijanje upotrebne dozvole, zbog čega je pravilno zaključeno da je izvršena kupoprodaja nedovršenog poslovnog prostora. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da ovaj zaključak potvrđuje i činjenica da je prodavac ispostavio konačnu fakturu i to račun-otpremnicu u iznosu od 1.290.000,00 KM, sa naznakom da PDV nije obračunat po članu 25. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u (prodaja građevinskog objekta u fazi izgradnje-nedovršeni objekat), a kako je takođe pravilno zaključilo vijeće za upravne sporove. Sud BiH je naveo da apelant u toku upravnog postupka nije predložio provođenje dokaza vještačenjem od strane sudskog vještaka građevinske struke na okolnost da je predmetni poslovni prostor kupio kao novoizgrađeni, a ne u izgradnji, te nije u spis uložio dokaz u tom pravcu, a niti je takav nalaz pribavljen od strane upravnih organa, zbog čega je prigovor iz zahtjeva istaknut u tom pravcu, odbijen kao neosnovan.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant, između ostalog, smatra da su porezni organi arbitarno utvrdili odlučnu činjenicu, a što nije otklonjeno ni odlukama Suda BiH, da li je apelant predmetni poslovni objekt kupio izgrađen ili ga je ukupio u fazi izgradnje, slijedom čega je došlo do arbitrarne primjene Zakona o PDV-u, a u vezi sa Pravilnikom o primjeni Zakona o PDV-u.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su nadležni upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman