Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4664/15 (M. M. i N. G.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Građevinska dozvola
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4664/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP 4664/15, rješavajući apelaciju Milovana Maletića i Nade Gligorić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Milovana Maletića i Nade Gligorić podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050651 13 Rev od 22. jula 2015. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Maletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bronzanog Majdana, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050651 13 Rev od 22. jula 2015. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se u konkretnom slučaju zastane sa eventualnim „reizvršenjem“ do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Apelant je 6. novembra 2015. dostavio dopunu zahtjeva za određivanje privremene mjere. Ovu apelaciju je Ustavni sud registrovao pod brojem AP 4664/15. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4664/15 od 10. novembra 2015. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (Odluka o privremenoj mjeri dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).

2. Nada Gligorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 050651 13 Rev od 22. jula 2015. godine. Ovu apelaciju Ustavni sud je registrovao pod brojem AP 4796/15.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4664/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Činjenice predmeta

4. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050651 08 P od 15. juna 2012. godine apelantica (kao prvotužena) i Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su obavezani da apelantu (kao tužitelju) na ime glavnog duga solidarno isplate iznos od 135.243,80 KM i na ime troškova parničnog postupka iznos od 11.873,75 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom.

5. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora zahtjev apelanta da mu apelantica i drugotuženi naknade materijalnu štetu u iznosu od 135.243,80 KM koju čini šteta od 56.043,80 KM na ime isplaćene naknade apelantici za uređenje građevinskog zemljišta i rente po građevinskoj dozvoli koja nije bila validna kao i štetu u iznosu od 79.200,00 KM na ime razlike ove naknade i naknade koju je apelant morao platiti drugotuženom da bi konačno dobio validnu građevinsku dozvolu za predmetni stambeno poslovni objekat sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 56.043,80 KM počev od 12. avgusta 2003. godine do isplate a na iznos od 79.200,00 KM počev od podnošenja tužbe 12. februara 2008. godine do isplate.

6. Istaknuto je da je u krivičnom postupku presudom Osnovnog suda od 25. aprila 2006. godine i presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 22. januara 2007. godine apelantica oglašena krivom za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakonika RS u sticaju sa produženim krivičnim djelom prevare iz člana 229. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS zbog toga što je u toku 2002. godine i 2003. godine u Banjaluci kao zamjenik načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje Gradske uprave Grada Banjaluka u namjeri da sebi i drugima pribavi protupravnu imovinsku korist iskorištavajući svoj položaj u više navrata donijela upravne akte iz nadležnosti tog odjeljenja u kojima investitorima odobrava građenje objekata, legalizaciju i upotrebu već izgrađenih objekata i druge radnje.

7. Istaknuto je da je posljedica navedene pravosnažne krivične presude kojom je apelantica oglašena krivom poništenje građevinske dozvole drugotuženog od 12. avgusta 2003. godine koja je izdata apelantu zbog čega je apelant primoran pokrenuti novi upravni postupak legalizacije navedenog stambeno poslovnog objekta kojeg je počeo graditi po osnovu falsifikovane građevinske dozvole. U tom novom postupku mu je u skladu sa rješenjem drugotuženog od 10. marta 2008. godine utvrđena nova naknada za uređenje građevinskog zemljišta od 100,15 KM/m2 u iznosu od 141.492,00 KM.

8. Po mišljenju Osnovnog suda apelantica je izdavanjem apelantu falsifikovane građevinske dozvole postupila suprotno članu 751 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) time što kao nalogoprimac nije izvršila nalog sa pažnjom dobrog privrednika ili dobrog domaćina ne pazeći pri tome na interes apelanta kao nalogodavca zbog čega je apelantu načinila štetu u vidu umanjenja njegove imovine za troškove izdavanja građevinske dozvole u iznosu od 56.043,80 KM, koji iznos nije tokom 2003. godine uplatila na račun drugotuženog niti je ovaj iznos vratila apelantu na način kako je to naznačeno u potvrdi od 23. decembra 2004. godine iako je ovaj iznos primila od apelanta kroz naknadu koju je apelant isplatio i predujmio prilikom zaključenja ugovora o nalogu.

9. Ovakvim postupanjem apelantice i nepriznavanjem ove građevinske dozvole od strane drugotuženog po mišljenju prvostepenog suda apelantu je načinjena pored ove štete i šteta u iznosu od 79.200,00 KM koliko iznosi razlika između troškova izdavanja građevinske dozvole (56.043,80 KM) koji su obračunati prema pravilima drugotužene tokom 2003. godine i iznosa troškova izdavanja građevinske dozvole od 132.995,00 KM koji su obračunati tokom 2008. godine koje je apelant morao platiti u ponovno pokrenutom postupku izdavanja građevinske dozvole za njegov objekat s obzirom da mu je građevinska dozvola od 12. avgusta 2003. godine kao lažna isprava poništena odlukom drugotužene a koje troškove apelant ne bi platio da je izdata validna građevinska dozvola za ovaj objekat.

10. Osnovni sud je naveo da prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO onaj ko načini štetu drugom licu dužan ju je nadoknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dalje je naveo da je članom 158. ZOO propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Ukazano je da je sud u smislu odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) vezan za pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda u pogledu utvrđenja da postoji krivično djelo i da postoji krivična odgovornost učinioca pa kako iz sadržine izreke pravosnažne krivične presude od 25. aprila 2006. godine proizlazi da je apelantica ovu štetu načinila namjerno to je u smislu navedenih zakonskih odredbi čl. 154. stav 1. i

158. ZOO u vezi sa čl. 170. stav 2. ZOO ona kriva za nastanak štetnog događaja a time i za nastanak štete zbog koje apelant traži naknadu u ovom sporu. Stoga je Osnovni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u odnosu na apelanticu i u odnosu na drugotuženog koji je objektivno odgovoran za nastanak štete apelantu u smislu odredbe člana 170. stav 1. ZOO budući da je ovu štetu apelantu kao trećem licu apelantica prouzrokovala kao radnik drugotuženog.

11. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelantica i drugotuženi. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 050651 12 Gž od 11. februara 2013. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.

12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je presudom Osnovnog suda od 25. aprila 2006. godine (pravosnažna 22. januara 2007. godine) utvrđena krivična odgovornost apelantice za počinjeno krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i krivično djelo prevare što ukazuje da je šteta prouzrokovana namjerno. Po mišljenju Okružnog suda na osnovu utvrđenih činjenica prvostepeni sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju postoji odgovornost na strani oba tužena i to odgovornost apelantice po osnovu krivice utvrđene krivičnom presudom (člana 158. ZOO) a odgovornost drugotuženog kao pravnog lica za štetu koju je njegov organ kojeg je predstavljala apelantica u vršenju funkcije organa prouzrokovao trećem licu (člana 172. ZOO). Stoga su apelantica i drugotuženi obavezani da solidarno nadoknade štetu apelantu (član 414. stav

1. ZOO). Navedeni pravni zaključak prvostepenog suda prihvatio je i Okružni sud.

13. Protiv drugostepene presude reviziju su podnijeli apelantica i drugotuženi. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 050651 13 Rev od 22. jula 2015. godine reviziju drugotuženog usvojio, preinačio obje nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog odbijen te je apelant obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.560,00 KM. Revizija apelantice je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene tako što se tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na ovu apelanticu odbija, a apelantica je obavezana da umjesto apelantu novčani iznos od 56.043,80 KM isplati drugotuženom.

14. U obrazloženju revizione presude je navedeno da apelant umjesto da ispoštuje zakonsku proceduru u nadležnom organu drugotuženog i podnese zahtjev za izdavanje dokumentacije potrebne za izgradnju stambeno poslovnog objekta, te da u tom cilju na žiro račun drugotuženog uplati odgovarajuće naknade on je apelantici, koja je tada bila zaposlena u organu nadležnom za ove poslove na ruke dao novac kako bi mu ona pribavila sve što je potrebno za gradnju objekta. Po mišljenju Vrhovnog suda ovakav dogovor navedenih stranaka ne samo da je ništav već sadrži i elemente krivičnog djela zbog koga je apelantica osuđena na zatvorsku kaznu. O navedenom su nižestepeni sudovi morali voditi računa jer je obaveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništavost (člana 109. ZOO).

15. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 104. ZOO. Istaknuto je da to što je u izvršenju takvog ugovora ispunjeno bi trebalo ostati u posjedu saugovarača pa apelant ne bi mogao sudskim putem natjerati tuženog da primljeno ispunjenje vrati. Navedeno zbog toga što niko ne može pred sudom zasnivati svoj zahtjev na nedopuštenom (protivzakonitom, nemoralnom) osnovu. Zbog toga u ovom slučaju po mišljenju Vrhovnog suda apelant ne bi mogao tražiti od apelantice vraćanje iznosa od 56.043,80 KM (razlika između iznosa koji je apelant dao apelantici i iznosa koji je suprug apelantice vratio apelantu iznosi oko 71.000,00 KM, ali apelant je po ovom osnovu tražio samo 56.043,80 KM). Pri tome se Vrhovni sud pozvao na praksu nekadašnjeg Saveznog Vrhovnog suda koji je još 1962. godine zauzeo stav da se ono što je neko sa znanjem dao radi izvršenja neke nedopuštene radnje ili uopšte radi ostvarenja nedopuštenog cilja, ne može tražiti natrag. Suđenje protivno navedenom pravilu bi bilo društveno štetno jer bi pogodovalo pojavi nedopuštenih djelatnosti i ostvarenju nedopuštenih ciljeva.

16. Navedeno je da je sudu u smislu odredbe člana 104. ZOO ostavljeno da donese odluku o restituciji u zavisnosti od svakog konkretnog slučaja. Dakle, sudu je u svakom konkretnom slučaju ostavljeno da donese odluku koja je najcjelishodnija i koja najbolje odgovara cilju sankcije. Pri tome sud mora voditi računa o savjesnosti stranaka, značaju društvenih interesa i moralnim shvaćanjima društva (stav 3. člana 104. ZOO).

17. Odluka da se umjesto povraćaja u pređašnje stanje vrijednost iz nedopuštene transakcije prenese na državnu svojinu (preda opštini odnosno gradu) je cjelishodna i opravdana naročito onda kada se radi o grubom nezakonitom i nemoralnom ponašanju tako da se povraćaj datog kao i zadržavanje pribavljenog ne može opravdati.

18. Po mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju je bilo osnova za primjenu člana 104. stav 2. ZOO tj. da se apelantica obaveže da nezakonito pribavljeni novac preda drugotuženom a ne apelantu. Naglašeno je da su i apelant i apelantica postupali „mala fide“ a predmet ugovora koji su oni zaključili objektivno predstavlja i predmet krivičnog djela. U ovakvoj situaciji sud može i po službenoj dužnosti bez zahtjeva nadležnog organa odlučiti da druga strana preda ono što je primila opštini odnosno gradu gdje ima sjedište odnosno prebivalište. Stoga je sud po mišljenju Vrhovnog suda ovlašten da donese odluku po kojoj traženi iznos od 56.043,80 KM, za koji je sud vezan prema članu 2. stav 1. ZPP, apelantica treba isplatiti drugotuženom.

19. Po mišljenju Vrhovnog suda osnovano se u revizijama ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestepenih sudova u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta za naknadu štete u iznosu od 79.200,00 KM (razlika između naknada koje je apelant platio u postupku legalizacije objekta i naknada koje je trebao platiti po cijenama iz 2003. godine). Istaknuto je da apelant u toku 2003. godine ništa nije uplatio drugotuženom na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta i rente već je novac za tu namjenu predao apelantici. Ovakvim postupanjem apelant je pristao da apelantica raspolaže novcem koji joj je dao po svom ličnom nahođenju pa je preuzeo i rizik za eventualnu štetu koju zbog toga pretrpi. U konkretnom slučaju apelant je na svoju štetu dozvolio apelantici da po vlastitom nahođenju raspolaže novcem koji joj je dao pa ne može zahtijevati naknadu štete prouzrokovane tim radnjama apelantice prema odredbi člana 163. stav 1. ZOO.

20. Osim navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda apelant nije ni dokazao da je po ovom osnovu pretrpio štetu. Navedeno zbog toga što je u izreci pravosnažne krivične presude od 25. aprila 2006. godine, za koju je parnični sud vezan, utvrđeno da obaveza apelanta po osnovu plaćanja naknade za uređenje zemljišta prema važećoj odluci iz 2003. godine iznosi 163.593,00 KM. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su nekritički prihvatili navode apelanta da je njegova obaveza po navedenom osnovu u 2003. godini iznosila 56.043,80 KM (taj iznos je naveden u rješenju za koje je kasnije utvrđeno da ga je apelantica falsifikovala). Iz navedenog proizlazi da nema ni dokaza o visini eventualne štete koju je apelant pretrpio zbog činjenice da je zakonom propisane naknade uplatio na račun drugotuženog 2008. godine umjesto da to učini 2003. godine.

21. Utvrđeno je da je osnovan prigovor drugotuženog da ne postoji njegova odgovornost za naknadu štete apelantu. U smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi sa čl. 170. stav 1. i 171. stav 1. ZOO pravno lice odgovara za štetne radnje svojih organa odnosno ovlaštenih lica u tim organima. Međutim, iako je apelantica bila zaposlena kod drugotuženog i u spornom periodu obavljala funkciju zamjenika načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje, šteta koju je apelant pretrpio radnjama apelantice nije ni u kakvoj vezi sa vršenjem njene funkcije. Istaknuto je da su apelant i apelantica sklopili privatni aranžman (usmeni ugovor) pa šteta koju je apelant pretrpio nije nastala u vršenju službene dužnosti apelantice (ona nije bila zadužena sa predmetom apelanta već referent G.A.) Napomenuto je da je drugotuženi u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelantice imao status oštećenog jer je radnjama apelantice sa kojom se apelant upustio u nedozvoljene transakcije oštećen budžet drugotuženog. Samim tim po mišljenju Vrhovnog suda ne postoji ni objektivna odgovornost drugotuženog za radnje apelantice kojima je apelantu pričinjena šteta pa je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

Apelacioni navodi

22. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da je zbog nezakonitog postupanja apelantice pretrpio štetu jer je ponovo morao pokrenuti proces izdavanja građevinske dozvole te uplatiti iznose koji su neophodni da se izda građevinska dozvola. Apelantica smatra da obaveza koja je za nju određena revizionom presudom predstavlja dodatnu i nesrazmjernu kaznu za počinjeno djelo za koje je apelantica već osuđena. Ukazuju na povredu principa pravne sigurnosti, vladavine prava i jednakosti građana pred zakonom.

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava na imovinu svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda sadrži veoma jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu relevantne zakonske propise na koje se pozvao Vrhovni sud u osporenoj odluci, a koji su dovedeni u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, te naveo detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata, što je gledano u cjelini u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom predmetnog postupka u kojem je donesena osporena presuda Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću pitanja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4664/15 (M. M. i N. G.) | Sudska praksa | Aktio