Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5440/17 (T. B.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5440/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5440/17, rješavajući apelaciju Tanje Benić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tanja Benić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 236696 14 Gž od 13. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tanja Benić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kanade, koju zastupa August Jančik, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 236696 14 Gž od 13. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je umrli N. B. (apelantičin otac) sa bivšom SFRJ SSNO - Vojnom građevinskom direkcijom Sarajevo, zaključio pravno obvezujući ugovor nepoznatog broja i datuma, o otkupu predmetnog stana (bliže opisanog u izreci prvostepene odluke), pa da je tužena (Federacija BiH) dužna izdati nalog Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da se u knjizi položenih ugovora izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu na N. B., sa dijelom 1/1.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev cijeneći da apelantica nije predočila ugovor u pisanoj formi, niti provela dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je predmetni ugovor zaista zaključen od strane prednika apelantice do njegove smrti 9. novembra 1997. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da ne postoje uslovi, u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, za upis prava vlasništva na ime apelantičinog prednika na predmetnom stanu. Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, te pravilno utvrdio da se na osnovu tih dokaza nije mogla smatrati utvrđenom činjenica da je apelantičin prednik zaključio sa pravnim prednikom tužene ugovor u pismenoj formi, da je taj ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, da je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i da je cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Naime, da je odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, propisano da moraju biti ispunjeni svi navedeni uslovi da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor. Nadalje, da je apelantičin prednik, kako to pravilno utvrđuje prvostepeni sud, izvršio uplate na ime troškova procjene Komisije za otkup stana, na ime ovjere ugovora za otkup stana, te na ime same cijene za predmetni stan. Međutim, da ta okolnost nije dokaz da je predmetni ugovor zaista zaključen u pismenoj formi niti da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Naglašeno je da apelantica na te okolnosti nije izvela bilo kakve dokaze. Kantonalni sud je ocijenio da pravilno prvostepeni sud cijeni da bez pismenog otpravka ugovora nije moguće utvrditi koja je kupoprodajna cijena za predmetni stan, a time ni da li uplata od 20.000,00 Yu dinara predstavlja ukupnu ili samo dio kupoprodajne cijene. Ukazano je da je teret dokazivanja činjenice da je zaključen predmetni ugovor u odgovarajućoj formi, na apelantici, kako je to propisano odredbom člana 7. stav 1. kao i odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim, da će u skladu s odredbom člana 126. istog zakona sud, ako na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kantonalni sud je istakao da propust apelantice da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev za posljedicu ima da se te činjenice ne mogu smatrati utvrđenim, te da je iz tog razloga prvostepeni sud pravilno postupio odbivši apelantičin tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da predmetni stan nikad nije bio napušten, da je u istom sve do svoje smrti živio apelantičin otac, da je isti platio punu otkupnu cijenu stana, propisanu pristojbu za ovjeru ugovora o otkupu stana i dužni iznos za troškove procijene komisije za otkup stana, pa prema tome da je apelantica uspjela i više nego dokazati da je ugovor o otkupu stana zaključen i u potpunosti izvršen.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantica (kao tužiteljica) u toku postupka nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njen tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman