Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-741/18 (N. J.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-741/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 741/18, rješavajući apelaciju Nebojše Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Janjića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 020568 17 Kv 5 od 8. januara 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Janjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020568 17 Kv 5 od 8. januara 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 12. februara 2018. godine da najkasnije u roku od pet dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 23. februara 2018. godine.

4. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kv 5 od 8. januara 2018. godine, pored ostalih, apelantu je produžena mjera pritvora zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te je određeno da ta mjera može trajati do okončanja glavnog pretresa i izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti mjere pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i

2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni sudu uz optužnicu, i to iskaza preslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, posebno materijala prikupljenog povodom provođenja posebnih istražnih radnji, na osnovu kojih je predmetnu optužnicu i potvrdio sudija za prethodno saslušanje. Iz navedenih dokaza jasno proizlazi da su apelant i ostali optuženici sami, ili zajedno sa drugim optuženicima, ili su angažirali druge optuženike, radi prodaje opojne droge, u vremenskom periodu od početka 2017. godine do 10. oktobra 2017. godine na području Grada Banja Luka i Općine Mrkonjić Grad, ostvarujući međusobne kontakte neposredno i putem telefona, neovlašteno se bavili kupovinom radi prodaje, posredovanjem u prodaji, stavljanjem u promet i prenošenjem radi prodaje opojne droge. U vezi sa radnjama koje se apelantu stavljaju na teret, Okružni sud je naveo da je svjedok B.G. priznao da je marihuanu kupovao od O.K. i apelanta, a S.K. je priznao da je drogu kupovao u Sanskom Mostu. Dovodeći iskaze ovih svjedoka u vezu sa presretnutim telefonskim razgovorima, jasno proizlazi da su navedena lica kupovinu opojne droge dogovarala telefonskim putem. Iz presretnutih telefonskih razgovora utvrđeno je da su apelant i O.K. međusobno komunicirali u vezi sa kupoprodajom opojne droge, te da su komunicirali sa N.N. licima. Komunikacije su se odnosile na kupoprodaju opojne droge, a od O.K. je, što je vidljivo iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, oduzeta suha zeljasta materija koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu marihuana u količini od jednog kilograma, bijela praškasta materija koja asocira na opojnu drogu kokain bruto mase 7,72 grama i opojna droga heroin bruto mase 4,35 grama. Na osnovu navedenog, nesumnjivo je utvrđeno da postoje dokazi u prilog postojanju osnovane sumnje da je apelant, na način kako je to navedeno u činjeničnim navodima potvrđene optužnice, počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, Okružni sud je naveo da se apelantu stavlja na teret da je počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. Naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo sud nalazi u činjenici da je apelant ranije osuđivan, i to Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007402 11 KPS od 13. marta 2012. godine zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. u vezi sa članom 383a. stav 2. i članom 399. stav 1. KZRS, i to na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci. Dakle, očigledno je da je apelant specijalni povratnik, jer je osuđivan zbog istog krivičnog djela, te da navedena kazna nije utjecala na apelanta da ne ponavlja vršenje krivičnih djela. Stoga, kada se navedeno dovede u vezu sa brojnošću radnji koje se apelantu stavljaju na teret i relativno dugim periodom u kojemu je vršio krivična djela (od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine), jasno je da postoje okolnosti naročitog značaja koje opravdavaju bojazan da će apelant nastaviti sa kriminalnim aktivnostima, odnosno da će ponoviti krivično djelo ako se nađe na slobodi.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.

10. Vrhovni sud je naveo da su u prvostepenom rješenju navedeni potpuno jasni razlozi o svim činjenicama odlučnim za postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za pritvor. Naime, navodi žalbe nisu uspjeli dovesti u sumnju utemeljenost zaključaka prvostepenog suda da dokazi koji su dostavljeni uz optužnicu potkrepljuju osnovanu sumnju da su svi optuženici preduzeli inkriminirane radnje neovlaštenog prometa supstanci i preparata koji su proglašeni za opojne droge, na način kako je to detaljno za svakog od njih i opisano u predmetnoj optužnici i time učinili krivična djela za koja se terete. Pri tome, u vezi sa navodima apelantove odbrane, Vrhovni sud smatra da postoji osnovana sumnja da je on počinio krivično djelo za koje se tereti, koja proizlazi kako iz dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji, tako i iz izjava svjedoka S.O., M.B. i S.S., te potvrda o privremenom oduzimanju biljne materije od S.G. i od optuženika O.K. za koju se utemeljeno sumnja da se radi o opojnoj drogi.

11. Vrhovni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio okolnost da je apelant ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo, te da izrečena kazna zatvora i upozorenje uz prijetnju kaznom očigledno nisu utjecale na njega da ne ponavlja vršenje krivičnih djela. Također, brojnost radnji koje mu se stavljaju na teret i relativno dug period u kome je vršio krivična djela za koja se terete (od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine) predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime je ostvaren pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi zahtjevi da se prvostepeno rješenje ukine, odnosno preinači i apelant pusti na slobodu, odnosno da mu se umjesto pritvora odrede mjere zabrane.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant prvenstveno osporava postojanje osnovane sumnje, tvrdeći da se osporenim rješenjima ne obrazlaže kontradiktorna činjenica da se krivično djelo koje je navodno počinjeno 7. augusta 2017. godine ne može dovesti u vezu sa presretnutim komunikacijama i oduzetom drogom od O.K. od mjesec i po kasnije, da prvostepeno rješenje obrazlaže iskaze svjedoka S.K. čije saslušanje nije predloženo u optužnici, te da je prvostepeno rješenje kontradiktorno u odnosu na optužnicu u odnosu na mjesto navodnog izvršenja krivičnog djela. U vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga, apelant ukazuje da redovni sudovi opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela zasnivaju isključivo na apelantovoj ranijoj osuđivanosti i na zaključku da izdržana kazna očigledno nije imala učinak, a da osim toga ne navode niti jednu drugu okolnost na apelantovoj strani koja bi predstavljala naročitu okolnost. Najzad, apelant ukazuje da prvostepeni sud nije razmotrio određivanje mjera zabrane, niti je obrazložio zbog čega smatra da se mjerama zabrane ne može postići ista svrha. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na slobodu i sigurnost lica i ukine osporeno rješenje.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni, jer su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke kojima nije došlo do povreda apelantovih prava na koje se poziva u apelaciji. Također, Vrhovni sud je ukazao da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj to nalaže ZKPRS ocijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Tužiteljstvo je istaklo da je rješenje o određivanju i produženju pritvora zakonito i utemeljeno s obzirom na to da je osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo utemeljena na brojnim dokazima, a postoji i poseban razlog za određivanje pritvora a to je apelantova ranija osuđivanost, što je dovoljno da predstavlja naročitu okolnost da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo. Također, Tužiteljstvo smatra da su neosnovani apelantovi navodi da se drugim mjerama može ostvariti svrha jer se bilo kojom drugom mjerom zabrane ne može nadomjestiti mjera pritvora u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili će dovršiti pokušano krivično djelo ili će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 18. januara 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 5. februara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost lica;

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.(…)

23. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v)

ZKPRS.

24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance, na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta potvrđena optužnica za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1 i 2. KZRS. Također, proizlazi da je prilikom razmatranja postojanja osnovane sumnje prvostepeni sud ocijenio obimnu dokaznu građu koju je predočilo Tužiteljstvo. S tim u vezi, Okružni sud je naročito ukazao da osnovana sumnja proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, B.G. koji je priznao da je marihuanu kupovao od O.K., i apelanta, a „S.K. je priznao da je drogu kupovao u Sanskom Mostu“, zatim, rezultata posebnih istražnih radnji iz kojih proizlazi da su apelant i O.K. međusobno komunicirali u vezi sa kupoprodajom opojne droge, te da su komunicirali sa N.N. licima, te činjenice da je kod O.K. prilikom pretresa pronađena opojna droga. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta. Pri tome je u vezi sa apelantovim žalbenim prigovorima koje ponavlja i u apelaciji istakao da osnovana sumnja u odnosu na apelanta proizlazi kako iz dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji, tako i iz izjava svjedoka S.O., M.B. i S.S., te potvrda o privremenom oduzimanju biljne materije od S.G. i od optuženika O.K. za koju se utemeljeno sumnja da se radi o opojnoj drogi. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da je odluka o postojanju osnovane sumnje utemeljena na iskazu svjedok S.K., koji navodno nije predložen kao svjedok u optužnici. Također, u vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima osporava vezu između radnji koje mu se stavljaju na teret i rezultata posebnih istražnih radnji, te ukazuje da se do dokaza o osnovanoj sumnji došlo na nezakonit način, Ustavni sud ukazuje da će tek u daljnjem toku krivičnog postupka biti utvrđena eventualna veza rezultata posebnih istražnih radnji sa radnjama koje se apelantu stavljaju na teret, te će biti utvrđeno pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza (Odluka broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana

238. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

27. Dalje, u vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, apelant ukazuje da redovni sudovi opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela zasnivaju isključivo na apelantovoj ranijoj osuđivanosti i na zaključku da izdržana kazna očigledno nije imala učinak, te da, osim toga, ne navode niti jednu drugu okolnost na apelantovoj strani koja bi predstavljala naročitu okolnost.

28. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembra 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maja 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juna 2009. godine). Također, Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom razdoblju, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant optužen da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga. Ustavni sud zapaža da je zaključak o postojanju bojazni od ponavljanja krivičnog djela iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS Okružni sud zasnovao, a što je prihvatio i Vrhovni sud, na činjenici da je apelant ranije osuđivan, i to za istovrsno krivično djelo na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci koju je izdržao, te da ranija kazna nije utjecala na apelanta. Također, Ustavni sud zapaža da su u vezi sa navedenom činjenicom redovni sudovi uzeli u obzir i druge okolnosti konkretnog slučaja, odnosno dug period vršenja krivičnog djela, što u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Navedeno obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neutemeljenim apelantove navode da mu je proizvoljno produžena mjera pritvora iz navedenog pritvorskog razloga. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

30. U kontekstu apelantovog prigovora da prvostepeni sud nije jasno i argumentirano obrazložio zbog čega se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog suda proizlazi da nije razmatrao opravdanost izricanja mjera zabrane, ali da iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio navedene apelantove navode, te je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za izricanje mjera zabrane. Stoga, imajući u vidu da apelant, izuzev navedenih tvrdnji, u apelaciji nije naveo detaljnije razloge zbog kojih smatra da bi izricanje mjera zabrane u okolnostima konkretnog slučaja zaista bilo opravdano, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da nedostatak obrazloženja prvostepenog suda o eventualnoj opravdanosti izricanja mjera zabrane u situaciji kada je taj sud zaključio da postoje zakonski razlozi za pritvor i kada je mogućnost izricanja mjera zabrane razmotrio drugostepeni sud, mogao dovesti do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost lica, zbog čega su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

31. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira da lice lišeno slobode mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost njihovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv rješenja Okružnog suda o kojoj je Vrhovni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, zbog kojih je apelantu produžen pritvor, a u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je apelantu bila uskraćena mogućnost pristupa sudu koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-741/18 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio