Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-585/18 (A. K. i E. K.)

Odluka donesena 14. 03. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-585/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine , u predmetu broj AP-585/18, rješavajući zahtjev Azema Kajevića i Elvire Kajević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Azema Kajevića i Elvire Kajević za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Azem Kajević i Elvira Kajević (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica), koje zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 25. januara 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 7. aprila 2016. godine i broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelantice na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, apelanti (i još 14 osoba) su oglašeni krivim, i to apelant da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivična djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 33. KZ FBiH (u odnosu na tačku 3. izreke presude) i dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u odnosu na tačku 2 izreke presude, pa ga je Sud BiH primjenom relevantnih odredbi KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i deset mjeseci. Istom presudom apelantica je oglašena krivom da je radnjama opisanim u izreci presudi počinila krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 33. KZ FBiH (u odnosu na tačku 3. izreke presude), te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

3. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i apelanti su izjavili žalbe.

4. Sud BiH, Apelaciono vijeće, donio je presudu broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine, kojom je odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva i apelantice ( i ostalih navedenih optuženih lica), dok je žalbu apelanta (i još dva lica) djelomično uvažio i presudu Suda BiH od 14. septembra 2016. godine djelomično preinačio u tački 2. osuđujućeg dijela izreke presude, na način da se u odnosu na (između ostalih) apelanta na osnovu člana 283. tačka e) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) za radnje i krivično djelo dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZ RS optužba odbija, pa se slijedom navedenog odluka o kazni preinačava na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 33. KZ FBiH u odnosu na tačku 3. izreke presude.

5. Apelanti u apelaciji ukazuju na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ukazuju na arbitrarnu primjenu procesnog i materijalnog prava na način da su osuđeni za krivično djelo koje ne proizilazi iz činjeničnog opisa izreke presude, te osporavaju pripadnost grupi za organizovani kriminal u vrijeme izvršenja kivičnog djela. Apelanti navode da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu - iskazu svjedoka kome je nezakonito dat imunitet, te ukazuju da je tužilac zloupotrijebio institut imuniteta, jer je glavni izvršilac oslobođen krivičnog gonjenja. Apelanti veoma detaljno navode u čemu se po njihovom mišljenju sastoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na proizvoljnu ocjenu dokaza i standarda dokazivanja, kao i nedostaci odluke u pogledu obrazloženja, što je sve dovelo do kršenja prava apelanata. Apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne apelantici do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. U tom smislu apelanti ukazuju da su oni supružnici, roditelji dvoje malodobne djece koja pohađaju školu (i jednog punoljetnog djeteta), čime bi djeca ostala bez roditeljskog staranja upućivanjem oba roditelja na izdržavanje kazne.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju, apelanti su naveli konkretne razloge zbog kojih su tražili donošenje privremene mjere od strane Ustavnog suda, a to je činjenica da su supružnici i da bi se -ukoliko oboje budu na izdržavanju kazne zatvora - dvoje djece, koja su malodobna, ostavilo bez roditeljskog staranja. Međutim, Ustavni sud podsjeća da u Bosni i Hercegovini postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odgađanja izvršenja kazne, te je kao okolnost pod kojom je to moguće predviđena i okolnost kada su oba bračna druga osuđenja a istovremenim izdržavanjem bi bilo ugroženo izdržavanje malodobnih članova domaćinstva. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti ničim nisu dokazali da su iscrpili navedenu zakonsku mogućnost koju imaju prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom traženo odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.

11. Imajući u vidu da apelanti nisu ponudili argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada o zahtjevu apelanta treba najprije odlučiti nadležni sud, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-585/18 (A. K. i E. K.) | Sudska praksa | Aktio