Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4014/15 („Evropa 92“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4014/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4014/15, rješavajući apelaciju „Evropa 92“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Evropa 92“ d.o.o.
Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 006089 13 Rev od 9. juna 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 006089 12 Gž od 11. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Evropa 92“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Miroslav Drinić, advokat iz Gradiške, podnijela je 21. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 006089 13 Rev od 9. juna 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 006089 12 Gž od 11. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Davorka Kneževića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. novembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 6. i 8. decembra 2015. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 006089 09 P od 23. septembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nepokretnosti preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost), te da se u njegovu korist uknjiži pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnoj knjizi i pravo posjeda u katastru nepokretnosti Opštine Gradiška. Istom presudom usvojen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev i tužilac je obavezan da apelantkinji preda u posjed predmetnu nepokretnost uz naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da su tokom 1978. godine od tužiočevog prednika (tužiočev otac) Ive Kneževića eksproprisane nepokretnosti zk. oznaka preciznije označenih u obrazloženju presude, te da iz zapisnika za određivanje naknade od 28. decembra 1978. godine proizlazi da je naknada djelimično isplaćena u novcu, a djelimično dodjelom predmetne nepokretnosti koja je u katastarskom operatu bila upisana kao društvena svojina sa pravom korišćenja Republičke direkcije za vode Bijeljina (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije). Takođe je utvrđeno da se tužilac „od kraja 1978. godine“ nalazi u neprekidnom i nesmetanom posjedu nepokretnosti, ali se nije uknjižio kao njen vlasnik u javnim knjigama, kako je sporazumom o naknadi dogovoreno, već je predmetna nepokretnost i dalje ostala evidentirana kao društvena svojina. S druge strane, utvrđeno je da su nepokretnosti eksproprisane od tužiočevog prednika uknjižene u javne knjige u korist Republičke direkcije za vodoprivredu Sarajevo - korisnik eksproprijacije). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je nakon uspostavljanja zemljišnih knjiga za navedeno područje 2006. godine u tim knjigama predmetna nepokretnost upisana kao državna svojina s pravom korišćenja u korist AD „Ciglana“ Gradiška, te da je Rješenjem Osnovnog suda o dosudi broj 072-0-IP-06-000277 od 4. decembra 2007. godine predmetna nepokretnost dosuđena apelantkinji, koja je sa AD „Ciglana“ Gradiška neposrednom pogodbom zaključila ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti. Na osnovu navedenog rješenja apelantkinja se uknjižila u javne knjige kao korisnik predmetne nepokretnosti, a od 2010. godine je upisano i pravo svojine u apelantkinjinu korist.
7. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je odbio tužiočev tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužilac nije mogao steći pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti jer je bila upisana kao državna svojina u javnim knjigama. Istovremeno, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužioca da joj preda u posjed predmetnu nepokretnost, te je s tim u vezi i obavezao tužioca da apelantkinji preda u posjed predmetnu nepokretnost. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je zasnivao na odredbi člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 72 0 P 006089 12 Gž od 11. decembra 2012. godine kojom je uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je tužilac vlasnik predmetne nepokretnosti, te da mu pripada pravo da na osnovu presude uknjiži pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnim knjigama i katastru nepokretnosti Opštine Gradiška, slijedom čega je apelantkinja obavezana da tužiocu nadoknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužilac obaveže da apelantkinji preda u posjed predmetnu nepokretnost, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je Presudom broj 72 0 P 006089 13 Rev od 9. juna 2015. godine odbio apelantkinjinu reviziju protiv drugostepene odluke i u cijelosti potvrdio drugostepenu presudu.
9. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud prihvatio činjenična utvrđenja, ali ne i pravni zaključak prvostepenog suda. Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da su tužiočevom predniku tokom 1978. godine eksproprisane nepokretnosti u svrhu rekonstrukcije savskog nasipa, te da je tužiočev prednik pred organom uprave 28. decembra 1978. godine zaključio sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti. Takođe je naveo da se navedenim sporazumom korisnik eksproprijacije obavezao da tužiočevom predniku na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti dodjeli drugu nepokretnost iz društvene svojine (predmetna nepokretnost) na kojoj će se u javnim knjigama uknjižiti pravo svojine u korist tužiočevog prednika, te isplatiti novčani iznos preciziran u obrazloženju presude. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je u sporazumu naznačeno da sporazum ima snagu izvršnog rješenja u smislu člana 65 stav 4 Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je potom ukazao na nespornu činjenicu da je tužilac u posjedu predmetne nepokretnosti „od kraja 1978. godine“ i da nikada nije u svoju korist upisao pravo posjeda i svojine u javnim evidencijama nepokretnosti, već je predmetna nepokretnost bila upisana kao društvena svojina sve do 2006. godine kada su uspostavljene zemljišne knjige i u tim knjigama je predmetna nepokretnost upisana kao društvena svojina sa pravom korišćenja u korist AD „Ciglana“ Gradiška, a na osnovu rješenja Osnovnog suda od 14. decembra 2007. godine apelantkinja se uknjižila kao korisnik predmetne nepokretnosti, a od 2010. godine i kao vlasnik.
10. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbi člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), pravo svojine se stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom (stav 2 navedenog člana). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da postoje dva osnovna vida sticanja prava svojine, i to originarno i derivativno sticanje. Originarno je ono sticanje prava svojine kod koga se to pravo stiče izvorno pa se, prema tome, ono ne izvodi iz prava svojine prethodnog nosioca. Derivativno je ono sticanje prava svojine kod koga se pravo svojine sticaoca izvodi iz prava svojine njegovog nosioca, odnosno kod koga pravo svojine nosioca prelazi na sticaoca. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da kod originarnog sticanja pravo svojine sticaoca ne izvodi se iz prava svojine njegovog prethodnika, dok se kod derivativnog sticanja, odnosno sticanja na osnovu pravnog posla, pravo svojine prethodnika prenosi na sticaoca.
11. Ocjenjujući da je odredbama člana 20 stav 2 ZOSPO-a predviđena mogućnost sticanja prava svojine odlukom državnog organa, Vrhovni sud je istakao da takva odluka može biti i „rješenje o aproprijaciji“, kada se naknada za eksproprisanu ili arondisanu nepokretnost daje u drugoj nepokretnosti (kao u konkretnom slučaju). U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju u vrijeme kada je tužiocu naknada za eksproprisane nepokretnosti data u drugoj nepokretnosti (predmetna nepokretnost) vladao pravni sistem u kome je postojala društvena svojina i pravo svojine, te da je između ta dva svojinska sistema moglo doći do pravnog prometa, odnosno nosilac prava svojine je mogao pribaviti pravo na stvari koja je do tog pribavljanja bila u društvenoj svojini, kao što je i stvar na kojoj postoji pravo svojine mogla preći u društvenu svojinu. Vrhovni sud je zaključio da se u ovim slučajevima u stvari radi o transformisanju društvene svojine u svojinu građana i obrnuto.
12. Vrhovni sud je zatim ukazao da su u konkretnom slučaju tužiočeve eksproprisane nepokretnosti prešle iz privatne u društvenu svojinu, a istovremeno je predmetna nepokretnost, koja je data tužiocu u zamjenu za eksproprisano zemljište, prešla iz društvene svojine u tužiočevu svojinu na osnovu odluke nadležnog organa uprave donesene u postupku eksproprijacije (sporazum o naknadi od 28. decembra 1978. godine). Vrhovni sud je u vezi s tim zaključio da je Okružni sud izveo ispravan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o originarnom sticanju prava svojine. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da nije od značaja činjenica što u zemljišnim knjigama na tužioca nije upisano pravo svojine (zemljišne knjige na tom području nisu postojale budući da su prema stanju spisa one formirane tek 2006. godine), s obzirom na to da tužiočevo pravo svojine nesporno proizlazi iz odluke nadležnog organa uprave (sporazum o naknadi od 28. decembra 1978. godine), donesene u postupku eksproprijacije koji je sproveden tokom 1978. godine. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju u pitanju originarno sticanje prava svojine (sticanje po osnovu zakona, nasljedstva i odlukom državnog organa) za koji upis nije nužan uslov i on ima samo deklaratoran karakter. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da sama okolnost da tužilac nije uknjižen u zemljišnoj knjizi kao titular prava svojine na predmetnoj nepokretnosti nema uticaj na ovaj spor jer se radi o originarnom sticanju koje nije uslovljeno upisom prava svojine u zemljišnu knjigu (član 33 ZOSPO-a). U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da su sporazumom o naknadi za eksproprisane nepokretnosti od 28. decembra 1978. godine koji je zaključen na osnovu prethodno donesene odluke nadležnog organa uprave u postupku eksproprijacije eksproprisane nepokretnosti tužiočevog prednika iz privatne prešle u društvenu svojinu, a istovremeno predmetna nepokretnost koja je bila u društvenoj svojini, sa upisanim pravom raspolaganja na ime korisnika eksproprijacije, prešla je u tužiočevu svojinu, kako je sporazumom i dogovoreno.
13. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovane apelantkinjine revizione tvrdnje da se predmetna nepokretnost nije mogla dodijeliti tužiocu odnosno njegovom predniku u zamjenu za eksproprisane nepokretnosti bez saglasnosti AD „Ciglana“ Gradiška, navodeći da iz spisa nesporno proizlazi da se predmetna nepokretnost u vrijeme kada je dodijeljena tužiocu, odnosno njegovom predniku (decembar 1978. godina) u javnim knjigama vodila na korisniku eksproprijacije, te da je AD „Ciglana“ Gradiška tek formiranjem zemljišnih knjiga 2006. godine upisana kao korisnik predmetne nepokretnosti, ali ne i kao vlasnik.
14. Vrhovni sud je takođe zaključio da nisu osnovani ni apelantkinjini revizioni navodi kojim ukazuje na to da je tužilac propustio rok za provođenje sporazuma o naknadi za eksproprisane nepokretnosti u javnim knjigama uz zaključak da zahtjev za uknjižbu nije vezan rokom (član 73 Zakona o eksproprijaciji) pa okolnost što ni korisnik eksproprijacije ni tužilac nisu podnijeli zahtjev za uknjižbu tužioca kao vlasnika predmetne nepokretnosti date tužiocu na ime naknade za eksproprisane njegove nepokretnosti nije dovela do gubitka tužiočevog prava na nju.
15. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je na kraju zaključio da je Okružni sud pravilno postupio kada je udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu utvrđujući da je tužilac stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti, koju i drži u posjedu dugi niz godina, a istovremeno je odbijen apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da se tužilac obaveže da joj preda u posjed predmetnu nepokretnost u skladu s odredbama člana 37 ZOSPO-a, jer je nesporno utvrđeno da AD „Ciglane“ Gradiška nije bio vlasnik predmetne nepokretnosti, zbog čega ni apelantkinja nije mogla steći to pravo na osnovu rješenje od 4. decembra 2007. godine, a kojim je apelantkinji u izvršnom postupku dosuđena predmetna nepokretnost.
16. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da drugostepena presuda nema nedostataka na koje ukazuje revizija tužene, te je primjenom odredbe člana 248 ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u apelaciji, između ostalog, detaljno obrazlaže stavove Vrhovnog suda koji je donio konačnu odluku u konkretnom slučaju, te istovremeno iznosi svoje viđenje predmetnog postupka tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom donošenja osporenih odluka. U tom smislu apelantkinja smatra da je korisnik eksproprijacije neovlašćeno raspolagao predmetnom nepokretnošću kada ju je dodijelio tužiočevom predniku jer je „Ciglana“ Gradiška imala pravo raspolaganja na predmetnoj nepokretnosti, koje je u njenu korist i upisano u zemljišne knjige u postupku privatizacije. Stoga apelantkinja smatra da je na predmetnoj nepokretnosti stekla pravo svojine na osnovu pravosnažnog rješenja broj IP 277/06 od 4. decembra 2007. godine kojim je okončan izvršni postupak, a nakon što je utvrđeno da na predmetnoj nepokretnosti nije zabilježeno nikakvo pravo trećih lica. Stoga smatra da je u zemljišne knjige upisana kao zakoniti posjednik i vlasnik predmetne nepokretnosti, te predlaže da se usvoji apelacija, ukine osporena presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju ocijenio neosnovanim apelantkinjine navode da je korisnik eksproprijacije neovlašćeno raspolagao predmetnom nepokretnošću jer je u to vrijeme imala pravo raspolaganja „Ciglana“ Gradiška, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je korisnik nepokretnosti u vrijeme eksproprijacije bila Republička direkcija za vode Bijeljina, koja je i bila korisnik eksproprijacije pa je time bila ovlašćena da tužiočevom predniku ustupi predmetnu nepokretnost u zamjenu za eksproprisane nepokretnosti. Okolnost što se tužilac nije uknjižio u zemljišnim knjigama kao njen vlasnik nema uticaj na njegovo pravo svojine, jer se radi o originarnom sticanju tog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude tog suda i smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 72 0 P 006089 13 Rev od 9. juna 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 26. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava svojine i predaju u posjed predmetne nepokretnosti, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
29. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje na osnovu kojeg je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje njegovog prava svojine na predmetnoj nepokretnosti i za njegovu uknjižbu u zemljišnoj knjizi i katastru nepokretnosti, a odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev za predaju predmetne nepokretnosti u posjed. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu relevantne odredbe ZOSPO-a i Zakona o eksproprijaciji na kojima su redovni sudovi zasnivali svoje odluke i koje su ti sudovi doveli u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što je apelantkinja samo ponavljala navode koje je isticala tokom postupka i koje je u konačnici ispitao i Vrhovni sud, te dao razloge koje apelantkinja nije ničim dovela u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je primijenjeno materijalno pravo ne doima proizvoljnim, te da obrazloženje osporenih odluka zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje tog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, o čemu je dato detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman