Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4300/17 (M. Ć.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4300/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4300/17, rješavajući apelacije Mehe Ćerimovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Meho Ćerimović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 019495 16 Kž od 13. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
AP-4300/17 i AP-4383/17
1. Meho Ćerimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 16. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 019495 16 Kž od 13. septembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4300/17. Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, kao apelantov zastupnik podnio je 23. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste Presude Kantonalnog suda od 13. septembra 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4383/17.
2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu podnesene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-4300/17 i AP-4383/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4300/17.
3. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K 019495 13 K od 23. oktobra 2015. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje krivično djelo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 K 019495 16 Kž od 13. septembra 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda u odluci o izrečenoj krivično-pravnoj sankciji tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
5. U toku krivičnog postupka, utvrđeno je da je apelant 23. septembra 2012. godine, nakon kraćeg verbalnog sukoba oko neriješenog pitanja međe sa oštećenim M. P., uzeo sa traktorske prikolice jednu drvenu fosnu dužine oko dva metra, došao do oštećenog te ga udario fosnom po glavi, usljed čega je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede, preciznije opisane u izreci prvostepene odluke.
6. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da se apelant i njegov branitelj nisu protivili izvođenju dokaza optužbe, a da je prijedlog odbrane da se u dokaznom postupku saslušaju svjedoci policajci koji su naknadno došli na lice mjesta odbijen iz razloga što bi njihovo svjedočenje potvrdilo samo činjenicu o mjestu gdje je došlo do susreta između apelanta i oštećenog, a ne bi se ticao činjeničnih navoda optužnice. Takođe, Općinski sud je ukazao da je oštećeni u svom iskazu naveo da ga je apelant kritične prilike dva puta udario fosnom po glavi, da je pao na tlo i nakon toga upućen u Kantonalnu bolnicu u Bihaću gdje je proveo 11 dana, te da mu je blagovremena liječnička intervencije spasila život. Dalje, Općinski sud je naveo da su iskazi svjedoka S. P. (supruga oštećenog), H. P. i S. M. (kćerka oštećenog) potvrdili subjektivni i objektivni identitet optužnice i koji su jasno označili apelanta kao osobu koja je udarila oštećenog dva puta fosnom. Osim toga, u obrazloženju prvostepene presude, navedeno je da je vještak medicinske struke, usmeno iznoseći nalaz i mišljenje u pogledu povreda oštećenog, istakao da je oštećeni zadobio natučenje glave sa oguljotinama poglavine, prelom desne tjemene kosti i natučenje mozga koje je zadobio djelovanjem tupine mehaničkog oruđa u predjelu tjemene regije desno i nije isključio mogućnost da su povrede mogle nastati i udarcem fosnom. Vještak je ukazao da se radi o teškim tjelesnim povredama i da je samo blagovremena liječnička pomoć spasila život oštećenom.
7. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je Općinski sud pravilno utvrdio, na osnovu iskaza oštećenog, saslušanih svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, da je apelant nanio oštećenom teške tjelesne povrede na način kako je navedeno u izreci prvostepene odluke. Kantonalni sud je istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud pravilno primijenio odredbe Krivičnog zakona kada je apelantove radnje pravno okvalifikovao kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona. Kantonalni sud je ukazao da su žalbeni prigovori apelanta i njegovog branioca da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje isključivo subjektivne prirode i da se odnose na njihov pristup i način izvođenja i ocjene dokaza.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se osuđujuća presuda zasniva na dokazima koji ni neposredno, ni posredno sa sigurnošću ne ukazuju da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Apelant ukazuje da je zaključak o njegovoj krivici proizvoljan i nedokazan. Apelant smatra da je povrijeđen princip in dubio pro reo, odnosno pravilo da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom. Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
13. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključaka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi (prvostepeni i Kantonalni sud) jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnim slučajevima redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman