Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5575/17 (Z. N.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5575/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5575/17, rješavajući apelaciju Zijada Nezirića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Nezirić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 041590 17 Rsž 2 od 4. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Nezirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 041590 17 Rsž 2 od 4. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se poništi rješenje tuženog („Teko Mining Lapišnica“ d.o.o. Istočno Sarajevo) o otkazu ugovora o radu apelantu od 20. oktobra 2014. godine, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto na kojem je radio ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, a koje odgovara njegovoj radnoj i stručnoj sposobnosti, te da mu na ime plate isplati određeni novčani iznos, kao i da uplati pripadajuće doprinose iz PIO/MIO.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. marta 2014. godine na poslovima i radnim zadacima – nadzornik mašinskog održavanja. Nadalje, da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenjem o otkazu ugovora o radu od 20. oktobra 2014. godine apelantu otkazan ugovor o radu na osnovu odredaba člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (kojima je propisano da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika). Takođe, da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi donio Odluku od 1. oktobra 2014. godine (jer je usljed ekonomskih, organizacinih i tehnoloških razloga došlo do potrebe za smanjenjem broja radnika) o izmjeni Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji tuženog, kojom je izvršena preraspodjela poslova i optimiziranje broja izvršilaca prema stvarnom i očekivanom obimu proizvodnje i prihoda. Zatim, da je tuženi 1. oktobra 2014. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova, čiji je sastavni dio Organizaciona šema i sistematizacija poslova, iz kojih proizlazi da nije predviđeno radno mjesto na poslovima – nadzornik mašinskog održavanja (na koje je bio raspoređen apelant). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi otkazao ugovor o radu za četiri radnika, među kojima je i apelant, te da je kod tuženog ostalo 17 izvršilaca zaposlenih na neodređeno vrijeme. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da tuženi, nasuprot apelantovim navodima, nije bio u obavezi da donese Program zbrinjavanja viška radnika i nije bio u obavezi da se zbog smanjenja obima poslova konsultuje sa savjetom radnika, odnosno sindikatom, te da preduzima druge mjere kako to predviđaju odredbe čl. 138. i 139. Zakona o radu. Okružni sud je ukazao da, s obzirom da je donošenjem novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova ukinuto radno mjesto apelanta, tuženi nije bio u obavezi utvrđivati na nivou preduzeća kriterije za otkaz, odnosno utvrđivati koji od radnika sa istim kvalifikacijama ima bolje karakteristike i da oni ostaju na poslu, a da otkaze dobivaju oni koji se nisu uklopili u utvrđene kriterije, kako se navodi u apelantovoj žalbi. Naime, Okružni sud je ukazao da takvu obavezu poslodavac ima kada se iz organizacionih, ekonomskih i tehnoloških razloga ukaže potreba za smanjenjem broja izvršilaca na određenom radnom mjestu, a ne kada je radno mjesto potpuno ukinuto, kao što je ovdje slučaj. Takođe, Okružni sud je naveo da je po njegovom mišljenju, a kod činjenice da je apelantu radni odnos prestao kao radniku za čijim radom je prestala potreba, te da tuženi u svom organizacionom sistemu nije bio u mogućnosti apelanta rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, na apelantu je, koji tvrdi suprotno, bio teret dokazivanja, da je u odnosu na ostale zaposlene, sa istim ili sličnim kvalifikacijama i karakteristikama, doveden u neravnopravan položaj, a shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je istakao da je odredbom člana 8. ZPP propisano da sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza koji će se dokazi izvesti, odnosno koje će dokaze stranka izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Naime, Okružni sud je istakao da teret dokazivanja nosi ona stranka, u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu, slijedom čega one činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka, koja se na to pravo poziva. S tim u vezi, Okružni sud je ocjenio apelant nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ponovo ističe i u izjavljenoj žalbi. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud, suprotno odredbama ZPP i uputama drugostepenog suda, u ponovnom postupku otvorio pripremno ročište, te da je dozvolio tuženom izvođenje novih dokaza tj. Odluke o smanjenju broja zaposlenih od 1. oktobra 2014. godine. Apelant navodi da se protivio održavanju pripremnog ročišta, smatrajući da sud u ponovnom postupku ne može otvarati pripremno ročište i da je premet vraćen u fazu donošenja odluke, odnosno glavne rasprave. Takođe, apelant navodi da je drugostepeni sud bio dužan cijeniti sve žalbene navode apelanta, a posebno žalbene navode u pogledu pogrešne primjene ZPP-a, a koji su bili od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio relevantne argumente niti dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, odnosno koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5575/17 (Z. N.) | Sudska praksa | Aktio