Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4454/17 (N. G.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4454/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4454/17, rješavajući apelaciju Nedžada Grbešića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedžad Grbešić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 053670 14 Rev od 15. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Grbešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 30. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 053670 14 Rev od 15. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima pravo na dodjelu stana na korištenje (bliže opisan u izreci prvostepene presude), da shodno prednjem utvrđenju ima pravo na kupnju predmetnog stana, te da se obaveže tužena (Bosne i Hercegovine, Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine) da sa apelantom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužena vlasnik predmetnog stana u kojem apelant kao penzionisani zaposlenik tužene živi sa svojom porodicom (od 10. juna 1994. godine). Takođe je navedeno, da je u vezi predmetnog stana vođen upravni postupak za povrat stana u posjed po zahtjevu Z.N., te da je taj postupak okončan pravomoćnom presudom od 19. juna 2009. godine (kojom je tužba Z.N. odbijena kao neosnovana), nakon čega se tužena, 25. juna 2009. godine, obratila Službi za opću upravu Zenica sa zahtjevom da joj se predmetni stan vrati na raspolaganje. Vrhovni sud je naveo da je nadležni općinski organ, postupajući po zahtjevu tužene, u skladu sa članom 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, vratio predmetni stan tuženoj kao vlasniku. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je istakao da, u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužba za utvrđenje može se podnijeti samo kada je to predviđeno posebnim propisima ili kada tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud odlučujući o žalbi tužene, pravilno preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da apelant ima pravo na dodjelu predmetnog stana na korištenje, za utvrđenje da ima pravo i na kupnju stana i da je tužena u obavezi da zaključi sa apelantom ugovor o otkupu stana. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova regulisano da davalac stana na korištenje stanovima vraćenim rješenjem nadležnog organa raspolaže na način da stanove dodjeljuje po prioritetu, te da se dodjela vrši na osnovu rang liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, a u skladu sa važećim pravilnikom, odnosno općim aktom. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da citirana zakonska odredba decidno reguliše način postupanja sa vraćenim stanovima i njihovo raspolaganje. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da imajući u vidu utvrđenu činjenicu da tužena sa predmetnim stanom nije raspolagala od trenutka vraćanja-nije donijela opći akt o njegovoj dodjeli, niti je sačinila rang listu, to apelant bez konkretnog postupka (natječaja), nema pravo na sudsku zaštitu temeljem same činjenice što u predmetnom stanu stanuje duži niz godina. Naime, Vrhovni sud je ukazao da sud nije ovlašten u potpunosti rješavati o pravu na dodjelu stana, već jedino o tome da li je donesena odluka o dodjeli stana u skladu sa zakonom i da li je pravilna ili ne. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da se tužbenom zahtjevu nije moglo udovoljiti primjenom člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer tužena apelantu pravo na dom nije povrijedila-apelant živi u stanu sa članovima svoje porodice, a tužena nije tražila njegovo iseljenje.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su konkretnoj pravnoj stvari sudovi proizvoljno primjenili procesno i materijalno pravo odnosno da su proizvoljno primjenjene odredbe člana 54. ZPP-a i odredbe člana 7. Zakona o vraćanju i dodjeli i prodaji stanova.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredaba člana 54. ZPP-a, kao i člana 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te u vezi s tim dao jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4454/17 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio