Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5245/17 (E. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5245/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5245/17, rješavajući apelaciju Emira Džanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Džanić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Pr 060666 17 Pžp od 13. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Džanić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 Pr 060666 17 Pžp od 13. novembra 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 235. stav 1. tačka 27., a u vezi sa članom 184. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da nije sporno da je kritičnog dana izvršena kontrola putničkog vozila, ali da je sporna činjenica ko je tada upravljao putničkim vozilom. U vezi s tim je istaknuto, da je navedenu spornu činjenica prvostepeni sud utvrdio na temelju iskaza svjedoka-policajaca, koji su u kritično vrijeme, obavljajući službene poslove i radne zadatke, zatekli apelanta da u javnom saobraćaju upravlja putničkim motornim vozilom iako nije stekao pravo na upravljanje motornim vozilom. Takođe, da je i svjedok odbrane A. Š., u svom iskazu naveo da je poslije poziva dobijenog od apelanta, izašao pred kuću i vidio kada je apelant došao i stao sa autom ispred kuće, izašao iz auta, a da im je nakon tri do četiri minute prišao policajac koji je izvršio kontrolu vozila i apelanta. Dakle, da i iz iskaza tog svjedoka odbrane proizlazi da je upravo apelant vozilom došao u njegovo dvorište navedenog dana. Prvostepeni sud je istakao da nije poklonio vjeru iskazu svjedoka odbrane M. Ć., koji je tvrdio da je upravo on iz grada dovezao apelantovo auto, zajedno sa apelantom pred kuću A. Š., jer je taj iskaz suprotan iskazu svjedoka odbrane A. Š. koji je upravo bio ispred svoje kuće kada je predmetno vozilo došlo pred njegovu kuću, a istim je upravljao apelant, kao i svjedočenju policajaca. Pored toga, da i rezultati suočenja svjedoka-policajca U. K. i navedenog svjedoka odbrane, ukazuju da je iskaz svjedoka M. Ć. neuvjerljiv, suprotan iskazima drugih svjedoka, a posebno činjenici da navedenog policajca nije vidio (a koji je kritičnog dana obavljao kontrolu apelanta), a da je takođe i policajcu apsolutno nepoznato lice M. Ć., dakle da se njih dvojica nisu sreli kritičnog dana. Prvostepeni sud je, na temelju naprijed navedenih iskaza, ocijenio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja predmetnog prekršaja. Zatim, da su neosnovani navodi odbrane koji se odnose na činjenicu da je apelantu trebao biti izdat prekršajni nalog ukoliko se utvrdilo da je počinio prekršaj, a ne zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv istog. Naime, da je izvršenim uvidom u materijalne dokaze utvrđeno da je apelant višestruki povratnik upravo u činjenju istovrsnih prekršaja, pa je navedenim zahtjevom predloženo i izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta, odnosno određenog vozila, kao predmeta izvršenja prekršaja, što se svakako u prekršajnom nalogu nije moglo izreći.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi navodi da je došlo do bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog razloga iz člana 85. tačka 7) Zakona o prekršajima, jer je prekršajni postupak pokrenut zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka, što je postupanje suprotno odredbi člana 53. stav (2) Zakona o prekršajima, jer se u konkretnom slučaju mogao izdati prekršajni nalog. S tim u vezi je ukazano, da je članom 85. tačka 7) Zakona o prekršajima, propisano da postoji bitna povreda odredaba prekršajnog postupka kad je sud propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe tog zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalitelja. Naime, da nije dovoljno samo da je sud propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe tog zakona, već da bi postojala ta bitna povreda odredaba prekršajnog postupka da je neophodno i da je to rezultiralo značajnom štetom po interese žalitelja. Kantonalni sud je istakao da u apelantovoj žalbi nisu navedeni razlozi zbog kojih je postupanje suda rezultiralo značajnom štetom po interese apelanta, time što je prekršajni postupak protiv njega pokrenut zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka, a ne prekršajnim nalogom, te da je zbog toga žalba u tom dijelu neosnovana. Zatim, da se apelantovom žalbom ukazuje i na povredu materijalnog propisa, ali da se u suštini radi o istom žalbenom razlogu koji je istican i kao bitna povreda odredaba prekršajnog postupka tj. da je prekršajni postupak pokrenut zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka, a ne prekršajnim nalogom, a da navedeni razlog, prema članu 86. Zakona o prekršajima, i ne može predstavljati povredu materijalnog propisa o prekršaju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i prilikom primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa. Apelant je, između ostalog, naveo da je protiv apelanta podnesen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, a da će se, prema članu 53. stav (2) Zakona o prekršajima, zahtjev za pokretanje prekšajnog postupka podnijeti samo u slučajevima kada ne postoje uvjeti za izdavanje prekršajnog naloga određeni u članu 54. navedenog zakona, a da su u konkretnom slučaju postojali uslovi za izdavanje prekršajnog naloga.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman