Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4762/17 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4762/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4762/17, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 078797 17 Rev od 15.
septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 15. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 078797 17 Rev od 15. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca (A.S., C.S. i G.S.), pa je apelant obavezan da tužiocima isplati određeni novčani iznos kao protivvrijednost zemljišta (bliže označenog u izreci prvostepene presude).
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da su tužioci u ovom sporu odredili zahtjev na način da traže da im apelant nadoknadi protivvrijednost njihove imovine koja im je faktički izuzeta izgradnjom puta u iznosu od 35.640,00 KM. Apelacioni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je predmetna nekretnina vlasništvo tužitelja, te da je na predmetnoj nekretnini izgrađen put, a da u pogledu predmetne nekretnine nije izvršena eksproprijacija odlukom nadležnog organa Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Dalje, da tužiteljima nije isplaćena naknada na ime vrijednosti faktički izuzete nekretnine, pa je kod navedenog stanja stvari prvostepeni sud osnov za zahtjev tužitelja našao u odredbama člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH. Naime, navedenom odredbom je propisano da svako fizičko i pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva i da se nikome pravo vlasništva ne može oduzeti osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim u zakonu. Apelacioni sud je dalje naveo da, saglasno odredbama članova 330. i 340. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) drugostepeni sud je dužan ispitati prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi i dužan je da u obrazloženju drugostepene presude ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je apelant u reviziji ukazao da drugostepeni sud nije odgovorio na njegov žalbeni navod da sud u ovom parničnom postupku nije bio nadležan da odlučuje o konkretnom zahtjevu tužitelja. Apelacioni sud je ukazao da povreda postupka od drugostepenog suda nije učinjena s obzirom da je u obrazloženju pobijane presude navedeno zašto tužitelji imaju pravo da u parničnom postupku traže isplatu protivvrijeđnosti predmetne nekretnine, kao njihove imovine, čime je drugostepeni sud odgovorio na žalbeni prigovor apelanta "da je u ovom sporu u pitanju odlučivanje o stvari koja je u nadležnosti organa javne uprave". Takođe, Apelacioni sud je naveo da se drugostepeni sud očitovao i na žalbeni prigovor apelanta da prvostepeni sud dokaze provedene u postupku nije cijenio kako mu to nalaže odredba člana 8. ZPP-a, tako što je naveo da je prvostepeni sud činjenično stanje utvrdio temeljem provedenih dokaza a koje činjenično stanje opravdava zaključak prvostepenog suda da je u pitanju faktička eksproprijacija imovine tužitelja i da ona predstavlja osnov za ostvarivanje prava na naknadu u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, koje pravo (pravo na naknadu) ne zastarijeva. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da apelant u reviziji ukazuje i da žalbeno vijeće nije na pravilan način ocijenilo sve dokaze koje je proveo prvostepeni sud, valja reći da apelant ovim navodima napada sudsku ocjenu izvedenih dokaza a revizijom se sudska ocjena dokaza koji su provedeni u postupku i u vezi s tim pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ne može napadati. Takođe, Apelancioni sud je naveo da apelant navodima revizije nije doveo u pitanje zakonitost odluke koju su donijeli nižestepeni sudovi u pogledu zahtjeva tužitelja da im apelant na ime protivvrijednosti njihove faktički izuzete imovine isplati iznos koji su u postupku kao protuvrijednost tražili. Shodno navedenom, Apelacioni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava obavezali apelanta u čiju korist je put izgrađen, da tužiteljima plati naknadu u iznosu koji prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke predstavlja tržišnu vrijednost predmetne nekretnine.
Apelacioni navodi
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovnni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman