Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4320/17 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4320/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4320/17, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 013174 14 Rev 2 od 6.
jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Josip Krešić i Bojan Krešić advokati iz Čapljine, podnio je 18. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 013174 14 Rev 2 od 6. jula 2017. godine. Osporenom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi (M. M.) obaveže da apelantu na ime regresnog duga isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora regresni zahtjev apelanta na ime naknade materijalne štete iz nastale saobraćajne nezgode. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao vozač M.M. koji je upravljao neosiguranim motornim vozilom (vlasništvo tuženog) i u kojoj su oštećena druga osigurana motorna vozila, željezna ograda i betonski stubovi (vlasništvo oštećenih). Nadalje iz utvrđenja proizilazi da je osiguravajuće društvo Euroherc osiguranje d.d. po ovlaštenju apelanta oštećenima isplatio određene novčane iznose, te da je apelant u skladu sa Zakonom o osiguranju odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti naknadio plaćeni iznos Euroherc osiguranju d.d., pa je predmetno potraživanje prema tuženom prešlo na apelanta. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, zaključili da je taj prigovor osnovan, pa su primjenom odredaba člana 82. stav 4. Zakona o osiguranju imovine i osoba odbili apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je ukazao da je članom 176. stav 1. ZOO-a propisano da umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kojem je imalac povjerio stvar da se njom služi ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu. Naime, iz navedene zakonske odredbe proizilazi da svako povjeravanje stvari drugom povlači za sobom i odgovornost ovog za štetu koju bi ona prouzrokovala dok se nalazi u njegovoj državini. Dakle, imalac stvari se oslobađa odgovornosti povjeravanjem stvari drugome jer gubi mogućnost da je kontroliše i da štetu preduprijedi. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da kod utvrđenja da je u momentu saobraćajne nezgode automobilom upravljao M. M. kome je tuženi prodao automobil, bez obzira na činjenicu što je tuženi vlasnik automobila, za nastalu štetu u sudaru automobila ne odgovara tuženi kao vlasnik budući da je u vrijeme udesa upravljalo drugo lice. Naime umjesto tuženog kao vlasnika odgovara u istom obimu osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar odnosno koja je u vrijeme događaja upravljala automobilom (član 176. stav 1. ZOO), a to je u konkretnom slučaju nesumnjivo bio M. M. Stoga, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da za nastalu štetu na strani tuženog ne stoji odgovornost i da tuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari.
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da se Vrhovni sud neosnovano poziva na odredbe člana 176. stav 1. ZOO-a, jer se ne radi o klasičnom postupku naknade štete prouzrokovane opasnom stvari, već o regresnoj tužbi protiv vlasnika vozila, a zbog činjenice da je šteta prouzrokovana neosiguranim vozilom..
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primijenio pozitivno-pravne propise (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba ZOO-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman