Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1076/18 (Z. O.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1076/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-1076/18, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Opačić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 191110 17 Rev od 16. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 191110 17 Rev od 16. januara 2018. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će naložiti Osnovnom sudu u Banjoj Luci da izvrši popis svih pokretnih stvari u stanu D. M. (tuženi u predmetnom parničnom postupku) i da Osnovni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti D. M. da na bilo koji način raspolaže sa popisanim stvarima, a naročito da ih otuđi ili sakrije. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se tuženi obaveže da mu isplati, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti, određene novčane iznose, te na ime novčane rente zbog umanjenja životne aktivnosti određeni mjesečni iznos od 7. juna 2003. godine do kraja života apelanta.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1.), a u svakom slučaju da to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je štete nastala (stav 2.). Nadalje, da se 7. juna 2003. godine desila saobraćajna nezgoda koju je skrivio tuženi i da je apelant u toj saobraćajnoj nezgodi zadobio tešku tjelesnu povredu, pa da se ima uzeti da je predmetna šteta nastala 7. juna 2003. godine, od kada teče objektivni rok zastarjelosti predmetnog potraživanja u smislu odredaba člana 376. stav 2. ZOO. Zatim, da prema odredbama člana 377. ZOO, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud je istakao da nije sporno, da je navedenu saobraćajnu nezgodu skrivio tuženi, zbog čega je u krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje je propisana novčana kazna ili zatvor do tri godine, te da je tuženom izrečena novčana kazna. Nadalje, da je odredbama člana 111. stav 5. KZ RS propisano, da ako u zakonu nije drugačije određeno, da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada protekne pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko jedne godine, pa da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da potraživanje apelanta u smislu odredba člana 377. ZOO zastarijeva u roku od pet godina od dana učinjenog krivičnog djela, tj. od 7. juna 2003. godine. Međutim, da iz navedenog proizlazi, da iako je šteta učinjena krivičnim djelom, da u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja valja primijeniti odredbe člana 376. stav 2. ZOO, jer za krivično gonjenje (tuženog), nije predviđen duži rok zastarjelosti. Vrhovni sud je ocijenio da kod činjenice, da je šteta nastala 7. juna 2003. godine, a da je apelant, shodno odredbama člana 376 stav

2. ZOO, mogao podnijeti tužbu za naknadu štete u roku od pet godina od dana nastanka štete, da je zadnji dan za podnošenje tužbe bio 7. jun 2008. godine. Međutim, da je apelant podnio tužbu za naknadu štete 5. maja 2014. godine, tj. nakon nepunih 11 godina, pa da nema sumnje da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376. stav 2. ZOO. Nadalje, da na takav zaključak ne utiču revizioni prigovori, da liječenje apelanta još uvijek nije završeno, te da bi tužbu apelanta valjalo smatrati preuranjenom, a ne zahtjev iz tužbe zastarjelim. Naime, da kako apelant nije podnio tužbu u objektivnom roku od pet godina, da se isti više ne može pozivati na momenat završetka liječenja, kao dana saznanja za konačan oblik povrede, odnosno saznanja za štetu, jer subjektivni rok za naknadu štete propisan odredbama člana 376. stav 1. ZOO, može da teče samo u okviru objektivnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da sama činjenica, da je tuženi platio troškove liječenja apelantu u toku 2003. godine, ne ukazuje na osnovanost revizionih prigovora, da je tuženi priznao dug, te da se s toga ne može pozivati na zastarjelost potraživanja. Naime, da kada bi sud i prihvatio da je time došlo do prekida zastarjelosti predmetnog potraživanja u toku 2003. godine, u smislu odredaba člana 387. ZOO, da je činjenica da je zastarjelost predmetnog potraživanja počela teći iznova, u smislu odredaba člana 392. ZOO, tako da je predmetno potraživanje zastarjelo po proteku pet godina, tj. u toku 2008. godine, u smislu odredaba člana 376. stav 2. ZOO.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je iskazao nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom sudova da su predmetna potraživanje zastarjela, te, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1076/18 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio