Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4296/17 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4296/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4296/17, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 023096 14 Rev od 6. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 14. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 023096 14 Rev od 6. jula 2017. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je djelimično uvažena žalba tuženog (M. S.) i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime štete (regresni dug) isplati iznos od 29.962,50 KM umjesto iznosa od 59.925,00 KM, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.531,75 KM umjesto iznosa od 5.063,50 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora regresni zahtjev apelanta iz nastale saobraćajne nezgode koju je tuženi prouzrokovao isključivo svojom krivicom, a za oštećeno lice nastupila je šteta koju je apelant isplatio zaključenjem sporazuma o vansudskm poravnanju. Vrhovni sud je dalje naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao tuženi koji je upravljao neosiguranim motornim vozilom i u kojoj nezgodi je smrtno stradao D. Ć. kao saputnik u vozilu. Nadalje, da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi tuženi upravljao vozilom bez registarskih oznaka, bez položenog vozačkog ispit i da je bio pod uticajem alkohola. Zatim da je apelant sa porodicom smrtno stradalog zaključio sporazum o vansudskom poravnanju i da im je na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplatio određeni novčani iznos. Nadalje i da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno da se vozilo prije udesa kretalo brzinom od 120km/h i da je do nezgode došlo kombinacijom brzine i uticaja alkohola (vještačenjem utvrđeno kolika je bila koncentracija alkohola u krvi kod tuženog u vrijeme saobraćajnog udesa). Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke zaključivši da na strani tuženog postoji odgovornost budući da je apelant dokazao da je do saobraćajne nezgode došlo isključivo krivicom tuženog. Međutim, suprotno pravnom stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud je zaključio da u konkretnom slučaju na strani oštećenog postoji suodgovornost za nastalu štetu u omjeru od 50% budući da je pristao na vožnju sa pripitim vozačem, te s obzirom na navedeno obavezao tuženog da apelantu isplati iznos koji je 50% niži od traženog. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan je zaključak drugostepenog suda i ukazao na odredbe člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da oštećeni koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je doprinos oštećenog u prouzrokovanju nastale štete izražen u njegovom ponašanju što je pristao da ga vozi tuženi u pijanom stanju. Naime, vožnja u automobilu kojim upravlja osoba pod uticajem alkohola ne može se smatrati vožnjom bez određenog rizika, pa je zato oštećeni koji je pristao na vožnju u takvim okolnostima suodgovoran za nastalu štetu, jer se smatra da je svjesno pristao na eventualne štetne posljedice iz takve vožnje. Vrhovni sud je naveo da je pravilan je zaključak drugostepenog suda da postoji podijeljena odgovornost tuženog kao vozača i oštećenog putnika i da je oštećeni pridonio nastanku štete u omjeru od 50%.
3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise odnosno da je u predmetnom spisu nema dokaza iz kojih bi se moglo izvan svake razumne sumnje utvrditi da je oštećeni znao i pristao na vožnju u takvim okolnostima odnosno da je oštećeni znao i pristao na vožnju sa osobom u alkoholiziranom stanju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman