Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4941/17 (M. Consulting & Engineering d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4941/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4941/17, rješavajući apelaciju M. Consulting & Engineering d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.
Consulting & Engineering d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019382 17 Uvp od 22. septembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.
Consulting & Engineering d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019382 17 Uvp od 22. septembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Consulting & Engineering d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Marić&Co" d.o.o. Sarajevo, podnio je 27. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 019382 17 Uvp od 22. septembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev za preispitivanje koji je apelant podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 019382 15 U od 13. februara 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banjaluka) od 15. maja 2015. godine. Rješenjem tužene od 15. maja 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjek za poreze od 3. novembra 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjek za poreze, Grupa za pružanje usluga poreskim obveznicima od 10. septembra 2014. godine. Rješenjem od 10. septembra 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u iznosu od 157.933,27 KM (stav 1. izreke), odbijen je zahtjev za oslobađanje od PDV-a u iznosu od 157.933,27 KM i poništavanje obavještenja Regionalnog centra Sarajevo, Odsjeka za poreze od 31. januara 2013. godine i za nalaganje storniranja računa za PDV koje je apelant izdao u skladu sa navedenim obavještenjem i deklarativno nalaganje hitnog povrata tako nepotrebno plaćenog PDV-a po tom obavještenju (stav 2. izreke), odbijen je zahtjev za odlučivanje po žalbi protiv rješenja Odsjeka za poreze od 30. oktobra 2013. godine (stav 3. izreke) i odbačen apelantov zahtjev za oslobađanje plaćanja PDV-a kompanija uključenih u implementaciju projekta i osobađanja obračunavanja i plaćanja PDV-a na svu opremu i usluge isporučene u okviru projekta – međunarodnog sporazuma (stav 4. izreke).
3. U obrazloženju konačne odluke, Sud BiH je naveo, između ostalog, da je prema Sporazumu o kreditu (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključenom između Bosne i Hercegovine, kao zajmoprimca i Raiffeisen bank international AG, za finansiranje projekta Modernizacija Univerziteta u Istočnom Sarajevu, kao izvođač je određen BIS VAM Anlagetechnik Austrija, koji je zaključio Ugovor o nabavci od 16. novembra 2010. godine sa Ministarstvom prosvjete i kulture Republike Srpske, kao dužnikom. Dalje, Sud BiH je naveo da je prema odredbama člana 13. Sporazuma, zajmoprimac izjavio da će sve aktivnosti u okviru sporazuma i/ili ugovora biti oslobođene bilo koje carine, poreza, taksi ili drugih naknada Bosne i Hercegovine. Sud BiH je naveo da je izvođač radova, odnosno dobavljač opreme prema sporazumu BIS VAM Anlagetechnik Austrija predmetnu opremu u vrijednosti od 929.019,00 KM nabavio od apelanta bez obračunatog PDV-a, dok je apelant istu opremu nabavio od Alpha d.o.o. Sarajevo sa zaračunatim PDV-om, a Alpha d.o.o. Sarajevo je istu opremu nabavilo od AVTERA BH d.o.o. Sarajevo koji je takođe na ispostavljenoj fakturi obračunao PDV. Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 51. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u propisano da snabdijevanje dobrima i uslugama koja su izvršena u okviru međunarodnih ugovora, ne podliježe oporezivanju, ukoliko je to regulisano međunarodnim ugovorima čija je potpisnica BiH, dok je stavom 3. istog člana propisano da obveznik koji u okviru implementacije međunarodnih ugovora vrši isporuku dobara opterećenih PDV-om, ima pravo na povrat PDV-a u skladu sa procedurama propisanim ovim Pravilnikom. Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je članom 2. Instrukcije direktora UIO propisano da zahtjev za povrat PDV-a podnosi investitor mjesečno nadležnom regionalnom centru Uprave prema sjedištu investitora na obrascu „CD-PDV IM“ ili u ured centra Sarajevo, a uz zahtjev se prilaže dokumentacija propisana članom 3. Instrukcije. Shodno navedenom, Sud BiH je ukazao da je pravilno zaključio prvostepeni sud da je apelant izvršio isporuku opreme BIS VAM Anlagetechnik Austrija, koji je tu opremu isporučio Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske, u smislu navedenog Sporazuma i ispostavio fakturu bez obračunatog PDV-a, što znači da predmetna isporuka nije ni opterećena PDV-om, te da apelant nije ni obračunao izlazni PDV, čiji povrat traži, slijedom čega je neosnovana njegova tvrdnja da ima pravo na povrat PDV-a, koji nije ni obračunao na fakturi ispostavljenoj BIS VAM Anlagetechnik Austrija.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su u predmetnoj pravnoj stvari isključivo primijenjene odredbe Zakona o PDV-u, Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i Instrukciji direktora UIO, dok je ignorisana primjena odredaba međudržavnog sporazuma. Apelant navodi da je od njega naplaćen PDV koji u skladu sa međunarodnim sporazumom nije trebao biti naplaćen, što se moglo jednostavno utvrditi pravilnom primjenom materijalnog prava. Osim toga, apelant ukazuje na proizvoljnost u postupanju Suda BIH koji je u predmetu po tužbi Alfa d.o.o. Sarajevo donio presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev i poništen konačni upravni akt i akti nižestepenih organa tužene, nakon čega je tužena usvojila zahtjev Afa d.o.o. Sarajevo za povrat PDV-a u određenom iznosu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PDV-u, Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, te Instrukcije direktora UIO, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH povodom identičnog pitanja donio drugačiju odluku tj. da je u drugom predmetu poništio akte tužene, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman