Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4280/15 (J.M-N.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4280/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4280/15, rješavajući apelacije J.M.-N., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje je podnijela J.M.-N. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 076355 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 076355 15 Gž od 26. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 076355 09 P od 17. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J.M.-N. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 15. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 076355 15 Gž od 26. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 076355 09 P od 17. decembra 2013. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4280/15.
2. Apelantkinja je 20. januara 2017. godine podnijela novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 076355 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda broj 71 0 P 076355 15 Gž od 26. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 076355 09 P od 17. decembra 2013. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 288/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnijela ista apelantkinja i da se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 4280/15 i AP 288/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4280/15.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS), kao pravnog zastupnika Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Republike Srpske (MUP i Republička uprava za geodetsko i imovinskopravne poslove, u daljnjem tekstu: drugotužena) i pravnog zastupnika Jelenka Vukmana (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je u periodu od 5. januara do 12. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud i pravni zastupnik trećetuženog su u periodu od 17. januara do 3. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Osnovni sud i Pravobranilaštvo RS nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelantkinja je zajedno sa Violetom Petrović, Nenom Petrović, Nadom Knežević i Džemilom Kulenović (u daljnjem tekstu: ostale tužiteljice) podnijela tužbu protiv prvotuženog, drugotužene i trećetuženog radi predaje u posjed stana (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i naknade štete. U tužbi su navele da su etažni vlasnici pojedinih stambenih jedinica koje se nalaze u stambenoj zgradi (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), te da je drugotuženi rješenjem svog prvostepenog organa, bez znanja i odobrenja vlasnika stanova, utvrdio pravo nadziđivanja na predmetnoj zgradi u korist prvotuženog. Dalje je u tužbi navedeno da je prvotuženi ostvareno pravo prvenstva (pravo nadziđivanja) prenio na organ drugotuženog (MUPRS), koji je u ime svog organa (Služba specijalne policije) ishodio urbanističko-tehničke uslove za nadziđivanje i građevinsku dozvolu. S tim u vezi su u tužbi navele da se navedeno dešavalo bez njihovog znanja i učešća kao etažnih vlasnika, te da su za to saznale 19. septembra 2003. godine, kada su započeti radovi na predmetnoj zgradi, i to na način što ih je izvođač radova obavijestio pismenim podneskom. Od navedenog datuma traju upravni postupci, odnosno upravni sporovi vezani za poništenje akata o utvrđivanju prvenstva prava nadziđivanja, kao i poništenja urbanističkih akata, tj. urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole. Pošto je prilikom izvođenja građevinskih radova na izgradnji predmetnog stana došlo do oštećenja stanova apelantkinje i ostalih tužiteljica, one su (između ostalog) tražile da im prvotuženi, drugotužena i trećetuženi solidarno isplate nastalu štetu, kao i da sud obaveže drugotuženu i trećetuženog da im predaju u posjed i na raspolaganje predmetni stan, slobodan od lica i stvari, u smislu odredbe člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO).
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 076355 09 P od 17. decembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje i ostalih tužiteljica.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je predmetna zgrada nadzidana, da je sagrađen predmetni stan, te da je njegov posjednik trećetuženi. Međutim, među parničnim strankama je sporno da li su apelantkinja i ostale tužiteljice vlasnici predmetne zgrade, te s tim u vezi da li je predmetni stan (sagrađen na privatnoj svojini) njihova svojina, odnosno da li njima pripada pravo na posjed i raspolaganje na predmetnom stanu. Nadalje je, između ostalog, sporno i da li su apelantkinja i ostale pojedine tužiteljice trpjele štetu prilikom izgradnje predmetnog stana, kao i sam obim i visina te štete.
10. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, utvrdio da je apelantkinja 26. marta 2010. godine, a na osnovu kupoprodajnog ugovora, upisana kao „nosilac prava“ na stanu na prvom spratu predmetne zgrade, dok ostale tužiteljice nisu dokazale da su vlasnice stanova u predmetnoj zgradi. Nadalje, izvedenim materijalnim dokazima je utvrđeno da je Smail Hadžialagić sa Stambenom zadrugom Banja Luka (u daljnjem tekstu: Stambena zadruga) 1961. godine zaključio ugovor o imovinskim pravima i obavezama kojim se Stambena zadruga obavezala Smailu Hadžialagiću izgraditi stan u predmetnoj zgradi. Zatim, iz uvjerenja, koje je izdato na zahtjev Mehmeda Samardžije, utvrđeno je da je on zaključio ugovor sa Stambenom zadrugom, te da je u cijelosti otplatio stan, te time stekao etažnu svojinu na njemu. Iz ugovora koji je 1962. godine Živko Gajić zaključio sa Stambenom zadrugom utvrđeno je da se Stambena zadruga obavezala izgraditi stan u predmetnoj zgradi. Na osnovu ovih dokaza, Osnovni sud je naveo da nije mogao utvrditi činjenične navode apelantkinje i ostalih tužiteljica u tužbi da su one vlasnice predmetne zgrade.
11. Dakle, ocjenjujući osnovanost zahtjeva iz tužbe, Osnovni sud je naveo da apelantkinja i ostale tužiteljice nisu izvedenim dokazima dokazale da su kupovinom stanova u predmetnoj zgradi stekle na njoj pravo svojine. Pritom je Osnovni sud naveo da je, na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio da je kućni savjet predmetne zgrade učestvovao, odnosno blagovremeno bio upoznat sa postupkom pretvaranja zajedničkih prostorija. Nadalje je Osnovni sud ukazao na sadržaj relevantnih odredaba Zakona o prometu nepokretnosti (član 7 st. 1 i 3 i član 8) i Zakona o svojini na dijelovima zgrada SRBiH (čl. 1 i 2, član 4 st. 1 i 3, te čl. 13 i 14), kao i Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 32/87, čl. 1, 2, 6 i 7 i član 19 stav 1 tač. 1, 2, 3 i 4 i člana 20, u daljnjem tekstu: Zakon o nadziđivanju zgrada). S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da apelantkinja i ostale tužiteljice nisu vlasnici zajedničkih dijelova predmetne zgrade. Naime, na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud nije mogao utvrditi ni da su one vlasnici posebnih dijelova predmetne zgrade izuzev za apelantkinju. Međutim, sve i da se prihvati da su one dokazale da su vlasnici, tj. etažni vlasnici posebnih dijelova predmetne zgrade (stanova) za koje je tokom postupka nesporno utvrđeno da su u njihovom posjedu, ta činjenica je bez uticaja na odluku suda u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da svojina na posebnim dijelovima zgrade, odnosno činjenica da je lice etažni vlasnik stana u zgradi nije dokaz svojine na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini. S tim u vezi je Osnovni sud istakao da svi etažni vlasnici nesporno imaju zajedničko pravo korišćenja zajedničkih dijelova zgrade, ali ne i pravo svojine na zgradi. Apelantkinja i ostale tužiteljice neosnovano ističu da je predmetna zgrada u privatnoj svojini. Prema utvrđenju suda, predmetna zgrada je građena šezdesetih godina i gradila ju je Stambena zadruga, koja se obavezala svojim članovima izgraditi stanove. Ugovorima je tačno definisan stan koji se Stambena zadruga obavezala izgraditi. Međutim, Stambena zadruga navedenim ugovorima na zadrugare nije prenijela ništa osim samog stana. Ugovorom koji je zaključivan sa Stambenom zadrugom nije prenesena ni svojina na zajedničkim dijelovima zgrade, nego samo etažna svojina na predmetnom stanu. Stoga je Osnovni sud naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži predaja u posjed i na raspolaganje predmetnog stana.
12. U odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži naknada materijalne štete nastale uslijed izgradnje predmetnog stana, Osnovni sud je naveo da su apelantkinja i ostale tužiteljice tokom postupka izvele materijalne dokaze na okolnost štete na njihovim stanovima na osnovu kojih dokaza je sud mogao utvrditi da je na tim stanovima nastala šteta prilikom prodiranja vode. Na okolnost visine štete apelantkinja i ostale tužiteljice su sprovele dokaz vještaka građevinske struke, ali ovim dokazom one nisu dokazale štetu u visini u kojoj je potražuju tužbom. Nadalje je Osnovni sud naveo da se, osim spornih pitanja obima i visine štete, tokom postupka postavilo i pitanje je li šteta koju su apelantkinja i ostale tužiteljice pretrpjele u uzročno-posljedičnoj vezi sa radnjama prvotuženog, drugotužene i trećetuženog ili je šteta nastala uslijed zabrane gradnje, a do koje je došlo zbog radnji apelantkinje i ostalih tužiteljica. Kada je riječ o šteti koja je nastala na apelantkinjinom stanu, Osnovni sud je istakao da nije mogao pokloniti vjeru apelantkinjinom iskazu u pogledu opisa nastale štete i njenog navoda da je sve to vrijeme živjela u takvim uslovima u svom stanu. Naime, Osnovni sud je istakao da se radilo o prodoru vode i prokišnjavanju, kako to apelantkinja navodi, onda ne bi bilo moguće živjeti u takvom stanu. Nadalje je Osnovni sud naveo da nije mogao prihvatiti niti oštećenja koja su navedena u nalazima vještaka zbog proteka vremena vještačenja, s obzirom na zabilježeni prodor vode od građevinske inspekcije pa do izlaska na lice mjesta vještaka. U vrijeme kada su navedeni vještaci izlazili na lice mjesta, krov na predmetnoj zgradi je bio postavljen. Naime, iz zapisnika građevinske inspekcije proizilazi da je krov bio postavljen godinu dana prije nego što su navedeni vještaci izašli i snimili štetu u stanovima apelantkinje i ostalih tužiteljica. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da apelantkinja i ostale tužiteljice nisu, primjenom pravila tereta dokazivanja, dokazale obim i visinu štete koju su pretrpjele u konkretnom slučaju, kao ni uzročno-posljedičnu vezu između radnji prvotuženog, drugotužene i trećetuženog i nastale štete. Takođe, Osnovni sud je istakao da nije mogao ni, u smislu odredbe člana 127 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrditi visinu štete sa nesrazmjernim teškoćama, jer se radi o starom stanu tako da sud nije mogao odlučivati po svojoj slobodnoj procjeni. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio da je neosnovan i tužbeni zahtjev za naknadu štete.
13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 076355 15 Gž od 26. juna 2015. godine djelimično je uvažena žalba apelantkinje i ostalih tužiteljica i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su apelantkinja i ostale tužiteljice, u smislu odredbe člana 37 ZOSPO, bile dužne da dokažu da su one vlasnice predmetne zgrade i da imaju ovlašćenje da zahtijevaju predaju predmetnog stana u posjed. Međutim, one to nisu dokazale, niti su dokazale da prvotuženi nema prvenstveno pravo nadziđivanja, kao i da one sa tim nisu bile upoznate, s obzirom na to da je to suprotno materijalnim dokazima u spisu predmeta. Naime, uvidom u rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove drugotužene od 29. oktobra 2001. godine (pravosnažno sa 19. januarom 2002. godine) utvrđeno je da prvotuženi ima prvenstveno pravo nadziđivanja predmetne zgrade. Nadalje, iz dopisa Kućnog savjeta predmetne stambene zgrade (kojeg su dostavili RUGIP - Područna jedinica Banja Luka 3. januara 2002. godine) slijedi da je Kućni savjet na sjednici od 28. decembra 2001. godine raspravljao i zaključio u vezi sa nadziđivanjem da je potrebno izvršiti geomehaničko ispitivanje tla i kontrolu statičke i dinamičke stabilnosti objekta. Nadalje je Okružni sud istakao da je u navedenom dopisu Kućnog savjeta predmetne zgrade ukazano da je od 1962. godine, kada su zaključeni ugovori sa privatnim vlasnicima i korisnicima stanova, predmetna zgrada pretrpjela dva zemljotresa 1969. i 1983. godine, te da na njoj nije rađena sanacija. Navedenim dopisom Kućnog savjeta predmetne zgrade takođe je ukazano da je većinski vlasnik Stambena zadruga u odnosu na prvotuženog, te da Kućni savjet jednoglasno prihvata nadziđivanje sprata predmetne zgrade. Nadalje je Okružni sud naveo da je Skupština prvotuženog zaključkom broj 07-012-484/2001 od 14. novembra 2001. godine prenijela prvenstveno pravo nadziđivanja predmetne zgrade (utvrđeno navedenim rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove) i to dvije stambene jedinice na Ministarstvo unutrašnjih poslova - Služba specijalizovane policije. Iz priloženih dostavnica je evidentno da je navedeni zaključak prvotuženog uručen i Kućnom savjetu predmetne zgrade 18. decembra 2001. godine.
15. Prema tome, Okružni su je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantkinja i ostale tužiteljice nisu dokazale da su bile vlasnice stambenih jedinica, te stoga nisu bile vlasnice, nego korisnice zajedničkih dijelova predmetne zgrade, i to, prije svega, tavanskog prostora koji je, zbog dotrajalog krovišta, bilo nužno sanirati, a što je učinjeno nadziđivanjem. Stoga je Okružni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelantkinje i ostalih tužiteljica kao nevlasnica za predaju u posjed predmetnog stana. S tim u vezi je Okružni sud ukazao i da je pravo nadziđivanja utvrđeno u upravnom postupku, pa sud nije bio obavezan ni da ga rješava ni kao prethodno pitanje.
16. Nadalje je Okružni sud istakao da su neosnovani i žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom člana 8 ZPP. Suprotno ovim žalbenim navodima, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti na način kako to propisuje navedena zakonska odredba, a u vezi sa odredbama čl. 7 i 123 ZPP, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 navedenog zakona. Pošto apelantkinja i ostale tužiteljice nisu dokazale osnovanost i visinu zahtjeva za isplatu štete, to je odluka prvostepenog suda u tom dijelu „osnovana“. Naime, Okružni sud je istakao da se zahtijeva isplata štete na stanovima iako nije utvrđeno i nisu pruženi dokazi koji dio štete potiče od ranijeg prokišnjavanja zbog dotrajalog krova, koji dio potiče zbog aktivnosti preduzetih na sprečavanju gradnje, odnosno zabrane gradnje, i nemogućnosti da se krov, kao u slučaju susjednog stana, završi u kratko vrijeme i izbjegne šteta.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 076355 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine odbijena je revizija apelantkinje i ostalih tužiteljica izjavljena protiv drugostepene presude.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjenica proizilazi da je predmetnu zgradu u kojoj se nalaze stanovi koje koriste apelantkinja i ostale tužiteljice sagradila oko 1962/1963. godine Stambena zadruga koja je vršila prodaju stanova. Apelantkinja je 2002. godine kupila stan i svoje pravo svojine upisala u zemljišnoknjižne evidencije, dok ostale tužiteljice nisu dokazale da su etažni vlasnici predmetne zgrade. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, prema odredbama Zakona o svojini na dijelovima zgrada (SFRJ), koji je bio na snazi u vrijeme kada je vršen promet, odnosno prodaja stanova u predmetnoj zgradi, posebni dijelovi zgrade mogu biti u građanskoj svojini ili društvenoj svojini (član 1). Takođe je bilo propisano da zgradom čiji su dijelovi u etažnoj svojini upravljaju sopstvenici posebnih dijelova zgrade na način određen posebnim propisima (član 4). Na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelji, tavan, fasada, stepenice, podrum i drugo) svi sopstvenici posebnih dijelova imaju trajno pravo korišćenja (član 5 stav 1). I prema odredbama Zakona o svojini na dijelovima zgrada (SRBiH) bilo je propisano da svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja na zajedničkim dijelovima zgrade (član 4 stav 1), a da su dijelovi zgrade koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini nedjeljiva zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe (stav 3 člana 4 ovog zakona). Posebni dijelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), idealni dijelovi zgrada, stanova i poslovnih prostorija, kao i idealni dijelovi zemljišta mogu biti u prometu pod uslovima određenim zakonom (član 8 Zakona o prometu nepokretnosti).
19. Pošto sticanjem prava svojine na posebnim dijelovima zgrade etažni vlasnici nisu mogli steći pravo svojine na zajedničkim dijelovima zgrade, već su te zajedničke dijelove koristili pod određenim uslovima i oni su imali status zajedničke svojine etažnih vlasnika, Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da apelantkinja i ostale tužiteljice, sve i da su vlasnici posebnih dijelova zgrade, nisu vlasnici predmetne zgrade kao cjeline, te time nisu legitimisane za podnošenje tužbe za predaju u posjed predmetnog (nadzidanog) stana. Nadziđivanje i izgradnja predmetnog stana izvršeni su na osnovu pravosnažnog rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove drugotužene od 29. oktobra 2001. godine (kojim je utvrđeno da prvotuženi ima prvenstveno pravo nadziđivanja predmetne zgrade) i na osnovu zaključka Skupštine prvotuženog od 14. novembra 2001. godine kojim je prvotuženi prenio pravo nadziđivanja predmetne zgrade na Ministarstvo unutrašnjih poslova - Služba specijalizovane policije. U tom smislu je Vrhovni sud ukazao da predmet ove parnice ne može biti ocjena zakonitosti tih akata o kojima je odlučivano u upravnom postupku u kome je, kako proizilazi, stavljen prijedlog za njegovo ponavljanje.
20. U odnosu na zahtjev za naknadu štete, Vrhovni sud je naveo da su apelantkinja i ostale tužiteljice tvrdile da je do štete došlo u septembru 2006. godine, kada su vršeni radovi nadziđivanja, kojom prilikom je došlo do prodiranja veće količine vode. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da se vještak građevinske struke izjasnio da prilikom izrade nalaza i mišljenja nije imao u vidu stanje stanova prije nego što su započeti radovi na nadogradnji, već je prihvatio navode o oštećenjima iz nalaza vještaka koje je 2007. godine, prije ove parnice, angažovala apelankinja, a koji su se izjašnjavali o oštećenjima godinu dana nakon štetnog događaja, zbog kojih razloga se nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke nije ni mogao prihvatiti kao dokaz o visini štete. Zbog toga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantkinja i ostale tužiteljice, prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 7 i 123 ZPP, nisu dokazale obim i visinu štete za koju pod zakonom propisanim uslovima odgovaraju prvotuženi i drugotužena u smislu odredbe čl. 172 i 154 Zakona o obligacionim odnosima, a trećetuženi u smislu odredbe člana 154 navedenog zakona. Naime, izvedenim dokazima nije bilo moguće utvrditi koji dio štete potiče od ranijeg prokišnjavanja zbog dotrajalog krova, koji dio štete potiče zbog aktivnosti apelantkinje i ostalih tužiteljica na sprečavanju gradnje, odnosno zabrane gradnje i nemogućnosti da se krov završi u kratko vrijeme i izbjegne šteta, a koji dio štete eventualno snose prvotuženi, drugotužena i trećetuženi.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u načinu na koji su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelantkinja ističe da redovni sudovi nisu u obrazloženjima osporenih odluka dali valjane razloge za utvrđivanje činjenica ključnih za donošenje odluke u predmetnom postupku. S tim u vezi, apelantkinja ukazuje da je nesporno da su ona i ostale tužiteljice vlasnici stanova u predmetnoj zgradi iz čega nedvosmisleno proizilazi da su vlasnici i zajedničkih dijelova zgrade, te da se odluka kojom se mijenja namjena zajedničkih dijelova zgrade mora donijeti konsenzusom samih etažnih vlasnika. Takva odluka o konsenzusu je, po apelantkinjinoj ocjeni, izostala u konkretnom slučaju. Nadalje, ona ističe da je nesporna šteta koju je ona pretrpjela sa ostalim tužiocima. Prema apelantkinjinom shvatanju, šteta je u okolnostima konkretnog predmeta dokazana i posljedica je nezakonitog rada prvotuženog, drugotužene i trećetuženog, što je, takođe, u ovoj pravnoj stvari dokazano. Slijedom navedenog, apelantkinja smatra da su osporene odluke nezakonite.
b) Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da ostaje u svemu kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda i da smatra da ne stoje apelantkinjini navodi o povredi prava na koje se pozvala, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije, a posebno navod da osporena presuda tog suda nema obrazloženje, jer je takav navod suprotan materijalnim dokazima sadržanim u spisu predmeta. U prilog pravilnom odlučenju Okružni sud je priložio i osporenu presudu Vrhovnog suda.
25. Pravni zastupnik trećetuženog je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno pravo svojine trećetuženog na predmetnom stanu zbog čega apelantkinja nije imala aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. Apelantkinja u periodu kada je rađena nadogradnja nije bila upisana kao etažni vlasnik, niti je stanovala u predmetnom stanu iz čega proizilazi da nije imala nikakva prava na zajedničkim dijelovima predmetne zgrade (tavanskom prostoru), koji su izdvojeni iz režima zajedničkih prostorija momentom utvrđivanja prvenstvenog prava u korist prvotuženog. U odnosu na apelantkinjin zahtjev za naknadu materijalne štete, pravni zastupnik trećetuženog je naveo da su redovni sudovi pravilno postupili kada su odbili taj tužbeni zahtjev, jer je on zastario i da nije bilo štete, odnosno ako je i bilo, šteti je doprinijela apelantkinja svojim ponašanjem. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana uz dosudu troškova za sastavljanje ovog odgovora na apelaciju. V.Relevantni propisi
26. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37. st. 1. i 2.
(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog
27. Zakon o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65 i 57/65) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
1) Posebni dijelovi zgrade mogu biti u građanskoj svojini ili u društvenoj svojini (etažna svojina).
2) Na posebnom dijelu zgrade može postojati i svojina na idealnim dijelovima.
3) Predmet etažne svojine mogu biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije.
Član 4.
Zgradom čiji su dijelovi u etažnoj svojini upravljaju stanari i sopstvenici posebnih dijelova na način određen posebnim propisima, ako pojedina pitanja tog upravljanja nisu uređena ovim zakonom.
Član 5. stav 1.
Na zajedničkim dijelovima višestambene zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici, stan namijenjen za nastojnika zgrade, dizalice, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, bunari, prostorije za pranje i sušenje rublja, krov, podrum, uređaji za zagrijavanje, svjetlarnici, dimnjaci i sl.), svi sopstvenici posebnih dijelova imaju trajno pravo korišćenja.
28. Zakon o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SRBiH“ broj 35/77) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
1) Posebni dijelovi zgrada mogu biti u svojini građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica ili u društvenoj svojini.
2) Na posebnom dijelu zgrade može postojati i svojina na idealnim dijelovima.
3) Predmet etažne svojine mogu biti samo pojedini stanovi i pojedine poslovne prostorije.
Član 4. st. 1. i 3.
1) Na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stepenice, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, televizijske antene, prostorije za pranje i sušenje rublja, uređaji za zagrijavanje, dimnjaci i sl.), ako je zgrada u društvenoj svojini, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korišćenja.
3) Dijelovi zgrade, koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe.
29. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. 1. i 3.
1) Prenosom prava svojine na zgradi, prenosi se pravo svojine i na zemljištu na kome se zgrada nalazi, kao i na zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu.
3) Sticanjem prava svojine na zgradi koja je u društvenoj svojini ne stiče se pravo svojine na zemljištu u društvenoj svojini na kome se zgrada nalazi, kao i na zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu, ali se stiče pravo korišćenja na tom zemljištu dok zgrada na njemu postoji.
Član 8.
Posebni dijelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), idealni dijelovi zgrada, stanova i poslovnih prostorija, kao i idealni dijelovi zemljišta, mogu biti u prometu pod uslovima određenim zakonom.
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 172. stav 1.
1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju apelantkinja apelacijom broj AP 4280/15 osporava presude Okružnog suda broj 71 0 P 076355 15 Gž od 26. juna 2015. godine i Osnovnog suda broj 71 0 P 076355 09 P od 17. decembra 2013. godine. Apelantkinja je naknadno podnijela novu apelaciju broj AP 288/17, kojom je, osim navedene prvostepene i drugostepene odluke, osporila i Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 076355 15 Rev od 11. oktobra 2016. godine kao konačnu odluku u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka Vrhovnog suda dostavljena apelantkinji 22. novembra 2016. godine, a apelacija broj AP 288/17 je podnesena 20. januara 2017. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
35. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su redovni sudovi u osporenom odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora (u kontekstu apelacionih navoda) zahtjev apelantkinje i ostalih tužiteljica da im se kao (etažnim) vlasnicima pojedinih stambenih jedinica (stanova) i zajedničkih dijelova zgrade u predmetnoj zgradi, odnosno kao vlasnicima predmetne zgrade u cjelini, prizna pravo na posjed predmetnog stana i omogući njegovo stavljanje na raspolaganje, slobodnog od lica i stvari, te zahtjev da im se naknadi šteta koja im je prouzrokovana radnjama prvotuženog, drugotužene i trećetuženog prilikom izgradnje predmetnog stana.
43. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući osnovanost prvopostavljenog zahtjeva iz tužbe, zauzeli stav da je samo apelantkinja dokazala izvedenim dokazima da je vlasnik (svog) stana kao pojedine stambene jedinice, ali da takvo sticanje prava svojine na pojedinom dijelu predmetne zgrade nije u konkretnom slučaju dovelo i do sticanja prava svojine na zajedničkim dijelovima predmetne zgrade. Dakle, redovni sudovi su zaključili da apelantkinja i ostale tužiteljice (sve i da su dokazale svoje pravo svojine na stanovima u čijem su posjedu) nisu vlasnici predmetne zgrade u cjelini u smislu relevantnih odredaba Zakona o svojini na dijelovima zgrada (SFRJ i SRBiH) i Zakona o prometu nepokretnosti koje su citirane u obrazloženjima osporenih odluka. Pri tome su redovni sudovi ukazali da je postupak nadziđivanja predmetne zgrade sproveden u proceduri propisanoj zakonom, odnosno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o nadziđivanju zgrada (citiranim u obrazloženju osporene prvostepene odluke), a što je utvrđeno u upravnom postupku i da, stoga, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu bili obavezni da rješavaju pitanje prava nadziđivanja kao prethodno pitanje u ovoj (parničnoj) stvari. U tom smislu je istaknuto i da je, suprotno apelantkinjinim navodima, dokazano da su ona i ostale tužiteljice bile upoznate blagovremeno sa postupkom nadziđivanja u konkretnom slučaju, odnosno da je Kućni savjet predmetne zgrade u relevantnom periodu učestvovao u pretvaranju zajedničkih prostorija u predmetni stan i da je dao saglasnost da se izvrši nadziđivanje predmetne zgrade.
44. U odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud zapaža da je osnovanost ovog zahtjeva direktno zavisila od sprovođenja dokaznog postupka koji je bio složene prirode, budući da je bilo potrebno utvrditi prvenstveno postojanje štete u kontekstu prethodnog postojanja oštećenja na predmetnoj zgradi kao posljedice njene dotrajalosti i naknadnih radnji koje su prvotuženi, drugotužena i trećetuženi preduzeli s ciljem izgradnje predmetnog stana, odnosno pretvaranja zajedničkih dijelova predmetne zgrade u predmetni stan, kao i samih aktivnosti koje je apelantkinja preduzela s ciljem sprečavanja i zabrane gradnje predmetnog stana. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prvenstveno zauzeli stav da apelantkinja nije dokazala, u smislu procesnih normi (čl. 7 i 123 ZPP), obim i visinu štete, kao ni uzročno-posljedičnu vezu nastale štete sa radnjama prvotuženog, drugotužene i trećetuženog u smislu relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (čl. 154 stav 1 i 172 stav 1). Stoga su redovni sudovi, uslijed nemogućnosti da utvrde relevantne činjenice, odlučili da je neosnovan i ovaj tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 126 ZPP, budući da nisu mogli ni utvrditi visinu štete sa nesrazmjernim poteškoćama u smislu odredbe člana 127 navedenog zakona.
45. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu (ne)osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Stoga se, po ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise (materijalno i procesno pravo) ne doima proizvoljnim na apelantkinjinu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.
49. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantkinja kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman