Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3152/17 (A.B.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3152/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3152/17, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 137982 17 Gž 2 od 15. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je 25. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 137982 17 Gž 2 od 15. maja 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 137982 15 P 2 od 24. novembra 2016. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice (Mikrokreditna fondacija „Sunrise“ Sarajevo) kojim je tražila da se obaveže apelant da joj na ime duga isplati iznos od 3.992,81 KM. Takođe, prvostepenom presudom djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezana tužiteljica da mu naknadi dug nastao preplatom kredita po ugovoru o kreditu od 29. novembra 2008. godine u iznosu od 840,90 KM, dok je apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen, kao i u dijelu protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje nematerijalne štete za duševnu patnju koju je pretrpio.

3. Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba tužiteljice i preinačena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu na način da je obavezan apelant da tužiteljici na ime duga plati iznos od 666,96 KM, dok je sa viškom zahtjeva tužiteljica odbijena, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 840,90 KM na ime preplaćenog duga, dok u preostalom odbijajućem dijelu koji se odnosi na protivtužbu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

4. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da je utvrđeno da su apelant i tužiteljica 29. oktobra 2008. godine zaključili ugovor o kreditu na iznos od 20.000,00 KM, sa rokom otplate od 36 mjeseci, te utvrđenom kamatnom stopom 2,08% mjesečno na ugovoreni iznos, odnosno iznos kamate od 8.611,70 KM. Dalje, navedeno je da je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke A. S. na okolnosti visine duga po ugovoru o kreditu, visine duga po glavnici, dospjeloj, a neplaćenoj redovnoj kamati i zateznoj kamati na kašnjenje u otplati glavnice do izrade nalaza, uzimajući u obzir sve uplate koje su se do tada desile, te obračun po najvišoj zakonskoj zateznoj kamati od 12% na kompletan kredit. Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke utvrdio da je apelant uplatio iznos 24.755,70 KM, a da bi cjelokupan iznos duga bio 23.914,80 KM primjenom zakonske zatezne kamate od 12%. Općinski sud je naveo da to čini razliku od 840,90 KM više isplaćenih sredstava od strane apelanta, jer je visina zakonske zatezne kamate određena zakonom. Općinski sud je ukazao da je odredba ugovora o kreditu (član 1. ugovora) kojim se ugovara iznos mjesečne kamate, odnosno da bi iznos kamate po predmetnom kreditu ukupno bio 8.611,70 KM je ništavna odredba, bez obzira na činjenicu na koju se poziva tužiteljica da su stranke ugovorile taj iznos, odnosno obračun kamate. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor koji je protivan Ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva je ništav, dok je stavom 2. propisano da ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije šta drugo predviđeno. Stoga, Općinski sud je ukazao da se ne radi o ništavosti čitavog ugovora o kreditu, jer je nesporno da je tužiteljica ispunila svoju obavezu, isplatila kredit, što apelant ne osporava, te su shodno odredbama člana 17. ZOO sudionici u obaveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. S obzirom da je vještak utvrdio da je apelant uplatio iznos od 24.755,70 KM, a obaveza sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni kredit bi bila 23.914,80 KM, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan, dok je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev na ime više uplaćenih sredstava 840,90 KM. Općinski sud je ukazao da apelant u toku postupka nije dostavio materijalnu dokumentaciju koja se odnosi na nematerijalnu štetu, na osnovu koje bi se mogla utvrditi šteta, uzročno posljedična veza između radnji tužiteljice i nastanka i visine štete, zbog čega je taj dio protivtužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan i nedokazan. Općinski sud je naveo da je na pripremnom ročištu od 14. aprila 2016. godine odbio raspravljanje po apelantovom protivtužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na potraživanje materijalne štete (otuđeno vozilo i korištenje rent-a-car, sve preciznije navedeno u obrazloženju prvostepene odluke) jer nije u direktnoj vezi sa ovim "prijedlogom", te nematerijalne štete koju je pretrpila apelantova mldb. kćerka, jer je to lično pravo koje se ne može raspravljati u konkretnoj parnici, te se taj dio protivtužbenog zahtjeva odbacuje.

5. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud načinio pogrešku kada je postupajući po protivtužbenom zahtjevu apelantu dosudio razliku između ukupnog duga 23.914,80 KM i ukupno plaćenog duga na ime otplate, iz razloga što prvostepeni sud nije vodio računa o tome da je apelant bio dužan pored redovne kamate platiti i zatezne kamate na sva kašnjenja. Kantonalni sud je naveo da je vještak izračunao apelantov dug po najvišoj kamatnoj stopi zakonom dopuštenoj i to kako redovnu, tako i zateznu po najvišoj zakonom dopuštenoj i po danima kašnjenja. Kantonalni sud je naveo da je apelant imao dug prema tužiteljici u iznosu od 23.914,80 KM u kojem iznosu su sadržani glavnica i redovna kamata (po zakonskoj kamatnoj stopi) i dug u iznosu od 1.507,86 KM u kom iznosu su sadržane zatezne kamate koje apelant duguje, ali opet po najvišoj zakonskoj kamatnoj stopi, te je stoga ukupan dug 25.422,66 KM. Kantonalni sud je ukazao da je iznos od 840,90 KM pogrešno utvrđen kao preplata, iz razloga što prvostepeni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant osim glavnice i redovne kamate tužiteljici dugovao i zateznu kamatu na kašnjenje, pa tako razlika između ukupnog duga od 25.422,66 KM i uplaćenog iznosa od 24.755,70 KM iznosi 666,96 KM, što je razlika koju apelant još uvijek duguje tužiteljici na ime predmetnog kredita. Kantonalni sud je ukazao da apelantova žalba ne sadrži niti jedan konkretan žalbeni navod po pitanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava od strane Općinskog suda.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da se Kantonalni sud sam upustio u vještačenje i preuzeo na sebe ulogu vještaka finansijske struke prilikom donošenja drugostepene odluke. Osim toga, apelant navodi da se redovni sudovi nisu upuštali u njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se "nadoknadi materijalna štete i duševna bol". Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža, da je prvostepeni sud, u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev (u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete i nematerijalne štete koju je pretrpjela apelantova mldb. kćerka), dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio da o istom raspravlja, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža, da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke (dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete na ime duševne boli) naveo da apelant u toku postupka nije dostavio materijalnu dokumentaciju koja se odnosi na duševne boli, odnosno nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao taj dio protivtužbenog zahtjeva, slijedom čega je prvostepeni sud odbio taj zahtjev kao neosnovan. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem prvostepenog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima (da se nije raspravljalo o njegovom protivtužbenom zahtjevu), ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3152/17 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio