Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-575/18 (Z. R.)
Odluka donesena 14. 03. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-575/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine u predmetu broj AP 575/18, rješavajući zahtjev Zorana Rajaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Rajaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Rajak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je, 29. januara 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 021963 14 U od 15. decembra 2017. godine, rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1285/14 od 2. jula 2014. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-P-172/02 od 30. aprila 2014. godine. Apelant je 22. februara 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedenog rješenja Uprave od 30. aprila 2014. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-P-172/02 od 30. aprila 2014. godine utvrđeno je da je Zora Gligorević nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Salke Lagumdžije broj I/4 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) te da joj pripada pravo na vraćanje predmetnog stan u posjed (st. I i II izreke rješenja). Istim rješenjem je utvrđeno da apelant i njegova majka koriste predmetni stan bez pravnog osnova definisanog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te im je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana i istovremeno naloženo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja navedenog rješenja napuste predmetni stan (st. III, IV i V). Stavom VI je utvrđeno da apelant i njegova majka nemaju pravo na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene.
3. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1285/14 od 2. jula 2014. godine žalbe apelanta i njegove majke odbijene su kao neosnovane.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 021963 14 U od 15. decembra 2017. godine u postupku upravnog spora tužbe apelanta i njegove majke i JU „Djeca Sarajeva“ Sarajevo protiv navedenog rješenja Ministarstva odbijene su kao neosnovane.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te u povredi prava na suđenje u razumnom roku. U obrazloženju presude je navedeno da su upravni organi pravilno ocijenili da je Zora Gligorević shodno relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene blagovremeno podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana te da joj kao nosiocu stanarskog prava shodno odredbama tog zakona i člana VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH pripada pravo na vraćanje stana. Istaknuto je da je u postupku utvrđeno da apelanti koriste predmetni stan na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa I. P. i M.P., međutim s obzirom da je udovoljeno zahtjevu nosioca stanarskog prava za vraćanje stana to su, u smislu člana 7. Zakona o prestanku primjene, upravni organi pravilno donijeli odluku u pogledu korisnika stana tj. apelanta i njegove majke.
6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je on upisan u zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1, kao i da je predmetni stan kupila njegova majka po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 12. oktobra 2004. godine od prodavaca I. P. i M.P. Također, je naveo da nije sporna činjenica da je predmetni stan dodijeljen od strane JU „Djeca Sarajeva“ Sarajevo I. P. i M.P., koji su izvršili obnovu zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana te da su ga na osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo otkupili. Apelant je istakao da bi mu izvršenje navedenog rješenja Uprave nanijelo nenadoknadivu štetu koja bi se teško mogla popraviti. Također, je istakao da u slučaju deložacije apelanta i njegove porodice iz predmetnog stana podnosilac zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stan Zora Gligorević bi mogla stan otkupiti i istim raspolagati (prodati ga ili na drugi način opteretiti). Pored toga naveo je da je njegova supruga nezaposlena i zatražio da iz navedenih razloga Ustavni sud odloži izvršenje rješenja Uprave do konačne odluke o apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji zbog kojih smatra da treba donijeti traženu privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje pravosnažnog i konačnog upravnog akta kojim je apelantu naloženo iseljenje iz predmetnog stana. Dakle, apelant u apelaciji iznosi meritorne razloge o kojima će Ustavni sud tek odlučiti prilikom razmatranja osnovanosti same apelacije ali ne prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. U odnosu na navode da bi izvršenje rješenja Uprave apelantu nanijelo štetu koja bi se teško mogla popraviti Ustavni sud ističe da izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelant je dužan argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Stoga po mišljenju Ustavnog suda, navedeni razlozi, nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio traženu privremenu mjeru iz razloga što zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno donijeti traženu privremenu mjeru. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman