Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5322/17 (R. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalid
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5322/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5322/17, rješavajući apelaciju R. V., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. V.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014226 15 Uvp od 13. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. V. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014226 15 Uvp od 13. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko invalidske - zaštite RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu utvrđen status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) VIII kategorije sa 40% vojnog invaliditeta, umjesto do tada priznatog statusa RVI IV kategorija sa 80% invaliditeta.
2. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni upravni akt donesen u postupku prevođenja po tada važećem Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno - otadžbinskog rata RS - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS" br. 55/07, 59/08 i 118/09), te da je istovremeno proveo i postupak revizije tog prvostepenog rješenja u smislu čl. 98. i 99. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno - otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik RS“ broj 134/11, 9/12 i 40/12, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), na koji se uredno pozvao u osporenom aktu, pa da otpada apelantov navod da mu nije jasno koji je zakon primijenjen. Takođe, da je Zakon o pravima boraca bio jedini na snazi u momentu donošenja osporenog akta, pa da nije osnovan ni navod apelanta da kad se već u rješavanju o procentu vojnog invaliditeta kod apelanta primjenjuju podzakonski akti iz ranijeg perioda (iz 1993. godine), da je onda u konkretnom postupku trebalo primjenjivati i zakone iz ranijeg perioda. Okružni sud je naglasio da se u slučaju apelanta ne radi o sticanju prava u skladu sa Zakonom o pravima boraca, te Pravilnicima koji su na snazi. Naime, da je predmet rješavanja tuženog apelantova žalba izjavljena na prvostepeno rješenje i njegova istovremena revizija, a koji postupak se u osnovi svode na utvrđenje da li je prvostepeno rješenje doneseno u skladu sa propisima koji su bili na snazi u momentu donošenja istog, a to je pitanje po stavu tog suda pravilno riješeno.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant stekao status RVI VII kategorije rješenjem od 14. jula 2000. godine, da je po njegovom zahtjevu prvostepenim rješenjem od 14. jula 2006. godine apelantu priznat status RVI IV kategorije sa 80% invaliditeta po osnovu tri oboljenja, te da je taj status zadržao sve do postupka prevođenja 2010. godine kada ga je pregledala prvostepena ljekarska komisija. Zatim, da je navedena komisija nalazom i mišljenjem od 13. marta 2010. godine zadržala ocjensku tačku T-159 30% po osnovu komplikacija na očima, te ocjensku tačku po T-301 po osnovu pogoršanja kožno-sistematskog oboljenja psorijaze po kom osnovu mu je priznato oštećenje organizma od 80%, a udio vojnog invaliditeta u tom oštećenju od 20%. Međutim, da se prvostepena ljekarska komisija izjasnila da uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju nema podataka o cerebro vaskulamom oboljenju i eventualnim posljedicama, a da su takvi zaključi potvrđeni nalazom i mišljenjem drugostepene ljekarske komisije. Vrhovni sud je istakao da je drugostepena ljekarska komisija dala dovoljno obrazložene razloge za primjenu ocjenske tačke T- 159 kao i osnov za primjenu tačke T-301, te da nema osnova za ocjenu vojnog invaliditeta po T-193 b, jer da ista definiše slabost ruke i noge, tj. polovine tijela što nije zabilježeno u medicinskoj dokumentaciji niti ustanovljeno pregledom na dan vršenja vještačenja. Nadalje, da je komisija navela i da se apelantova sadašnja dijagnoza oboljenja gingive vezivnog tkiva vilice, ne može dovesti u direktnu vezu sa povredom zuba uz posebno obrazloženje da apelant nikad nije bio cijenjen po osnovu nagrđenosti i oštećenja zuba. Zatim, da u pogledu nagrđenosti zbog psorijatičnih promjena na koži, da su iste promjene uočene i konstatovane ali ne kao osnov za posebnu ocjenu vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je ocijenio da je iz navedenog vidljivo da je tuženi organ u osporenom aktu pravilno apelantu utvrdio status RVI VIII kategorije, jer su za to dati valjano obrazloženi razlozi koji su zasnovani na činjenicama utvrđenim na osnovu neposrednog pregleda apelanta i uvidom u najnovije specijalističke medicinske nalaze. Takođe, da tako utvrđene činjenice apelant nije osnovano osporio jer nije priložio druge dokaze kojima bi se utvrdilo drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrđeno u provedenom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da nije bilo jasno koji su zakonski i podzakonski akti bili primjenjivani u konkretnom slučaju, da ukoliko se primjenjivao podzakonski akt iz ranijeg perioda (Pravilnik iz 1993. godine), da je onda trebalo primjenjivati i zakone iz ranijeg perioda, a ne zakone iz 2012. godine. Takođe, da nisu uzeti u razmatranje svi apelantovi nalazi, pa da nisu cijenjene sve bolesti koje apelant ima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv osporenog rješenja tuženog, te u zahtjevu za vanredno preispitivanje, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman