Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4059/17 (D. R.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4059/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4059/17, rješavajući apelaciju Daria Rašete, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dario Rašeta protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 330176 17 Gž od 13. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dario Rašeta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnio je 28. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 330176 17 Gž od 13. septembra 2017. godine. Osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 330176 13 Mal od 11. aprila 2017. godine kojim se taj sud oglasio apsolutno nenadležnim u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio apelantovu tužbu protiv tuženih Federacije Bosne i Hercegovine (Ministarstvo rada i socijalne politike) i Kantona Sarajevo, a radi naplate novčanog potraživanja.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku prethodnog ispitivanje tužbe, razmatrajući pitanje postojanja procesne pretpostavke koja se tiče apsolutne nadležnosti suda, ocijenio da odlučivanje po predmetnom tužbenom zahtjevu (kojim je apelant tražio da mu tuženi isplate dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, a po osnovu primanja kao civilna žrtva rata u preciziranom vremenskom periodu) ne spada u sudsku nadležnost u smislu čl. 9. i 10. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je primjenom člana 16. stav 2. i člana 67. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kojom se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i tužbu odbacio. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 9. stav

1. Zakona o osnovama socijalne pomoći, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom propisano da Federalno ministarstvo rada i socijalne politike vrši nadzor nad provođenjem ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona, kao i nad stručnim radom ustanova koje osniva Federacija. Nadalje, stavom 2. istog člana je propisano da nadležni kantonalni organ uprave vrši nadzor nad provođenjem zakona, drugih propisa i općih akata kantona donesenih saglasno ovom zakonu kao i nad stručnim radom ustanova koje osniva općina, odnosno kanton, izdaje instrukcije i vrši neposredni upravni nadzor i kontrolu namjenskog trošenja sredstava namijenjenih za neposredni upravni nadzor i kontrolu namjenskog trošenja sredstava namijenjenih za ostvarivanje prava po ovom zakonu, a koja se osiguravaju iz kantonalnog proračuna. Kantonalni sud je, također, ukazao i na odredbe člana 10. navedenog Zakona kojom je propisano da se u postupku ostvarivanja prava i dužnosti utvrđenih ovim Zakonom, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku, ako ovim Zakonom i propisom Kantona nije drugačije određeno. Stoga je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u pogledu potraživanja, koja su predmet ovog spora, zakonodavac posebnim zakonom odlučivanje u tim sporovima dao u nadležnost organu uprave. Kantonalni sud je istakao da apelant ne može tražiti ostvarivanje navedenih prava u parničnom postupku, jer je odredbama citiranog Zakona predviđeno da se ova prava ostvaruju u upravnom postupku, te se stoga sa zahtjevom za povećanje naknade u odnosu na onu utvrđenu rješenjem, apelant može obratiti nadležnom upravnom organu. S obzirom na sve izloženo, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 16. stav 2. ZPP-a utvrdio da nije nadležan za postupanje u ovoj upravnoj stvari, te tužbu odbacio. Apelacioni navodi

3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio apelantovu tužbu. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i ostalih ustavnih prava na koja je ukazao u predmetnoj apelaciji, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4059/17 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio