Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5340/17 (N. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5340/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5340/17, rješavajući apelaciju Nenada Dukića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Dukić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 091743 17 Kvlz od 3. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Dukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 091743 17 Kvlz od 3. oktobra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 354. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Apelant je, takođe, obavezan da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećenom (FAM „Jelšingrad“ a.d. Banja Luka ) iznos od 19.839,74 KM.

2. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da je u toku postupka nedvojbeno utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod oštećenog, da su mu u periodu od 11. februara 2009. godine do 13. jula 2009. godine bili povjereni poslovi skladištara u tri skladišta, u kom periodu je jedino on imao pristup skladištu i ključeve skladišta. Naime, da navedeno proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka i svih izvedenih materijalnih dokaza, a što nije osporio ni apelant svojom odbranom, pa da su bez osnove tvrdnje odbrane da je još neko lice u spornom periodu imalo ključeve skladišta. Nadalje, da nisu tačne ni tvrdnje odbrane da je došlo do primopredaje skladišta “na povjerenje” između ranijeg šefa skladišta i apelanta. Naime, da je u toku postupka utvrđeno da je kod oštećenog formirana inventurna komisija koja je svake godine vršila popis zadužene robe u skladištima, te upoređivala stvarno stanje sa knjigovodstvenim. Zatim, da je popisna komisija 11. februara 2009. godine izvršila popis za 2008. godinu, tokom koje je za skladište bio zadužen prethodnik apelanta M. J., te da je konstatovano da stvarno stanje odgovara knjigovodstvenom, a da je naknadnim popisom od 13. do 16. jula 2009. godine, popisna komisija uz prisustvo apelanta izvršila popis skladišta i evidentirala manjak alata i drugih predmeta koji se nalaze u skladištu, a za koje je u tom vremenskom periodu bio zadužen apelanta. Prvostepeni sud je istakao da te činjenice proizlaze iz iskaza svjedoka, vještaka ekonomske struke, kao i materijalnih dokaza koji potkrepljuju navode svjedoka, a što nije osporio ni apelant svojom odbranom, niti iskazom datim u svojstvu svjedoka. Nadalje, da je vrijednost otuđenog alata utvrđena u toku postupka u ukupnom iznosu od 19.839,74 KM, koja je utvrđena od strane vještaka mašinske struke J. K., a koja predstavlja ekonomsku, odnosno tržišnu vrijednost na dan izrade nalaza, koja je ista i na dan utvrđenog manjka. Prvostepeni sud je utvrdio da je navedenim radnjama apelant, obavljajući poslove skladištara, nesavjesno postupao sa zaduženom robom i alatima, koji su mu bili povjereni, te propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način, očigledno nesavjesno postupio u vršenju službe. Naime, da obzirom da iz izvršenih popisa robe koji su prezentovani u sudu u toku postupka proizlazi da je u vrijeme nastanka spornog manjka robe u skladištima, jedino apelant imao ključ od skladišta i jedino je apelant bio zadužen robom i materijalima koji su se nalazili, u skladištu, to je zaključak suda da jedino apelant može biti odgovoran za nastali i utvrđeni manjak robe u skladištu. Prvostepeni sud je istakao, da činjenica da je prije posljednjeg popisa robe u jednom od dijelova skladišta pronađen zaglavljen ključ u bravi ne može biti od uticaja na utvrđeni iznos manjka robe, obzirom da se ta činjenica ne može na bilo koji način dovesti u vezu sa nastalim manjkom. Osim toga, da niti činjenica da je svakodnevno vršeno pregledavanja zaposlenih prilikom ulaska i izlaska iz firme, te da kod apelanta nikada ništa nije pronađeno, nije od uticaja na utvrđenu odgovornost apelanta. Naime, da je apelant obavljajući poslove skladištara, kao jedino lice zaduženo robom i materijalima u skladištu odgovoran što je u skladištu nastao manjak robe koji se jedino može pripisati nesavjesnom radu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant u obrazloženju zahtjeva za zaštitu zakonitosti naveo da ga je trebalo osloboditi odgovornosti, jer nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, te da je, u pogledu imovinskopravnog zahtjeva, oštećenog trebalo uputiti na parnicu. Naime, da cijeneći suštinu iznesenih argumenata, kojima se u zahtjevu ukazuje na povredu Krivičnog zakona, da nesumnjivo proizlazi da se, u jednom dijelu, osporava pravilnosti činjenične osnove pravosnažne presude i time zaključak o krivici apelanta, što predstavlja reviziju utvrđenog činjeničnog stanja, po kom osnovu se, u smislu odredbe člana 350. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), taj vanredni pravni lijek, ne može podnijeti, dok se u drugom dijelu, osporava pravilnost i zakonitost odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Vrhovni sud je ocijenio da ti argumenti nisu osnovani, obzirom da je odluka o imovinskopravnom zahtjevu, donesena na osnovu pravilne primjene odredbe člana 108. stav 3. ZKP RS, i da time nije prekoračeno ovlaštenje koje sud ima u skladu sa citiranom zakonskom odredbom. Nadalje, da argumentima iz obrazloženja Zahtjeva, nije ukazano na bilo koji od oblika povrede prava na odbranu i time bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS, kao osnova tog vanrednog pravnog lijeka u smislu odredbe člana 350. stav 1. tačka b) ZKP RS. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je trebao biti oslobođen krivičnopravne odgovornosti u predmetnom postupku, jer je predmetno skladište primio, od prethodnog skladištara, na osnovu knjigovodstvenog stanja a ne na osnovu pregleda pravog stanja u skladištu, kao i da je više osoba imalo ključ od predmetnog skladišta, te da u slučaju i utvrđivanja odgovornosti apelanta da se oštećeni, vezano za imovinsko pravni zahtjev, trebao uputiti na parnicu. Takođe, apelant smatra da je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja u predmetnom krivičnom postupku, što je Vrhovni sud trebao uvažiti prilikom rasprave o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Vrhovnim sudom, koji je donio odluku o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, isticao da je nastupila zastara krivičnog gonjenja u konkretnom krivičnom postupku, pa se o tom prigovoru Vrhovni sud nije ni mogao izjasniti. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5340/17 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio