Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2127/16 (O. S. i S. R.)
Odluka donesena 22. 03. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2127/16
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2127/16, rješavajući apelacije Ognjena Stijaka i Srđana Radulovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ognjena Stijaka i Srđana Radulovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka
d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske br.
11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine i 11 0 K 012872 15 Kž od 2. marta 2016. godine u dijelu koji se odnosi na Ognjena Stijaka i Srđana Radulovića.
Ukidanje presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine i 11 0 K 012872 15 Kž od 2. marta 2016. godine u dijelu iz prethodnog stava ove odluke ni na koji način ne utiče na lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor Ognjena Stijaka i Srđana Radulovića, što je u isključivoj nadležnosti redovnog suda.
Predmet se vraća Vrhovnom suda Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ognjen Stijak (u daljnjem tekstu: apelant Stijak), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: KPZ Banjaluka), podnio je 19. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine (u daljnjem tekstu: Presuda Vrhovnog suda od 2. marta 2016. godine) i Presude Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine (u daljnjem tekstu: Presuda Okružnog suda od 6. jula 2015. godine). Apelant je 11. oktobra i 29. novembra 2016. godine, te 1. februara 2017. godine dopunio apelaciju. U dopuni apelacije od 29. novembra 2016. godine apelant je osporio i, u međuvremenu donesenu, Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2127/16.
2. Srđan Radulović (u daljnjem tekstu: apelant Radulović), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Banjaluka, kojeg zastupaju Milan Romanić i Branko G. Gudalo, advokati iz Banjaluke, te Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2016. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda kao i apelant Stijak. I apelant Radulović je lično 31. maja 2016. godine podnio apelaciju protiv tih presuda. U apelaciji je podnesen i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Okružnog suda od 6. jula 2015. godine, te odgodio daljnje izvršenje mjere pritvora do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelant Radulović je zatim, počev od 4. jula 2016. godine, u više navrata dopunjavao apelaciju i tražio urgentno odlučivanje po apelaciji, te je 12. decembra 2016. godine uz dopunu apelacije dostavio i, u međuvremenu donesenu, Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine, koju je takođe osporio. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2229/16.
3. Zatim je apelant Stijak, i posredstvom Marinka Brkića, advokata iz Banjaluke, 1. juna 2016. godine podnio apelaciju protiv istih presuda kao i u apelaciji broj AP 2127/16. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2296/16.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o tri apelacije koje proizlaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2127/16, AP 2229/16 i AP 2296/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP 2127/16.
5. Ustavni sud je prethodno, odlukama o privremenoj mjeri br. AP 2229/16 od 7. jula 2016. godine i 15. juna 2017. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) odbio zahtjeve apelanta Radulovića za donošenje privremene mjere kao neosnovane. Takođe, Ustavni sud je 24. aprila 2014. godine donio Odluku od dopustivosti i meritumu broj AP 196/14 kojom je odbio apelaciju apelanata Stijaka i Radulovića podnesenu protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i rješenjā Okružnog suda u Banjaluci po osnovu kojih su apelanti bili u pritvoru počev od 16. oktobra 2013. do 16. aprila 2014. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je u periodu od 28. septembra do 10. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
7. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko tužilaštvo su dostavili odgovore na apelacije, dok Specijalno tužilaštvo nije odgovorilo na apelacije. Takođe, Ustavni sud je 12. oktobra 2017. godine od Okružnog suda zatražio na uvid original/kopiju spisa broj 11 0 K 012872 14 K-p. Okružni sud je 20. oktobra 2017. godine dostavio kopiju spisa (13 registratora) u kojem su bili dokumenti o procesnim radnjama tog suda, počev od potvrđivanja optužnice pa nadalje (bez materijalnih dokaza koje su provele stranke u postupku).
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
9. Prije navođenja činjenica koje proizlaze iz osporenih presuda koje su Okružni sud i Vrhovni sud donijeli u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud će ukazati na činjenice koje su, prema navodima iz apelacija, u vezi s ovim postupkom, a proizlaze iz dokumentacije koju su Ustavnom sudu dostavili apelanti. Navedene činjenice ukazuju na određena postupanja Specijalnog tužilaštva i Okružnog suda, a odnose se na lica protiv kojih su takođe vođeni krivični postupci, a od izuzetne su važnosti za sam postupak koji se vodio protiv apelanata budući da su ta lica bila svjedoci Specijalnog tužilaštva u predmetnom postupku protiv apelanata. Zbog obimnosti činjenica, kao i vremenskog intervala u kojem su preduzimane, Ustavni sud će te činjenice sumirati na sljedeći način:
10. Apelanti Stijak i Radulović, te Marko K. i Slavko Đ. su bili zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS) – Centar javne bezbjednosti Banjaluka (u daljnjem tekstu: CJB) - Odjeljenje za sprečavanje proizvodnje i prometa opojnih droga.
11. Apelant Stijak je 31. oktobra 2012. godine nadležnom organu podnio krivičnu prijavu protiv NN izvršioca zbog kreiranja lažnog „facebook“ profila s uvredljivim sadržajem na njegovo ime. Na osnovu naredbe Osnovnog suda u Banjaluci, 14. marta 2013. godine izvršen je pretres kod A. Ninkovića i oduzet je računar s kojeg je kreiran lažni „facebook“ profil.
U odnosu na Slavka Đ.
12. Vještačenjem izuzetog računara, policijski službenici došli su do audio-snimka razgovora između Slavka Đ. i A. Ninkovića u kojem Slavko Đ. podstrekava A. Ninkovića da preduzima nezakonite radnje vezane za prodaju opojne droge. Slijedom toga, Slavko Đ. je 14. oktobra 2013. godine lišen slobode zbog krivičnog djela podstrekavanje na krivično djelo iz člana 24 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi s krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.
13. Dan nakon toga, dakle 15. oktobra 2013. godine, Specijalno tužilaštvo je pod brojem T19 0 KT 0000510 13 u predmetu „protiv osumnjičenog Slavka Đ.“ zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS ispitalo osumnjičenog Slavka Đ. (u prisustvu njegovog branioca Duške Bogojević, advokata iz Banjaluke). Tom prilikom je Slavko Đ., između ostalog izjavio: „Radio sam u CJB [...] ostvario sam kontakt sa informantima [...]“, te je u nastavku izjave govorio o imenima informanata i o organizaciji u kojoj su bili kako on tako i apelanti Radulović i Stijak, te o nezakonitim aktivnostima te organizacije. Na osnovu tog iskaza, 16. oktobra 2013. godine dolazi do lišenja slobode apelanata Radulovića i Stijaka.
14. Specijalno tužilaštvo je 9. aprila 2014. godine pod brojem T19 0 KTA 0000580 14 „u predmetu protiv osumnjičenih Srđana Radulovića i drugih zbog krivičnog djela iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS [...]“ saslušalo Slavka Đ. u svojstvu svjedoka. U zapisniku je konstatovano da je svjedok poučen o svim pravima koje u tom svojstvu ima, što je on i potpisao. Svjedok Slavko Đ. je tom prilikom svjedočio o organizaciji u kojoj su bili, kako je naveo, on i apelanti Radulović i Stijak, te o nezakonitim aktivnostima te organizacije. Između ostalog, svjedok je svjedočio i o načinu rada s informantima, te i imenima informanata i u tom iskazu je i sebe inkriminisao.
15. Isti dan (9. aprila 2014. godine) Specijalno tužilaštvo je pod brojem T19 0 KT 0000510 13 „u predmetu protiv osumnjičenog Slavka Đ.“ zbog krivičnog djela iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS“ sa osumnjičenim Slavkom Đ. (u prisustvu Duške Bogojević, advokata iz Banjaluke) zaključilo sporazum o priznanju krivice kojim je priznao krivicu da je „kao pripadnik zločinačkog udruženja, koje je djelovalo od kraja 2010. do oktobra mjeseca 2013. godine na području Banjaluke, radi vršenja krivičnih djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, kojem zločinačkom udruženju su pripadali apelant Radulović […] kao organizator zločinačkog udruženja, apelant Stijak, saoptuženi Marko K. i Slavko Đ., svi policijski službenici MUP-a RS […] i G. B., u kojem je svaki pripadnik zločinačkog udruženja imao svoj zadatak, pri čemu je apelant Radulović rukovodio zločinačkim udruženjem […]“, kao član tog udruženja počinio radnje koje su pobliže opisane u tom sporazumu. Tim sporazumom (član II) Slavko Đ. se obavezao da će „iznijeti postupno i istinito svjedočenje u krivičnom predmetu protiv apelanata Radulovića i Stijaka, Marka K., G. B. i drugih osumnjičenih lica […]“. Navedeno je da su Specijalno tužilaštvo i Slavko Đ. saglasni da Okružni sud Slavku Đ. za krivična djela, činjenično opisana u stavu I sporazuma, izrekne kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci (član III). Određeno je da će se sporazum dostaviti sudu na razmatranje, tek kada Tužilaštvo procijeni da je osumnjičeni u potpunosti ispunio obavezu svjedočenja u skladu sa članom II sporazuma (član VI).
16. U aktu MUPRS CJB Banjaluka broj KU-1370/12 od 19. juna 2015. godine koji je, povodom zahtjeva za dostavljanje službenih podataka, dostavljen jednom od branilaca u predmetnom krivičnom postupku je navedeno da je „Instrukcijom o načinu angažovanja i rada sa informantom i saradnikom broj S/M-1602/11 od 30. maja 2011. godine propisano da se sve aktivnosti, evidencije i dokumenti koji se odnose na rad s operativnim vezama, kao i svi dokumenti evidencije koji se odnose na identitet operativnih veza i informacije koje su isti prikupili (policijski službenici) označavaju oznakom 'tajno' i predstavljaju službenu tajnu“. Napomenuto je da je oblast tajnih podataka i načina postupanja s tajnim podacima, te način pristupa tajnim podacima propisana Zakonom o zaštiti tajnih podataka u BiH. Ustavni sud konstatuje da je naprijed citirani akt uložen kao dokaz duplike saoptuženog Marka K. (stranica 31 prvostepene presude) na glavnom pretresu u postupku koji je vođen protiv apelanata.
U odnosu na G. B.
17. Specijalno tužilaštvo je 8. aprila 2014. godine pod brojem T19 0 KTA 0000578 14 „vezano za krivični predmet protiv osumnjičenih Srđana Radulovića i drugih, zbog krivičnog djela iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS [...]“ saslušalo u svojstvu svjedoka G. B. Tom prilikom je svjedok G. B. svjedočio o „organizaciji u kojoj su bili kako on tako i apelanti Radulović i Stijak“, te o nezakonitim aktivnostima te organizacije. Ustavni sud konstatuje da iz uvida u predmetni zapisnik proizlazi da prva rečenica izjave svjedoka počinje sa: „Ja sam svjestan svih upozorenja kao svjedok i želim da kažem da ću danas iznijeti sve što mi je poznato i odgovarati na sva postavljena pitanja bez obzira što ću nekim odgovorima sebe izložiti krivičnom gonjenju [...].“
18. Specijalno tužilaštvo je 9. aprila 2014. godine sa G. B. zaključilo sporazum o priznanju krivice broj T19 0 KT 0000510 13 kojim je on priznao krivicu da je „kao pripadnik zločinačkog udruženja počinio krivično djelo organizovani kriminal [...] na način naveden u stavu I Sporazuma“. G. B. se obavezao da će „iznijeti postupno i istinito svjedočenje u krivičnom postupku protiv osumnjičenih Radulović Srđana i drugih“. „Istim sporazumom se Specijalno tužilaštvo obavezalo da će sudu predložiti da G. B. izrekne kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci [...]“.
19. G. B. je 26. avgusta 2014. godine svojeručno napisao izjavu i ovjerio je kod notara „da izjava od 8. aprila 2014. godine [...] nije tačna, odnosno da su izjavu sastavili istražioci Specijalnog tužilaštva, a ja sam istu izjavu potpisao iz straha za sopstveni život [...]“. Ustavni sud konstatuje da je predmetna izjava uložena u predmetni spis kao dokaz apelanta Radulovića (stranica 24 prvostepene presude).
20. G. B. je 12. novembra 2014. godine saslušan kao svjedok na glavnom pretresu pred Okružnim sudom u postupku protiv apelanata Radulovića i Stijaka i drugih. Tom prilikom je Okružni sud, na njegov zahtjev, svjedoku G. B. dodijelio savjetnika (advokata Milana Romanića), te je isključio javnost. Osim toga, tužilac je obavijestio sud da je sa svjedokom zaključio sporazum o priznanju krivice. Međutim, svjedok G. B. je odbio svjedočiti i odgovarati na pitanja koja bi ga mogla izložiti krivičnom gonjenju, a koja mu je postavio specijalni tužilac, pri tome se pozivajući na odredbe člana 149 ZKPRS. Slijedom toga, Specijalno tužilaštvo je 12. novembra 2014. godine pod brojem T19 0 KTO 0000582 14 donijelo Odluku kojom se raskida sporazum o priznanju krivice broj T19 0 KT 0000510 13 zaključen 9. aprila 2014. godine između Specijalnog tužilaštva i osumnjičenog G. B.
21. Odlučujući o optužnici Specijalnog tužilaštva broj T 19 0 KTO 000582 14 od 24. februara 2015. godine, uz koju je dostavljen sporazum o priznanju krivice zaključen sa G. B., sudija za prethodni postupak Okružnog suda Dragan Aćić je 6. marta 2015. godine potvrdio optužnicu.
22. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 KPs-p od 16. marta 2015. godine G. B. je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u izreci presude, „kao pripadnik zločinačkog udruženja…[…], kojem zločinačkom udruženju su još pripadali i policijski službenici MUP-a RS Radulović Srđan kao organizator zločinačkog udruženja, Stijak Ognjen, Marko K. i Slavko Đ. […] neovlašćeno, radi prodaje, nabavljao, držao i prodavao supstance koje su proglašene za opojne droge, čime je počinio krivično djelo iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine“. U obrazloženju presude je navedeno da je 16. februara 2015. godine G. B. sa Specijalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice kojim je priznao krivicu za činjenično i pravno opisano djelo u izreci predmetne presude. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da se G. B. obavezao da će istinito i potpuno iznijeti svjedočenje u krivičnom predmetu koji se vodi protiv drugih lica povodom istih krivičnih djela. Presudu je donio sudija za prethodni postupak Okružnog suda Dragan Aćić. Ustavni sud konstatuje da je ova presuda uložena kao dokaz Specijalnog tužilaštva (strana 21 prvostepene presude) u postupku protiv apelanata.
Krivični postupak okončan osporenim presudama
23. Specijalno tužilaštvo je 11. aprila 2014. godine protiv apelanata i drugih šest saoptuženih podiglo optužnicu broj T 19 0 KT 0000510 13, koju je sudija za prethodni postupak Okružnog suda Dragan Aćić potvrdio 14. aprila 2014. godine. Ustavni sud konstatuje da je u prilogu dokaza uz optužnicu Specijalnog tužilaštva broj T19 0 KT 0000510 13 naveden i Zapisnik o saslušanju svjedoka Slavka Đ. broj T19 0 KTA 0000580 14 od 9. aprila 2014. godine (broj 142) i Zapisnik o saslušanju svjedoka G. B. broj T19 0 KTA 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine (broj 143), te da su ovi zapisnici navedeni kao dokazi optužbe i u prvostepenoj presudi (strana 20). Ustavni sud, takođe, konstatuje da je u prvostepenoj presudi, u dijelu u kojem su parafrazirani iskazi svjedoka Slavka Đ. i G. B., konstatovano da su ti svjedoci „zaključili sporazum s tužiocem“, ali da te sporazume (zaključene 9. aprila 2014. godine) Specijalno tužilaštvo nije uložilo u predmet kao dokaze.
24. Presudom Okružnog suda od 6. jula 2015. godine apelanti Stijak i Radulović su proglašeni krivim da su, skupa sa šest saoptuženih lica (u daljnjem tekstu: ostali saoptuženi ili saoptuženi Marko K., Darijo D., Gavrilo Š., Goran M., Jovan M. i Vladimir M.) počinili krivična djela navedena u izreci presude. Apelant Radulović je proglašen krivim da je radnjama, detaljno opisanim u tač. 1 (1.1, 1.2, 1.3, 1.5 i 1.6), 2, 4, 6, 7 i 8 izreke presude, počinio krivična djela iz člana 383a stav 3 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 24 i krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS, iznuđivanje iskaza iz člana 358 stav 1 KZRS, dva krivična djela povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 359 KZRS i tri krivična djela falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 379 stav 1 KZRS, za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne navedene u izreci presude i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina i pet mjeseci.
25. Apelant Stijak je proglašen krivim da je radnjama, detaljno opisanim u tač. 1 (1.1, 1.2, 1.3, 1. 4., 1.5 i 1.6), 4, 5 i 6 izreke presude, počinio krivična djela iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 24 KZRS i krivičnim djelom iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS, te krivično djelo iz člana 358 stav 1 KZRS i člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS, člana 359 KZRS i dva krivična djela iz člana 379 stav 1 KZRS, za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne navedene u izreci presude i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i pet mjeseci. Ostali saoptuženi su proglašeni krivim za krivična djela precizirana u presudi za koja su im izrečene kazne zatvora takođe precizirane u presudi. Presudom je, na osnovu člana 60 KZRS, apelantima i saoptuženom Marku K. izrečena i mjera zabrane vršenja poziva ili dužnosti u trajanju od pet godina, računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da je određeno da im se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanje ove mjere. Presudom je određeno da će se o troškovima postupka i o prijedlogu za produženje pritvora odlučiti naknadno posebnim rješenjima.
26. Naime, tačkom 1 izreke presude apelanti Radulović i Stijak i saoptuženi Marko K. su proglašeni krivim zato što su „kao pripadnici zločinačkog udruženja, koje je djelovalo od početka 2011. do oktobra mjeseca 2013. godine u Banjaluci, u skladu sa zločinačkim planom udruženja, iskorišćavali svoja policijska ovlašćenja, pronalazili i prinuđavali druge preprodavače da prodaju drogu za zločinačko udruženje, tako što su ih ucjenjivali, zastrašivali i fizički zlostavljali koristeći infrastrukturu i opremu MUP-a RS, te […] neovlašćeno nabavljali, s ciljem dalje prodaje, opojnu drogu marihuanu i heroin, […] a sve s ciljem pribavljanja imovinske koristi pripadnicima zločinačkog udruženja, kojem zločinačkom udruženju su pripadali apelant Radulović kao organizator zločinačkog udruženja, apelant Stijak, saoptuženi Marko K. i Slavko Đ., svi policijski službenici MUP-a RS […] i G. B., u kojem je svaki pripadnik zločinačkog udruženja imao svoj zadatak, pri čemu je apelant Radulović rukovodio zločinačkim udruženjem, u okviru kojeg je ličnim i neposrednim kontaktima dogovarao aktivnosti u vezi nabavke i prodaje opojne droge heroin sa G. B., a čiji zadatak je bio da opojnu drogu kupuje, pakuje i prodaje ovisnicima, a novac od prodaje opojne droge predaje apelantu Raduloviću, koji je novac dijelio pripadnicima zločinačkog udruženja i koji je zajedno s apelantom Stijakom, saoptuženim Markom K. i Slavkom Đ., iskorišćavajući svoja policijska ovlašćenja i liniju rada, za koju su bili zaduženi, s ciljem eliminisanja konkurencije, kontrolisanja nabavke i prometa opojnih droga na području Banjaluke, pronašli i prinudili maloljetnog
V. K., te D. Č. i M. D., da za pripadnike zločinačkog udruženja vrše prodaju opojne droge
marihuana i heroin, dok su licima: P. S., Darku S., Dušku S., A. N., koja su odbila da sarađuju s njima, prijetili, fizički ih zlostavljali i lišavali slobode demonstrirajući na taj način silu i moć zločinačkog udruženja“.
27. Utvrđeno je da su tako: 1.1 „[…] G. B. […] u skladu sa zločinačkim planom udruženja, u više navrata neovlašćeno kupovao, držao i prodavao opojnu drogu heroin licima: […], tako što su navedena lica ostvarivala kontakte sa G. B. na način opisan detaljno u toj podtački izreke presude […], a novac zarađen prodajom te opojne droge […] predavao apelantu Raduloviću […], pa je na taj način G. B., u navedenom vremenskom periodu, prodao oko 8 kg opojne droge heroin i apelantu Raduloviću predao novac u neutvrđenom iznosu, a koji prelazi iznos od 50.000,00 KM, a koji novac je apelant Radulović dijelio pripadnicima zločinačkog udruženja“; 1.2 „[...] apelanti Radulović i Stijak, te saoptuženi Marko K. i Slavko Đ., [...] neovlašćeno nabavljali, s ciljem dalje prodaje, opojnu drogu marihuanu […], i to u količini od oko 6.700 grama, na način da su neutvrđenog dana u prvoj polovini 2011. godine nabavili oko 3.000 grama, dana 8. aprila 2011. godine oko 200 grama opojne droge privremeno oduzete prilikom pretresa kuće M. S. […] i 21. septembra 2011. godine oko 3.500 grama osušene opojne droge koju su, u službenim prostorijama CJB, prije predaje u depozit Okružnog suda, izvadili iz vreća količine opisane u toj podtački, koja je privremeno oduzeta prilikom pretresa kuće, pomoćnih objekata, okućnice i zemljišta M. J. […], koju opojnu drogu su saoptuženi Marko K. i Slavko Đ., u skladu sa zločinačkim planom udruženja, […] u više navrata, u navedenim količinama predavali maloljetnom V. K. i D. Č., koji su istu skrivali […] i prodavali uživaocima opojnih droga […], pa su tako maloljetni V. K. i D. Č. novac dobijen prodajom opojne droge, u neutvrđenom iznosu, a koji prelazi iznos od 10.000,00 KM, u više navrata predavali saoptuženom Marku K. i Slavku Đ., koji novac su pripadnici zločinačkog udruženja dijelili između sebe“; 1.3. “[…], apelanti Radulović i Stijak, u skladu sa zločinačkim planom udruženja, dali M. D. opojnu drogu heroin u navedenoj količini, tražeći da istu proda i da novac dobijen prodajom ove opojne droge u iznosu od 300 KM preda njima“; tač. 1.4. i 1.5 „[…] apelant Stijak, koristeći informacije da se lica D. P. i Z. B. […] bave prometom opojnih droga, […] zahtijevao od njih da za pripadnike zločinačkog udruženja prodaju opojne droge i da pripadnicima zločinačkog udruženja daju procenat zarade od prodaje opojnih droga, prijeteći im da će, ukoliko ne postupe po njegovom zahtjevu, protiv njih inicirati pokretanje krivičnog postupka zbog prometa opojnih droga i da će zbog toga ići u zatvor, na šta D. P. i Z. B. nisu pristali“; Konačno tačkom 1.6 je utvrđeno da je „u vremenskom periodu od kraja 2011. godine do početka 2013. godine, […], Slavko Đ., koristeći informacije da se A. Ninković bavi prometom opojnih droga, u skladu sa zločinačkim planom udruženja, s umišljajem podstrekavao istog na izvršenje krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga na način da je zahtijevao od njega da za pripadnike zločinačkog udruženja nabavlja opojnu drogu heroin, koju bi pripadnici zločinačkog udruženja prenosili G. B. radi dalje prodaje, na što A. Ninković nije pristao“.
28. Dalje, istom presudom apelant Radulović, te saoptuženi Marko K. i Goran M. proglašeni su krivim (tačka 2) jer su na način opisan u toj tački, tokom preduzimanja službenih radnji - lišenja slobode i kriminalističke obrade lica S. L., prema njemu nezakonito primijenili fizičku silu, pri tome ga vrijeđali nazivajući ga pogrdnim imenima i zahtijevali da izjavi na zapisnik da je 20. jula 2012. godine licu Z. L. dao novac za kupovinu opojne droge ,,spid“ i da je vidio kako Z. L. kupuje opojnu drogu ,,spid“ od lica B. P., što je oštećeni odbio. Tačkom 4 izreke presude apelanti Radulović i Stijak, te saoptuženi Marko K., Jovan M., Vladimir M. i Goran M. proglašeni su krivim zato što su na način opisan u toj tački, prilikom preduzimanja službenih radnji - lišenja slobode i kriminalističke obrade lica A. Ninkovića, prema njemu nezakonito primijenili fizičku silu. Tačkom 5 izreke presude apelant Stijak i saoptuženi Marko K. proglašeni su krivim zato što su prilikom preduzimanja službene radnje pretresa kuće i drugih prostorija koje koristi N. H., saoptuženi Marko K. u službenu ispravu - zapisnik o pretresu kuće i pomoćnih (drugih) objekata, […] u zapisnik […], unio neistinite podatke da je pretresu kao svjedok prisustvovalo lice M. K. iako navedeno lice na tom pretresu nije bilo prisutno, niti je potpisalo zapisnik, da bi nakon toga apelant Stijak i saoptuženi Marko K. svojim potpisima, ovjerili ovu službenu ispravu“. Tačkom 6 izreke presude apelanti Radulović i Stijak proglašeni su krivim zato što su „[…] prilikom preduzimanja službene radnje pretresa stana i drugih prostorija koje koristi M. G., svojim potpisima ovjerili službenu ispravu - zapisnik […], u koju su uneseni neistiniti podaci da je pretresu kao svjedok prisustvovalo lice I. V. […] iako navedeno lice na tom pretresu nije bilo prisutno niti je potpisalo zapisnik“. Tačkom 7 izreke presude proglašen je krivim apelant Radulović zato što je „12. aprila 2012. godine, […], prilikom preduzimanja službene radnje pretresa stana i drugih prostorija koje koristi P. D., svojim potpisom ovjerio službenu ispravu - zapisnik […], u koju su uneseni neistiniti podaci da su pretresu kao svjedoci prisustvovala lica I. V. […], i B. T. L. […] iako navedena lica na tom pretresu nisu bila prisutna niti su potpisala zapisnik“ i tačkom 8 izreke presude apelant Radulović zato što je „skupa sa saoptuženim Darijom D., prilikom preduzimanja službene radnje pretresa kuće, pomoćnih objekata i okućnice koje koristi A. B., svojim potpisima ovjerili službenu ispravu - zapisnik […], u koju su uneseni neistiniti podaci da je pretresu kao svjedok prisustvovalo lice I. V. […] iako navedeno lice na tom pretresu nije bilo prisutno niti je potpisalo zapisnik“.
29. U presudi je navedeno da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe, kako subjektivni tako i materijalni, u prilog tvrdnjama Specijalnog tužilaštva da su svi optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Saslušani su poimenično navedeni svjedoci (52), među kojima su i svjedoci: Slavko Đ. i G. B. (koji nije naveden u ovom dijelu presude), te vještaci dr Željko Karan, Adnan Bešlić i Esad Bilić. Izvedeni su brojni materijalni dokazi navedeni na str. od 15 do 20 presude. Navedeno je da je saslušanim svjedocima D. Č., V. K., A. C., S. K. i R. K. dat imunitet. Takođe, kako je navedeno „tužilac je u toku postupka izveo i taksativno navedene materijalne dokaze replike“, među kojima je i „akt Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 KPS-p od 22. aprila 2015. godine s presudom tog suda isti broj od 16. marta 2015. godine“, te „su saslušani i svjedoci: S. Č., S. G., M. G., P. T., D. M., M. M., B. Š. i M. K., te vještak Esad Bilić“. Dalje su navedeni i dodatni dokazi Specijalnog tužilaštva, te dokazi svih optuženih koji su provedeni na glavnom pretresu. Među dokazima apelanata Radulovića i Stijaka su navedene i naredbe o obustavljanju finansijske istrage Specijalnog tužilaštva br. T 19 0 KTF 0000581 14 od 17. decembra 2014. godine protiv apelanta Radulovića i T 19 0 KTF 0000686 14 od 8. decembra 2014. godine protiv apelanta Stijaka. Okružni sud je odbio prijedlog odbrane apelanata Radulovića, Stijaka i saoptuženog Marka K. da kao dokaz odbrane uvrsti tonski zapis, odnosno prepis-transkript razgovora između A. Ninkovića i Slavka Đ., koji je privatno sačinio A. Ninković, zato što se radi o dokazu „koji nije pribavljen u skladu sa članom 10 ZKPRS (nezakonit dokaz, nema naredbe tužioca i suda za ovakvo snimanje)“.
30. Nadalje, Okružni sud je detaljno interpretirao iskaze svih saslušanih svjedoka. Prije saslušanja svjedoka Tužilaštva Slavka Đ., tužilac je obavijestio sud da je taj svjedok zaključio sporazum s tužiocem. Navedeno je da je ovaj svjedok u iskazu na glavnom pretresu potvrdio navode iz istrage, te je dalje opisan iskaz tog svjedoka (str. 34-39), uključujući i određena pojašnjenja, a nakon predočavanja iskaza koji je dao u Tužilaštvu 9. aprila 2014. godine pod brojem T 19 0 KTA 000580 14. U tom kontekstu je ovaj svjedok pojasnio i rad s informantima, uključujući i navode ko su bili informanti. Naveo je da je jedan od najuspješnijih u odjeljenju apelant Radulović, „a njegov informant je bio G. B“. Dalje je navedeno da su svjedoci odbrane Z. M. i D. A. (funkcioneri u MUPRS), vezano za „Instrukcije o angažovanju operativne veze“, izjavili da se radi o dokumentu pod znakom ,,tajno“, pa su u vezi s tim istakli da bi bilo kakvo svjedočenje koje se odnosi na to bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti podataka u BiH, kao i članom 147 ZKPRS.
31. Osim toga, navedeno je da je prilikom saslušanja svjedoka G. B. (str. 49-54) isključena javnost, te da je sud donio rješenje da se na osnovu člana 149 stav 5 ZKPRS svjedoku postavlja savjetnik Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, koji će biti prisutan tokom njegovog svjedočenja u ovom predmetu. Tužilac je istakao da je Specijalno tužilaštvo 9. aprila 2014. godine zaključilo sporazum o priznanju krivice sa G. B. kao jednim od pripadnika zločinačkog udruženja. Nadalje, u presudi je navedeno: „Na pitanja tužioca da li se svjedok u tom periodu bavio prodajom opojne droge heroin, da li je inspektor Srđan Radulović znao da svjedok prodaje opojnu drogu heroin, da li je svjedok u tom periodu nesmetano mogao prodavati opojnu drogu na području Banjaluke, da li je svjedok od prodaje opojne droge davao određeni novčani iznos inspektoru Raduloviću, koji iznos novca je isti davao inspektoru Raduloviću, koliki je vremenski period svjedok davao inspektoru Raduloviću novac, kome je svjedok na području grada Banjaluke prodavao opojnu drogu heroin, koliku količinu opojne droge je svjedok prodao u periodu dok je sarađivao s inspektorom Radulovićem, svjedok je uz konsultaciju sa savjetnikom odbio da odgovori jer bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.“ Navedeno je da je nakon toga tužilac tom svjedoku predočio Zapisnik o saslušanju broj T19 0 KT 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine, te je u presudi dalje citiran taj iskaz.
32. Nakon detaljne analize i ocjene svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Okružni sud je zaključio da je dokazima optužbe na nesumnjiv način dokazano da su pripadnici zločinačkog udruženja, kojim je rukovodio apelant Radulović, tokom 2011. godine pa sve do 2013. godine, na način opisan pod tačkama 1.1-1.6 izreke presude, organizovali nabavku i prodaju opojnih droga heroin i marihuana preko G. B. i drugih spomenutih lica, zlostavljali i koristili nasilje prema licima koja nisu prihvatala da rade za udruženje, a sve radi sticanja velike imovinske koristi. Istaknuto je da je iz iskaza G. B., datom u istrazi, utvrđeno da je njega angažovao apelant Radulović, da je on lično apelantu Raduloviću predavao novac od prodatog heroina. Navedeno je da je, u međuvremenu, G. B. kao član ovog zločinačkog udruženja pravosnažno osuđen, što je potvrđeno pravosnažnom presudom koja je izvedena kao materijalni dokaz optužbe. Okružni sud, kako je istaknuto, „nalazi utvrđenim“ da je G.B. u vremenskom periodu od početka 2011. do septembra 2013. godine u Banjaluci na opisanim mjestima, u skladu s planom udruženja u više navrata neovlašćeno kupovao, držao i prodavao opojnu drogu heroin imenovanim licima, koja su ostvarivala kontakte s njim na opisani način u izreci presude, putem mobilnog telefona ili slanjem šifrovanih poruka. Navedeno je da je na osnovu iskaza pet imenovanih svjedoka (V. P., M. M., B. Š., V. K. i G. Č.), te Slavka Đ., utvrđena kriminalna uloga G. B., kao člana udruženja, način ostvarivanja međusobnog kontakta G. B. i tih lica, vrsta i količina prometovane droge, te visina koristi koja je ostvarivana na taj način. Navedeno je da je u svom iskazu kod Tužilaštva G. B. priznao da je apelantu Raduloviću na osnovu prodaje opojnih droga mjesečno davao iznos od 4.000,00 do 4.500,00 KM, te da je u inkriminisanom periodu prodao oko 8 kg heroina i da je apelantu Raduloviću predao novčani iznos od najmanje 100.000,00 KM. Međutim, što se tiče visine predatog novca udruženju, kako je dalje istakao Okružni sud, tu visinu sud na nesumnjiv način nije mogao utvrditi na osnovu raspoloživih dokaza, pa je ta kriminalna količina u radnji označena kao neutvrđeni iznos koji prelazi iznos od 50.000,00 KM. Istina, kako je istakao Okružni sud, na glavnom pretresu je ovaj svjedok u bitnim elementima izmijenio svoj prvobitni iskaz u Specijalnom tužilaštvu, tvrdeći da je iskaz dao pod pritiskom jer mu je prilikom ispitivanja prijećeno visokom zatvorskom kaznom, ali je ipak priznao da je „taj iskaz dobrovoljno potpisao na zapisniku o ispitivanju i da je nakon toga zaključio sporazum o uslovima priznanja krivice s tužiocem“. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da „nema dokaza da je G. B. u Tužilaštvu iskaz dao pod bilo kakvim pritiskom“, pa stoga sud zaključuje da se taj iskaz može cijeniti kao relevantan i istinit jer je u njemu svjedok detaljno opisao kontakte s apelantom Radulovićem, a što je potvrđeno i materijalnim dokazima optužbe, dok se njegovo kasnije svjedočenje na glavnom pretresu može cijeniti kao pristrasno u namjeri da umanji krivicu optuženih.
33. Da je G. B. uživao punu zaštitu od apelanta Radulovića i drugih inspektora koji su radili u ovom odjeljenju potvrdili su i svjedoci Slavko Đ., V. P., M. Đ., koji su sa G. B. sarađivali na tom planu. Da bi obezbijedio nesmetanu nabavku i prodaju heroina, apelant Radulović, s ciljem ostvarivanja plana udruženja, ide i dalje tako što G. B. predlaže za informanta-saradnika kako bi šefovima opravdao njihove međusobne kontakte. Okružni sud je istakao da iskaz apelanta Radulovića, dat prilikom svjedočenja, nije doveo u sumnju prednje zaključke suda jer je njegovo tvrđenje osporeno iskazima Slavka Đ. na glavnom pretresu i G. B. u istrazi. Okružni sud je naveo da je o kontaktima apelanta Radulovića sa svjedokom G. B. na glavnom pretresu kao svjedok odbrane saslušan S. G., načelnik Odjeljenja za sprečavanje proizvodnje i prometa opojnih droga, koji je izjavio da je kao rukovodilac Odjeljenja znao za kontakte apelanta Radulovića i svjedoka G. B., da je taj svjedok bio informant apelanta Radulovića, ali ovaj svjedok nije sumnjao u stvarne razloge postupaka apelanta Radulovića jer mu je vjerovao. Međutim, kako je Okružni sud u vezi s tim naveo, kada se ovaj iskaz dovede u vezu sa iskazom Slavka Đ., onda je bila jasna namjera apelanta Radulovića u pogledu angažovanja G. B. Okružni sud je takođe istakao da čak ni službene zabilješke koje je o kontaktima sa G. B. sačinjavao apelant Radulović, kao dokaz odbrane, ma kakvu im dokaznu vrijednost dali (s njih nije skinuta oznaka tajnosti), ne opravdavaju kontakte apelanta Radulovića i G. B. jer su ti kontakti isključivo bili u korist zločinačkog udruženja, a ne radi obavljanja zakonite policijske dužnosti.
34. Okružni sud je naveo da je iz iskaza svjedoka B. Š., D. M., M. K., P. D., M. M. i S. G. utvrdio da su oni, inače ovisnici o heroinu, drogu u manjim količinama kupovali od G. B. Ovi svjedoci su objasnili način komuniciranja sa G. B. i kazali su cijenu droge, te su pojasnili da su međusobno kontaktirali putem mobilnih telefona, a što se vidi iz Naredbe Suda BiH broj SI 2 - K - 012840 13 Km od 18. aprila 2013. godine. Okružni sud je naveo da nema sumnje da je G. B., a po prethodnom dogovoru s apelantom Radulovićem, novac dobijen od prodaje droge predavao apelantu Raduloviću, koji je kasnije dijeljen s ostalim članovima udruženja. Da se radilo o većoj količini opojne droge heroin (G. B. tvrdi oko 8 kg heroina) i većem iznosu primljenog novca prodajom heroina (G. B. tvrdi najmanje 100.000,00 KM), kako je dalje istakao Okružni sud, drugih relevantnih dokaza u tom pravcu nije bilo, pa se ovdje radi o primljenom neutvrđenom iznosu novca mada je sud zaključio da se radi o iznosu od preko 50.000,00 KM.
35. Na osnovu iskaza svjedoka optužbe, u prvom redu G. B. iz istrage i iskaza svjedoka V. K., D. Č., M. S, P. S i drugih, te na osnovu uloženih materijalnih dokaza optužbe, Okružni sud je utvrdio da su apelant Radulović kao organizator zločinačkog udruženja u inkriminisanom periodu, te apelant Stijak i saoptuženi Marko K. kao članovi udruženja, zajedno sa Slavkom Đ. i G. B. organizovali udruženje radi vršenja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga. U tom vremenskom periodu, sva tri optužena i Slavko Đ. su obavljali dužnost policijskih službenika-inspektora u MUPRS. Oni su, zahvaljujući svojim pozicijama, koristili zastrašivanje i nasilje radi uticaja na spomenuta lica. Djelovali su u skladu s unaprijed dogovorenim planom, sa konkretnom ulogom svakog pripadnika, uz podjelu rada. Dakle, njihova organizacija ima sve elemente udruženja radi vršenja ovih krivičnih djela, kako je to utvrđeno u radnjama opisanim u tačkama od 1.1 do 1.6 izreke presude.
36. Istaknuto je da je radnjama opisanim pod tačkama 1.4 i 1.5 izreke presude apelant Stijak, koristeći svoja službena ovlašćenja u odnosu na D. P. i Z. B., u korist zločinačkog udruženja, umišljajno podstrekavao ova lica da vrše nabavljanje i prodaju opojne droge i da njima daju procenat od zarade, uvijek im prijeteći krivičnim progonom. U stvari, prema tvrdnji ovih svjedoka, oni su nagovarani od strane „optuženih“ i zloupotrebom odnosa podređenosti i zavisnosti prema tim licima imali namjeru (s direktnim umišljajem) da sebi obezbijede imovinsku korist, ali su tu saradnju ova lica odbila, nakon čega su bila zlostavljana, tučena i lišavana slobode. Prema tome, apelant je bio svjestan djela i htio njegovo izvršenje, a to znači da je s direktnim umišljajem podstrekavao navedena lica da vrše krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Radnje opisane pod tačkom od 1.4 do 1.6 su nesumnjivo utvrđene iskazima D. P., Z. B. i A. Ninkovića. Ostali svjedoci optužbe M. Đ. (brat Slavka Đ.), S. Č., M. G., P. T., D. M., M. K., P. D., M. M., S. G., P. S., A. Ninković i drugi svjedoci su skoro na identičan način potvrdili da su opojnu drogu uglavnom kupovali od G. B., da su znali da G. B. ima policijsku zaštitu, u prvom redu od apelanta Radulovića i ostalih optuženih i da su znali da G. B. „radi za apelanta Radulovića i ostale članove udruženja“. Istaknuto je da osnov postojanja radnji opisanih pod tačkom 1, 1.1 do 1.6 izreke presude nesumnjivo proizlazi iz rezultata svih dokaza optužbe koji nisu dovedeni u pitanje nijednim dokazom odbrane, ma kakav smisao dali tim dokazima.
37. Okružni sud je istakao da je odbrana tokom postupka, a na okolnosti radnji opisanih pod tačkom 1 (od 1.1 do 1.6) izvela dokaze saslušanjem brojnih svjedoka, uložila je i određene materijalne dokaze. Saslušani su G. V. (direktor policije), Z. M. (načelnik Uprave kriminaliteta MUPRS), D. A. (načelnik Sektora krim policije), Lj. M. (saradnica za informante), M. M. (načelnik CJB Banjaluka), D. Ć. (raniji načelnik CJB Banjaluka), S. G. (načelnik Odjeljenja za narkotike), te policijski službenici S. K., O. Z., Ž. M., V. R., S. V., Z. R., R. J. i drugi, a svi svjedoci su bili saslušani na prijedlog odbrane apelanta Radulovića i saoptuženog Marka K. Na prijedlog odbrane apelanta Stijaka još su saslušani i svjedoci R. Ć., N. L., D. M., S. D., V. V. i drugi policijski službenici, a svi su saslušani na okolnost rada i ponašanja apelanata dok su obavljali dužnost policijskih službenika. Na okolnosti optužbe, a vezano za sve tačke izreke presude, saslušani su apelanti u svojstvu svjedoka. Analizirajući i cijeneći iskaze svjedoka odbrane, samih apelanata, te u tom pravcu cijeneći materijalne dokaze odbrane, Okružni sud je zaključio da je navedenim dokazima odbrana pokušala prikazati da su apelanti u inkriminisanom periodu profesionalno i u skladu sa zakonom i pravilima službe obavljali dužnost policijskih službenika, da su za svoj rad pohvaljivani i nagrađivani, a da su iskazi svjedoka optužbe, po njima iskonstruisani, i da su svjedoci optužbe lica vrlo problematične kriminalne prošlosti vezane za promet opojnih droga.
38. U presudi su takođe detaljno pojašnjeni dokazi na osnovu kojih su utvrđene činjenice vezane za radnje opisane pod tač. 2, 4, 5, 6, 7 i 8 izreke presude, a za koje su apelanti Radulović i Stijak proglašeni krivim da su izvršili krivično djelo iznuđivanje iskaza iz člana 358 stav 1 KZRS i krivično djelo povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 359 KZRS, krivično djela falsifikovanje ili uništavanje službenih isprava iz člana 379 stav 1 KZRS.
39. Cijeneći težinu ovih djela, stepen krivice optuženih, jačinu ugroženosti zaštićenog dobra, pobude i visinu pribavljene imovinske koristi, lične i porodične prilike i sve okolnosti ovih događaja, sud je apelantu Raduloviću, primjenom pravila o odmjeravanju kazne u sticaju krivičnih djela, izrekao jedinstvenu kazna zatvora u trajanju od 11 godina i pet mjeseci, a apelantu Stijaku jedinstvenu kazna zatvora u trajanju od pet godina i pet mjeseci.
40. Protiv navedene presude apelanti, ostali saoptuženi i Specijalno tužilaštvo su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine sve žalbe odbio, a u vezi sa žalbama apelanta Radulovića i saoptuženog Marka K., po službenoj dužnosti, preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i odluke o krivičnoj sankciji tako da je radnje koje su činjenično opisane u tački 2 izreke osporene presude kvalifikovao kao krivično djelo iznuđivanje iskaza iz člana 358 stav 1 KZRS, te se apelantu Raduloviću i saoptuženom Marku K. za to djelo utvrđuju kazne precizirane u presudi, a kao pravilno utvrđene se uzimaju ostale utvrđene kazne, pa je apelantu Raduloviću izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina, a saoptuženom Marku K. kazna precizirana u presudi u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od 16. oktobra 2013. godine pa nadalje.
41. Vrhovni sud je utvrdio da su, nasuprot navodima apelanata Radulovića i Stijaka, u obrazloženju pobijane presude iscrpno pobrojani svi dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu, te da je detaljno navedeno na kojim dokazima je presuda zasnovana i svi ti dokazi su brižljivo i savjesno ocijenjeni kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, data su obrazloženja i razlozi zbog kojih su ti dokazi prihvaćeni, a istovremeno su analizirani i ocijenjeni i dokazi odbrane u pogledu odlučnih činjenica. U pobijanoj presudi su dati i valjani razlozi zbog čega nisu prihvaćeni izneseni prijedlozi odbrane za izvođenje dokaza, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. U tom kontekstu je Vrhovni sud zaključio i da nije povrijeđeno pravo na odbranu optuženih, odbijanjem prijedloga odbrane za saslušanje svjedoka Milana Romanića, te prijedlog provođenja dokaza - transkripta snimljenog razgovora između svjedoka Slavka Đ. i A. Ninkovića i blog novinara Slobodana Vaskovića.
42. Pored toga, ocijenjeni su neosnovanim i prigovori da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, i to na iskazima svjedoka Slavka Đ. i G. B. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, svjedok Slavko Đ. u svom svjedočenju nije iznosio nikakve konkretne detalje sadržane u aktima MUPRS (u koje je on eventualno imao uvid) koji bi predstavljali službenu tajnu. Ukazano je da je taj svjedok iznosio činjenice kako o svojim tako i o kriminalnim aktivnostima apelanata Radulovića i Stijaka i saoptuženog Marka K., pri čemu je navodio samo imena lica preko kojih su vršili promet opojne droge, od kojih su neki bili registrovani kao informanti, koje podatke su iznosili i mnogi drugi svjedoci kako optužbe tako i odbrane, pa su tako svjedoci G. B., D. Č. i V. K. (koji nisu ovlašćena službena lica, pa u vezi s tim i nemaju obavezu čuvanja službene tajne) u svojim iskazima još u fazi istrage iznijeli podatke da su bili angažovani kao informanti. Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, svjedok Slavko Đ. nije iznosio nikakve podatke i detalje o svojoj i o službenoj saradnji i komunikaciji ovih optuženih s informantima, koji bi predstavljali službenu tajnu, zbog čega svojim iskazom nije povrijedio dužnost čuvanja službene tajne, te da njegov iskaz nije nezakonit. Osim toga, suprotno tvrdnjama iz žalbe saoptuženog Marka K., prvostepeni sud je pravilno postupio kada je na glavnom pretresu tokom svjedočenja apelanta Radulovića istog upozorio na dužnosti čuvanja službene tajne s obzirom na to da je, pored toga što je naveo da je G. B. bio angažovan kao informant, u svom svjedočenju na glavnom pretresu (za razliku od svjedoka Slavka Đ.) počeo iznositi detalje o svojoj službenoj saradnji i komunikaciji sa licem G. B., koji podaci bi mogli predstavljati službenu tajnu.
43. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navode o povredi prava na odbranu jer je prvostepeni sud prihvatio iskaz svjedoka G. B. iz istrage jer su za takvu odluku dati razlozi u obrazloženju pobijane presude. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da se pobijana presuda ne zasniva isključivo na iskazu ovog svjedoka iz istrage. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je taj iskaz pravilno ocijenio kao zakonit i vjerodostojan, ne prihvatajući tvrdnje ovog svjedoka na glavnom pretresu da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom, o čemu su na strani 162 pobijane presude dati valjani razlozi, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da materijalni dokazi odbrane apelanta Radulovića (izjava G. B. ovjerena kod notara i njegovo pismo upućeno institucijama RS i BiH), na koje se pozivaju žalbe, nikako ne dovode u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda da je iskaz ovog svjedoka iz istrage zakonit dokaz. Ovo posebno ako se ima u vidu da je svjedok G. B. 8. aprila 2014. godine u istrazi na zapisniku o saslušanju u svojstvu svjedoka pred specijalnim tužiocem dao iskaz, koji je svojeručno potpisao na svih sedam stranica tog zapisnika, pa je tek nakon četiri mjeseca od dana davanja tog iskaza sačinio pismenu izjavu i ovjerio je kod notara, u kojoj prvi put ističe da je raniju izjavu dao pod prijetnjom, pri čemu je veoma upitno zbog čega tu izjavu ovjerava kod notara (s obzirom na to da se ne dokazuje istinitost njenog sadržaja jer je u pitanju samo ovjera potpisa), a zatim, nakon skoro tri mjeseca od date izjave ovjerene kod notara, obavještava nekoliko institucija da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom. Iskaz svjedoka G. B. iz istrage, kako je dalje istakao Vrhovni sud, sadrži puno detalja s opisom konkretnih radnji, između ostalog i detaljan opis načina i mjesta komunikacije s apelantom Radulovićem, iznosima novca za koje je on prodavao opojnu drogu po gramu i iznosima novca koje je predavao apelantu Raduloviću na sedmičnom nivou za čitav inkriminisani period, pri čemu Vrhovni sud posebno naglašava da se tim iskazom i on lično izložio krivičnom gonjenju. U konačnosti, Vrhovni sud je naglasio da je taj njegov iskaz potvrđen i pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 Kps-p od 16. marta 2015. godine kojom je G. B. proglašen krivim za krivično djelo iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
44. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da je svjedok G. B. u istrazi morao imati pravnog savjetnika jer, kako je ukazao Vrhovni sud, članom „156 stav 6“ ZKPRS nije propisana obaveza, već samo mogućnost određivanja stručnog lica. Istovremeno, navedeni iskaz iz istrage ovaj svjedok nije dao u svojstvu osumnjičenog, već u svojstvu svjedoka, zbog čega nije bilo obavezno prisustvo branioca. Isto tako „činjenica da su ovi svjedoci sa specijalnim tužiocem zaključili sporazume o priznanju krivice“, prema ocjeni Vrhovnog suda, sama po sebi, nikako ne znači da su njihovi iskazi nezakoniti, posebno ako se ima u vidu činjenica da su upravo zaključivanjem i potpisivanjem tih sporazuma ovi svjedoci u cijelosti priznali krivicu i na taj način priznali i svoje radnje i uloge koje su imali u sklopu zločinačkog udruženja. Pri tome, ti sporazumi o priznanju krivice nisu nezakoniti, kako to pogrešno tvrde pojedine žalbe, s obzirom na to da je svjedoku G. B. citiranom pravosnažnom presudom Okružnog suda koju je donio sudija za prethodno saslušanje, a na osnovu ovlašćenja iz člana 246 stav 4 ZKPRS, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci je predložena u sporazumu za Slavka Đ., i to primjenom odredbi člana 383a stav 5 KZRS u vezi sa članom 40 stav 2 KZRS je u skladu sa KZ-om.
45. Isto tako, Vrhovni sud je naglasio da upravo iz iskaza svjedoka G. B. iz istrage proizlazi da je zločinačko udruženje počelo djelovati početkom 2011. godine. Naime, ovaj svjedok je u svom iskazu iz istrage iskazao da je dogovor s apelantom Radulovićem postigao negdje početkom 2011. godine, odnosno prve polovine 2011. godine, kada je krenula prva pošiljka, odnosno prva prodaja opojne droge heroin, a da je neposredne kontakte s apelantom Radulovićem imao i prije toga. Pri tome, tvrdnja apelanta Radulovića da je neposredne kontakte sa G. B., s ciljem njegovog angažovanja kao informanta, ostvario tek nakon 12. decembra 2011. godine je u suprotnosti ne samo sa iskazom svjedoka G. B. iz istrage već i s njegovim iskazom s glavnog pretresa pred prvostepenim sudom.
46. Vrhovni sud je istakao da iskaz svjedoka G. B. iz istrage nije nezakonit ni zbog činjenice što u tom iskazu nisu unesena pitanja i odgovori. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, činjenica što zapisnik o saslušanju svjedoka G. B. u istrazi ne sadrži postavljena pitanja upućena ovom svjedoku i njegove odgovore na ta pitanja nikako ne znači da je taj zapisnik nezakonit dokaz jer odredbama člana 151 stav 7 ZKPRS nije propisana obaveza lica koje saslušava svjedoka da istom postavlja pitanja, već je samo data mogućnost lica koje saslušava da postavlja pitanja svjedoku s ciljem da se iskaz upotpuni ili da se otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu.
47. Nadalje, nasuprot žalbenim prigovorima pobijana presuda je takođe osnovano prihvatila vjerodostojnim iskaz svjedoka G. B. iz istrage u vezi s radnjama iz tačke 1.1 izreke, taj iskaz dovela u vezu s iskazima osam imenovanih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom potvrdili dio iskaza G. B. iz istrage da su u inkriminisanom periodu kupovali opojnu drogu heroin od G. B., pri čemu su detaljno opisivali način komunikacije, upravo onako kako je svjedok G. B. naveo u svom iskazu iz istrage, kao i mjesta kupoprodaje opojne droge od G. B., koje činjenice su potvrđene i citiranom pravosnažnom presudom Okružnog suda. Nadalje, dio iskaza svjedoka G. B. da je apelantu Raduloviću predavao jedan dio novca zarađen prodajom opojne droge, potvrđen je iskazom svjedoka Slavka Đ., koji je pak potvrđen iskazom svjedoka A. Ninkovića i M. Đ., dok utvrđenje pobijane presude da su apelanti Radulović i Stijak, te saoptuženi Marko K. i Slavko Đ., iskorišćavajući svoja policijska ovlašćenja, pružali zaštitu svjedoku G. B. da nesmetano prodaje opojnu drogu heroin na teritoriji grada Banjaluke, proizlazi iz iskaza svjedoka Slavka Đ. i svjedoka G. B. iz istrage, te iz iskaza šest imenovanih svjedoka. Osim toga, prvostepeni sud je za svoj zaključak da je u inkriminisanom periodu iz tačke 1.1 izreke G. B. prodao oko 8 kg opojne droge heroin i da je apelantu Raduloviću predao novac koji prelazi iznos od 50.000,00 KM, dao detaljno i valjano obrazloženje na strani 169 pobijane presude i isto proizlazi iz citirane pravosnažne presude Okružnog suda koja se odnosi na G. B., a ove činjenice proizlaze i iz iskaza ovog lica iz istrage, bez obzira što u tom iskazu nije decidirano označio ukupnu količinu opojne droge i tačan iznos predatog novca apelantu Raduloviću dobijanog prodajom opojne droge. Međutim, iz detalja iskaza kojima se izjašnjava o načinu prodaje, vremenu prodaje, cijeni i količini prilikom pojedinačnih prodaja, proizlazi da je u pitanju navedena količina prodate opojne droge i da novac dobijen tom prodajom koji je predao apelantu Raduloviću nesumnjivo prelazi iznos od 50.000,00 KM.
48. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata Radulovića i Stijaka da je prvostepeni sud, suprotno članu 13 stav 2 ZKPRS, umjesto da spriječi zloupotrebu procesnih prava tužioca, istom dozvolio da na glavnom pretresu izvodi dokaze replike kojima se pobijaju dokazi i navodi Tužilaštva, a ne odbrane. Naime, suprotno tim navodima, jedan dio dokaza optužbe predstavljaju dokazi kojima se pobijaju navodi odbrane (replika), dok drugi dio dokaza (saslušanje osam imenovanih svjedoka i vještaka Esada Bilića, te materijalni dokazi pobrojani na strani 22 pasus 3 pobijane presude) dodatni su dokazi optužbe izvedeni u dopuni dokaznog postupka, pri čemu Vrhovni sud naglašava da je, prema sadržaju zapisnika o glavnom pretresu, i odbrana apelanta Radulovića, takođe, izvodila dodatne dokaze (saslušanje tri imenovana svjedoka i vještaka Dana Brankovića).
49. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i prigovori da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta (mobilnih telefona, SIM kartica, memorijskih kartica, kompjuterskih sistema i dr.) nije izvršeno u skladu s odredbom člana 135 ZKPRS, tvrdnjom da to otvaranje nije vršio tužilac, već ovlašćena službena lica, te da o tom ročištu nije obaviještena Ljilja Stijak kao jedno od lica od kojih su oduzeti neki predmeti, zbog čega je nezakonito i vještačenje tih predmeta koje je izvršio vještak Adnan Bešlić. Kako se u konkretnom slučaju radi o privremenom oduzimanju mobilnih telefona, SIM kartica, memorijskih kartica i dr., koji su detaljno pobrojani i opisani (s navođenjem i serijskih brojeva) u zapisnicima o pretresanju i u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta (koji su nakon oduzimanja bili u depozitu Okružnog suda), optužba je izvršila radnju pretresanja u smislu odredbe člana 115 stav 2 ZKPRS, koje je preduzeta na osnovu zakonitih naredbi sudije za prethodni postupak Okružnog suda br. 11 0 K 012872 13 Kpp 9-p od 29. novembra 2013. godine i 11 0 K 012872 13 Kpp 10-p od 11. decembra 2013. godine. Postupanje specijalnog tužioca nakon donošenja ovih naredbi od strane sudije za prethodni postupak je u cijelosti u skladu s tim naredbama, a posebno u skladu sa stavom V naredbe od 29. novembra 2013. godine, u kojoj je navedeno da je Specijalno tužilaštvo dužno prilikom izvršenja ove naredbe obavijestiti osumnjičene da imaju pravo ovlastiti branioce da prisustvuju pretresu, a da se pretresanje, nakon što imenovani budu uredno obaviješteni, može vršiti i bez prisustva branioca. Naime, o datumu preduzimanja navedene radnje, u pismenoj formi su uredno obaviješteni tada osumnjičeni apelanti Radulović i Stijak i saoptuženi Marko K., te lice Rajko R., koji do dana preduzimanja radnje nisu obavijestili specijalnog tužioca, niti sudiju za prethodni postupak da žele prisustvovati toj radnji, pismeno su obaviješteni i branioci ovih optuženih, te je 13. decembra 2013. godine od strane ovlašćenih službenih lica i uz pomoć stručnog lica, preduzeta radnja pretresanja. O toj radnji pretresanja sačinjen je zapisnik broj 02/2-4-8/13 na kojem je konstatovano da su pretresanju pristupili branioci tada osumnjičenih, koji su uložili prigovor da oni neće prisustvovati toj radnji bez lica koja zastupaju, pa nakon što su upoznati da će se nastaviti s pretresom, oni su napustili ročište za pretresanje. S druge strane, tačna je tvrdnja žalbi da specijalni tužilac nije obavijestio Ljilju Stijak (kao jedno od lica čiji predmeti su oduzeti i pretresani), međutim to ne znači da su radnje pretresanja i vještačenje vještaka Bešlića u cijelosti nezakoniti, već samo u onom dijelu koji se odnosi na oduzete predmete od lica Ljilje Stijak, s tim što je Vrhovni sud naglasio da se zaključak prvostepenog suda o krivici ovih optuženih ne zasniva isključivo niti u pretežnom dijelu na ovim dokazima, dok se uopšte ne zasniva na predmetima oduzetim od Ljilje Stijak i na njihovom vještačenju.
50. Vrhovni sud je dalje, u odnosu na radnje opisne u tač. 1.3, 1.4 i 1.5 izreke presude, naveo da je pobijana presuda posebno analizirala iskaz svjedoka M. D., taj iskaz dovela u vezu s iskazima svjedoka Slavka Đ., S. Lj. i P. D., te je zatim posebno analizirala i iskaze svjedoka D. P. i Z. B., i konačno na osnovu tih iskaza pravilno zaključila da su dokazane radnje apelanata Radulovića, Stijaka i saoptuženog Marka K. opisane u ovim tačkama, o čemu su dati valjani razlozi na str. 166 i 167 obrazloženja. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pobijana presuda posebno i detaljno analizirala i iskaze svjedoka i materijalnu dokumentaciju u vezi s radnjama iz tač. 2, 4, 5, 6, 7 i 8 izreke pobijane presude, o čemu je takođe dala valjano obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i taj sud.
51. Ocijenjeni su neosnovanim prigovori iz žalbi kojima se osporava utvrđenje pobijane presude da su apelanti optuženi i počinili krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojne droge iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS (u sklopu krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a istog zakona), tvrdnjom da tokom ovog postupka uopšte nije pronađena i oduzeta opojna droga koja bi vještačenjem bila utvrđena kao takva, zbog čega, prema stavu ovih žalbi, prvostepeni sud nije mogao ni utvrditi postojanje ovog djela. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge za sve zaključke koje je prvostepeni sud izveo iz provedenih dokaza o svim odlučnim činjenicama, to su neosnovani izneseni prigovori iz ovih žalbi kojima se osporava postojanje krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojne droge iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.
52. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovore kojima se osporavalo postojanje krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 383a KZRS jer je, prema njegovom stavu, Okružni utvrdio da su pripadnici zločinačkog udruženja, i to apelant Radulović kao organizator zločinačkog udruženja, te apelant Stijak i saoptuženi Marko K. kao članovi udruženja, zajedno sa Slavkom Đ. i G. B., organizovali udruženje radi vršenja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 24 stav 2 KZRS, pri čemu je svako od njih imao svoju ulogu i zadatak u zločinačkom udruženju. U vezi s tim je utvrđeno da je apelant Radulović ličnim i neposrednim kontaktima dogovarao aktivnosti u vezi s nabavkom i prodajom opojne droge heroin sa G. B., čiji zadatak je bio da opojnu drogu kupuje, pakuje i prodaje ovisnicima, a novac od prodaje opojne droge predaje apelantu Raduloviću koji je novac dijelio pripadnicima zločinačkog udruženja; da su apelanti Radulović i Stijak, saoptuženi Marko K. i Slavko Đ. nabavili opojnu drogu marihuana (na način opisan u tački 1.2 izreke presude); da su optuženi Marko K. i Slavko Đ. pronašli i prinudili maloljetnog V. K. i D. Č., dok su apelanti Radulović i Stijak pronašli M. D., da za pripadnike zločinačkog udruženja vrše prodaju opojne droge marihuana i heroin; te da su istovremeno lica D. P., Z. B. i A. Ninkovića podstrekavali da za udruženje vrše prodaju opojne droge, dok su licima koja su odbila da sarađuju s njima, prijetili, fizički ih zlostavljali i lišavali slobode. Osim toga, utvrđeno je da su apelanti i optuženi Marko K., te Slavko Đ. u inkriminisanom periodu obavljali dužnost policijskih službenika - inspektora u MUPRS, pa su kao službena lica iskorišćavali svoja službena ovlašćenja u namjeri da sebi pribave veću imovinsku korist „(pri čemu je nesporno utvrđeno da ona prelazi iznos od 50.000,00 KM)“, angažovanjem tih lica da za udruženje prodaju opojnu drogu heroin i marihuanu i da im oni predaju prodajom dobijene novčane iznose.
53. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine odbijeni su kao neosnovani zahtjevi za zaštitu zakonitosti koje su podnijeli apelanti i njihovi branioci, te saosuđeni Marko K., Gavrilo Š. i Darijo D. protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine.
54. Vrhovni sud je u pogledu navoda o nezakonitosti iskaza svjedoka Slavka Đ. i G. B., te tvrdnjama da se na iskazima ovih svjedoka, shodno odredbama člana 10 stav 2 ZKPRS, ne može zasnivati presuda, ocijenio da su ti prigovori neosnovani jer se zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnijeti u smislu odredbe člana 350 stav 1 ZKPRS zbog povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ukazano je da se u zahtjevu apelanata Radulovića i Stijaka iznose argumenti kojima se ukazuje na manjkavost činjeničnih utvrđenja i time pravilnost činjenične osnove pravosnažne presude, da se vrši ocjena iskaza svjedoka iznošenjem sadržaja njihovih iskaza u određenim segmentima, prije svega svjedoka G. B. i Slavka Đ. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se na tim argumentima gradi stav o povredi Krivičnog zakona, što ne može biti osnov te povrede jer se revizijom činjeničnih utvrđenja pravosnažne presude, na način kako se to čini u ovom zahtjevu, ne može graditi argumentacija o povredi Krivičnog zakona. U pogledu navoda apelanta Stijaka da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je iskaz svjedoka Slavka Đ. nezakonit dokaz, Vrhovni sud je istakao da oni ne sadrže argumentaciju iz koje bi se moglo zaključiti da je povrijeđeno pravo ovog osuđenog na odbranu i time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, s aspekta prava na odbranu i time prava na djelotvoran pravni lijek, od odlučnog značaja je, u odnosu na tvrdnje iz zahtjeva o nezakonitom iskazu svjedoka Slavka Đ., da je drugostepena presuda na te žalbene prigovore dala razloge. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su zahtjevi apelanata zasnovani na tvrdnjama o manjkavosti činjenične osnove pravosnažne presude, kao i na povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS, zbog kojih se zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredaba člana 350 stav 1 ZKPRS, ne može podnijeti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
55. Apelant Radulović u opširnoj apelaciji i dopunama apelacije navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Osim toga, istakao je i povredu prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelant Stijak u svojim apelacijama i dopunama apelacija, takođe, ukazuje na povrede iz člana II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) i člana 5 Evropske konvencije. Ustavni sud konstatuje da su apelacije i dopune apelacija apelanata Radulovića i Stijaka veoma opširne i sadrže analizu cjelokupnog krivičnog postupka koji je vođen protiv njih. Ustavni sud, takođe, zapaža da su apelacije i dopune apelacija skoro identične i u suštini, u apelacijama i brojnim dopunama apelacija, apelanti ukazuju na više pitanja koja su po njima problematična s aspekta Evropske konvencije. Naime, apelanti ukazuju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se, u smislu zakonskih odredaba, ne mogu zasnovati, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, na koji način je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Smatraju da nije dokazano da su počinili djela za koja su osuđeni, pogotovo krivično djelo iz tačke 1 izreke presude, zatim da nisu imali jednak tretman kao Specijalno tužilaštvo jer nisu s istom pažnjom cijenjeni njihovi dokazi kao dokazi tužioca, te detaljno interpretiraju provedene dokaze i vrše svoju analizu. Ukazuju da je sud odbio da provede dokaze koje su predlagali. Dalje, apelanti navode da je sud dozvolio provođenje dokaza prikupljenih nakon podizanja optužnice, da nije utvrđena imovinska korist koju su apelanti ostvarili, te slijedom svega toga da nije dokazano postojanje zločinačkog udruženja. Apelanti smatraju i da sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili svoje zaključke o njihovoj krivici. U tom kontekstu, apelanti ukazuju da je Okružni sud svoj zaključak o krivici apelanata za radnje opisane u tački 1 izreke presude zasnovao uglavnom na iskazima svjedoka Slavka Đ. i G. B., koji su u svojstvu svjedoka sklopili sporazum o priznanju krivice sa Specijalnim tužilaštvom, a što je, prema mišljenju apelanata, suprotno odredbama člana 246 ZKPRS. Ističu da su iskazi svjedoka Slavka Đ. i G. B. nezakoniti dokazi. Kada je u pitanju iskaz svjedoka Slavka Đ. - policijskog službenika, apelanti navode da se radi o nezakonitom dokazu u svjetlu člana 147 stav 1 tačka a) i stav 2 ZKPRS. Apelanti ukazuju da je ovaj svjedok povrijedio dužnost čuvanja službene tajne jer je, prije svega, otkrio identitet informanata, tj. operativne veze zavedene u evidencijama MUPRS. Naime, apelanti tvrde da je ovaj svjedok objelodanio imena informanata V. K., D. Č. i G. B., što je vidljivo iz transkripta s glavnog pretresa koji su apelanti dostavili uz apelaciju i u apelacijama citirali. Apelanti navode da je do povrede ovog člana došlo u momentu kada je postupajući tužilac prilikom ispitivanja svjedoka Slavka Đ. u istražnom postupku propustio da nabavi odobrenje da ga nadležni organ oslobodi dužnosti čuvanja službene tajne. Apelanti ukazuju da, kada je specijalni tužilac prigovorio da je tema o informantima službena tajna, što se desilo u momentu kada je odbrana započela s izvođenjem svojih dokaza, prvostepeno vijeće je podržalo navedene prigovore tužioca i tako onemogućilo odbrani da demantuje navode koje je iznio Slavko Đ. Apelanti navode da je o toj okolnosti u sudski spis uložen (odbrana apelanta Radulovića i saoptuženog Marka K.) kao dokaz odbrane i akt MUPRS broj KU- 1370/12 od 19. juna 2015. godine, međutim za redovni sud ovaj akt nije bio relevantan. Apelanti ukazuju da je iskaz svjedoka Slavka Đ. nezakonit dokaz i zato što sporazum o priznanju krivice koji je u momentu davanja iskaza ovaj svjedok sklopio sa Specijalnim tužilaštvom nije predat nadležnom sudu na odlučivanje. Apelanti, takođe, navode da je iskaz svjedoka Slavka Đ. u suprotnosti s ostalim iskazima, prvenstveno iskazima D. Č. i V. K., kao i sa dokazima objektivne prirode. Navedeni iskaz nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom, štaviše kontradiktoran je prvenstveno dokazima optužbe i na kraju mnogobrojnim materijalnim dokazima kako optužbe tako i odbrane. Apelanti dalje ukazuju da je iskaz G. B iz istrage broj T 19 0 KTA 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine nezakonit dokaz zbog povrede odredbe člana 53 stav 1 ZKPRS jer ovaj svjedok nije imao „branioca“ prilikom davanja iskaza, mada je sam sebe optužio za teška krivična djela i tom prilikom postupajući tužilac je trebao prekinuti tok ispitivanja i omogućiti mu advokata, što postupajući tužilac nije učinio. Nadalje, apelanti ističu da je iskaz svjedoka G. B. nezakonit dokaz i zbog okolnosti da je Specijalno tužilaštvo od tog svjedoka „iznudilo“ iskaz, te u tom kontekstu citiraju izjavu ovog svjedoka od 26. avgusta 2014. godine. Iskaz svjedoka G. B. iz istrage je nezakonit dokaz i zbog činjenice što u tom iskazu nisu unesena pitanja i dati odgovori, kako to propisuje član 63 stav 2 ZKPRS. Pored toga, apelanti navode da je na glavnom pretresu od 12. novembra 2014. godine, svjedok G. B. odbio da odgovara na pitanja kojima bi sebe izložio krivičnom gonjenju, pa je stoga izostala njihova mogućnost da unakrsno ispitaju ovog svjedoka. Nadalje, apelanti navode da je Okružni sud u svojoj presudi naveo da se iskazu svjedoka G. B. iz istrage može u potpunosti pokloniti vjera, te da ne poklanja vjeru iskazu s glavnog pretresa od 12. novembra 2014. godine iako za takav svoj zaključak ne daje valjano obrazloženje. Apelanti pojašnjavaju da je nakon odbijanja svjedoka G. B. da ponovi iskaz iz istrage na glavnom pretresu, 12. novembra 2014. godine, ovaj svjedok uhapšen i pritvoren, a sporazum koji je sklopio s tužiocem 9. novembra 2014. godine je raskinut. Zatim je ovaj svjedok, kako navode, 16. februara 2015. godine sklopio novi sporazum o priznanju krivice, što ukazuje da je pritisak bio stvaran i ozbiljan. Dalje, apelanti navode da dokazi koje je Tužilaštvo priložilo kao dokaz replike ne pobijaju navode odbrane, već suprotno, oni pobijaju navode optužbe, tj. sami svoje dokaze pobijaju i svoje svjedoke. To se prvenstveno odnosi na dokaze replike: Presudu Okružnog suda broj 11 O K 015444 15 KpS-p od 16. marta 2015. godine kojom se nisu pobijali navodi odbrane, već navodi optužbe svjedoka G. B. U replici je Tužilaštvu omogućeno da izvede i subjektivne dokaze, radi se o osam imenovanih svjedoka optužbe. Pored toga, apelanti navode da ovi svjedoci nisu saslušani u krivičnom predmetu protiv apelanata i ostalih optuženih, nego su saslušani u potpuno drugom krivičnom predmetu. O tome svjedoče i materijalni dokazi, tj. zapisnici o ispitivanju tih svjedoka, gdje u zaglavlju zapisnika stoji da izjavu daju na okolnosti saznanja u vezi s krivičnim predmetom koji se vodi protiv G. B., a ne protiv apelanata ili bilo kojeg drugog od optuženih. Iz tih zapisnika je vidljivo i vrijeme uzimanja tih izjava, gdje stoji da je to decembar 2014. godine, a optužnica protiv apelanata je potvrđena 14. aprila 2014. godine. Nadalje, apelanti ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te u tom kontekstu navode da su redovni sudovi u svojim presudama zaključili da je pribavljena imovinska korist članova udruženja, ali da u presudama ne postoji obrazloženje na osnovu čega su došli do takvog zaključka budući da u ovom predmetu ni od jednog optuženog nije oduzeta nijedna konvertibilna marka. Navode da je Specijalno tužilaštvo vršilo finansijsku istragu apelanata i saoptuženog Marka K. i utvrdilo da njihovo imovinsko stanje, kao i njihovih porodica u cijelosti odgovara njihovim primanjima, što je odbrana i dokazala u toku postupka. Apelanti ističu da su naredbe o obustavljanju finansijske istrage uložene kao njihovi dokazi, ali ih prvostepeni sud očito nije cijenio. Apelanti dalje prigovaraju utvrđenju suda da su bili članovi zločinačke organizacije, te citiraju stav redovnog suda da je „to udruženje karakterisao visok stepen povezanosti, discipline, odnos hijerarhije i podjele rada“, ali je za ovakav zaključak redovnih sudova izostalo obrazloženje u njihovim presudama. Naime, redovni sudovi zaključak o tome da je apelant Radulović počinio ovo djelo zasnivaju samo na iskazu svjedoka Slavka Đ., koji i sam kaže da on samo pretpostavlja da je apelant bio glavni, a koji svjedok jednog od ključnih aktera ovog suđenja G. B. nije ni poznavao. Dalje, apelanti veoma opširno vrše analizu i provedenih dokaza za svaku tačku izreke presude kojom su proglašeni krivim, te u tom kontekstu ukazuju da iz tih dokaza ne proizlazi njihova krivica. Apelanti, takođe, opisuju da su od samog dana hapšenja bili izloženi neviđenoj medijskoj hajci i da su u svim pisanim i elektronskim medijima u RS i BiH već bili proglašeni krivim, „dakle prekršeno im je pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije, a samim tim i presumpcija nevinosti, odnosno član 6 stav 2 Evropske konvencije, po kom načelu se svako ko je optužen za krivično djelo ima smatrati nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Apelanti su u dopunama apelacija Ustavnom sudu dostavili izjave S. S. i M. Lj. (ranije D.), inače svjedoka optužbe u predmetnom postupku, koji su svjedočili na okolnosti iz tačke 1 (1.2 i 1.3) izreke presude, koje je ovjerio notar 6. jula i 1. septembra 2016. godine. U tim izjavama su svjedoci istakli okolnosti iz kojih proizlazi da utvrđenja redovnih sudova (Okružnog i Vrhovnog), koja se tiču tačke 1 presude, podtačke 1.2 i 1.3, nisu u skladu s materijalnom istinom. Konačno, apelanti su u dopunama apelacija osporili i presudu Vrhovnog suda koja je donesena u postupku po njihovim zahtjevima za zaštitu zakonitost, te su ukazali da Vrhovni sud ni u tom postupku nije utvrdio očite nepravilnosti koje su u predmetnom postupku učinjene na njihovu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
56. Okružni sud je istakao da su činjenice na kojima se zasniva osporena presuda tog suda i materijalni propisi na koje se pozvao navedeni u istoj, pa je stoga suvišno obrazlaganje ovog dijela apelacije. Okružni sud smatra da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanata koja im garantuje Ustav BiH i Evropska konvencija.
57. Vrhovni sud je istakao da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanata, te da nije došlo do kršenja prava na koja se pozivaju.
58. Republičko tužilaštvo je istaklo da su neosnovani navodi apelanata, te je u tom pravcu obrazlagalo istorijat pritvora koji je apelantima određen i produžavan. Istaklo je da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na pravično suđenje jer su ispoštovane garancije iz člana 6 Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
59. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU
Član 147. tač. (13) i (17) (13) Zločinačka organizacija je udruženje od najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnih djela. [...]. Zločinačku organizaciju odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije i discipline, te podjele rada. Zločinačka organizacija je osnov pojma organizovanog kriminala.
(17) Službena tajna je podatak ili dokument koji je zakonom Republike Srpske, drugim propisom Republike Srpske ili opštim aktom nadležne institucije Republike Srpske donesenim na osnovu zakona proglašen službenom tajnom.
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. (1) i (2) 1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
Član 383a. st. (2) i (3) i (5) Organizovani kriminal (2)Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
(3)Ko organizuje ili bilo kako rukovodi zločinačkim udruženjem koje zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
(5)Pripadnik zločinačkog udruženja iz stava 1. do 4. ovog člana, koji otkrije zločinačko udruženje, može se osloboditi kazne.
60. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53. stav (1) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
Sadržaj zapisnika Član 63. st. (1) i (2) (1) Zapisnik sadrži: naziv državnog organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i čas kad je radnja počela i završena, imena i prezimena prisutnih lica, u kojem svojstvu prisustvuju, kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.
(2) Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. [...].
Lica koja se ne mogu saslušati kao svjedoci Član 147.
(1) Ne može se saslušati kao svjedok:
a) lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, [...] (2) Ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok, na takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.
Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja Član 149.
(1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, odgovoriće na ta pitanja ako mu se da imunitet.
(3) Imunitet se daje odlukom tužioca.
(4) Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio, neće se krivično goniti osim ako je dao lažni iskaz.
(5) Svjedoku se za savjetnika, odlukom suda, određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način.
Tok saslušanja svjedoka Član 151. st. (1), (2), (3), (7) i (8) (1) Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno.
(2) Svjedok će se prethodno biti opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutati, a zatim će biti upozoren da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će biti upozoren i da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 149. stav 1. ovog zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.
(3) Poslije toga svjedok će biti pitan za ime i prezime, ime oca ili majke, zanimanje, boravište, mjesto i godinu rođenja i njegov odnos sa osumnjičenim, odnosno optuženim i oštećenim. Svjedok će biti upozoren da je dužan da o promjeni adrese ili boravišta obavijesti tužioca, odnosno sud.
(7) Poslije opštih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Prilikom saslušanja svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.
(8) Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči. Okončanje istrage Član 233. stav (1) Tužilac okončava istragu kada utvrdi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
Pregovaranje o krivici Član 246. st. (1), (3) i (4) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred vijećem drugostepenog suda pregovarati sa tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.
(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniocem o priznanju krivice u skladu sa stavom 1. ovog člana, tužilac može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa Krivičnim zakonom.
(4) Sporazum o priznanju krivice sačinjava se u pisanom obliku i uz optužnicu se dostavlja sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću. Nakon potvrđivanja optužnice sporazum o priznanju krivice razmatra i izriče krivičnopravnu sankciju predviđenu sporazumom, sudija za prethodno saslušanje sve do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa. Nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavnog pretresa o sporazumu odlučuje sudija, odnosno vijeće.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (1) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav (1) tač. g) i z) i stav (2) (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
61. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
62. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
63. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, dopunu apelacije protiv osporene presudu apelanti su podnijeli 29. novembra i 12. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
64. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
65. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije. Osim toga, apelanti su ukazali i na povrede prava iz člana II/3d) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 10 Evropske konvencije. Međutim, suština apelacija i dopuna apelacija se svodi na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine člana 6 Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud prvo ispitati te navode.
66. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
67. Član 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
68. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivična djela propisana zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je nesporno da apelanti u postupku uživaju garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.
69. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, iskazima svjedoka G. B. i Slavka Đ.; jer nisu imali mogućnost da ispitaju svjedoka G. B.; jer sud nije prihvatio njihove prijedloge za provođenje određenih dokaza; zatim što u postupku nisu s istom pažnjom cijenjeni njihovi dokazi kao dokazi tužioca; jer nije dokazano da su počinili djela za koja su osuđeni, pogotovo krivično djelo iz tačke 1 izreke presude, niti su sudovi na „zadovoljavajući način“ obrazložili svoje zaključke o njihovoj krivici; jer je dozvoljeno provođenje dokaza prikupljenih nakon podizanja optužnice; jer je izostala analiza svih provedenih dokaza. Apelanti su takođe istakli da im je zbog ocjene dokaza, kao i medijskog izvještavanja o predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti.
70. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). U konkretnom slučaju apelanti pokreću pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njihove navode u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije.
71. Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV i Heglas protiv Češke Republike, broj 5935/02, stav 84, 1. mart 2007). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
72. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine).
73. Ustavni sud podsjeća da su u predmetnom postupku apelanti proglašeni krivim da su radnjama opisanim u tački 1 (podtačke od 1.1 do 1.6) izreke presude „kao pripadnici zločinačkog udruženja [...]“ počinili krivična djela, i to apelant Radulović organizovani kriminal iz člana 383a stav 3 KZRS, a apelant Stijak organizovani kriminal iz člana 383a stav 2 KZRS, sve u vezi s krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 24 i krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZRS. Osim toga, apelanti su proglašeni krivim da su radnjama opisanim u tač. 2, 4, 5, 6, 7 i 8 izreke presude počinili krivično djelo iznuđivanja iskaza iz člana 358 stav 1 KZRS i krivično djelo povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 359 KZRS, krivično djela falsifikovanje ili uništavanje službenih isprava iz člana 379 stav 1 KZRS. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se predmetni krivični postupak vodio, pored apelanata, i protiv drugih šest saoptuženih lica, od kojih je u odnosu na saoptužene G. M. i J. M. predmet vraćen na ponovni postupak Okružnom sudu, dok je u odnosu na ostala četiri saoptužena lica postupak pravosnažno okončan tako što su proglašeni krivim za radnje pobliže opisane u izreci presude. Dakle, predmetni postupak se vodio protiv osam optuženih lica i za radnje opisane u osam tačaka optužnice, od čega je tačka 1 bila podijeljena u šest podtačaka, i tom tačkom su bili optuženi/proglašeni krivim apelanti i saoptuženi M. K. Međutim, ključni navodi apelanata se tiču povrede prava na pravično suđenje u odnosu na utvrđenje suda da su „kao pripadnici zločinačkog udruženja“ počinili krivično djelo organizovani kriminal, i to apelant Radulović kao organizator, a apelant Stijak kao pripadnik zločinačkog udruženja u vezi sa, u izreci pobliže navedenim, krivičnim djelima, pa će stoga Ustavni sud prvo ispitati navode apelanata u tom kontekstu.
Navodi o nezakonitosti dokaza - iskaz svjedoka G. B.
74. Apelanti tvrde da je iskaz G. B. iz istrage broj T 19 0 KTA 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine nezakonit dokaz, i to iz više razloga. Prvo, zbog povrede odredaba člana 53 stav 1 ZKPRS jer ovaj svjedok nije imao „branioca“ prilikom davanja iskaza. Zatim, zato što u zapisnik nisu unesena pitanja i odgovori, kako to propisuju odredbe člana 63 ZKPRS, te konačno zato što je ovaj svjedok nakon davanja iskaza u istrazi potpisao izjavu kojom je tvrdio da su izjavu od 8. aprila 2014. godine sačinili istražioci Specijalnog tužilaštva, a da ju je on potpisao zbog straha za sopstveni život, koje činjenice je ponovio i na glavnom pretresu.
75. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud (vidi Erkapić protiv Hrvatske, presuda od 25. aprila 2013. godine, st. 71 i dalje) istakao da iako je prvenstvena svrha člana 6 Evropske konvencije, ukoliko se tiče krivičnog postupka, obezbijediti pošteno suđenje od strane „suda“ nadležnog da odlučuje o svim optužbama za krivično djelo, iz toga ne slijedi da se taj član ne primjenjuje na postupak prije glavne rasprave. Prema tome, član 6 može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će poštenost suđenja biti ozbiljno narušena početnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi Imbrioscia protiv Švajcarske, 24. novembar 1993, stav 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske [VV] broj 36391/02, stav 50, 27. novembar 2008).
76. Kada se utvrđuje da li je postupak u cjelini bio pošten, potrebno je uzeti u obzir i da li su poštovana prava odbrane. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi. Uz to, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući i pitanje da li okolnosti u kojima je pribavljen bacaju sumnju na njegovu pouzdanost ili tačnost (vidi, između mnogo drugih izvora, Sevinç i ostali protiv Turske (odl.), broj 8074/02, 8. januar 2008; Bykov protiv Rusije [VV], broj 4378/02, stav 90, 10. mart 2009. i Lisica protiv Hrvatske broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010).
77. U odnosu na pravičnost dokaza i njihovo korišćenje, Evropski sud pridaje značaj sljedećem: 1) da li je podnosilac predstavke dobio mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavi njihovoj upotrebi i 2) kvalitetu dokaza, uključujući i da li okolnosti pod kojima su pribavljeni dokazi bacaju sumnju na njihovu vjerodostojnost i tačnost (vidi Jalloh protiv Njemačke [GC], broj 54810/00, stav 96, ECHR 2006-IX). Evropski sud je naglasio da je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su im predočeni, kao i mjerodavnost dokaza koji okrivljenik nastoji iznijeti. Sud, međutim, mora utvrditi da li je postupak uzet u cjelini, uključujući način na koji su izvedeni dokazi, bio pošten kako to traži član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Laska i Lika protiv Albanije, br. 12315/04 i 17605/04, stav 57, 20. april 2010).
78. U konkretnom slučaju Ustavni sud treba ispitati da li su zadovoljeni zahtjevi poštenog suđenja u pogledu dopuštenosti kao dokaza inkriminišućeg iskaza koji je dao svjedok G. B. u istražnom postupku, a onda, na glavnom pretresu, odbio da potvrdi navode iz istrage, uz ozbiljne optužbe da je taj iskaz dobijen protiv njegove volje i pod pritiskom.
79. U vezi s navodima da je svjedok G. B. morao imati „branioca“ prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka 8. aprila 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 53 stav 1 ZKPRS propisane situacije u kojima osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca, dakle preduslov za primjenu ovih odredaba jeste da lica koja se ispituju imaju svojstvo osumnjičenog ili optuženog. Budući da je u konkretnom slučaju nesporno da je svjedok G. B. 8. aprila 2014. godine saslušan u svojstvu svjedoka slijedi da su navodi o tome da je svjedok morao imati branioca prilikom davanja iskaza neosnovani i odredbe člana 53 stav 1 ZKPRS nisu mogle biti primijenjene na svjedoka G. B. Pri tome, s obzirom na svojstvo svjedoka G. B., Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 149 ZKPRS kojima je propisano da svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, dok je stavom (5) tog člana propisano „da se svjedoku za savjetnika, odlukom suda, određuje advokat za vrijeme trajanja saslušanja, ukoliko je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način“. Ustavni sud zapaža da je u zapisniku od 8. aprila 2014. godine konstatovano da je svjedok G. B. upoznat o osnovnim pravima i obavezama svjedoka koja proizlaze iz relevantnih odredaba ZKPRS, uključujući i prava iz člana 149 ZKPRS. Međutim, iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je svjedok G. B. tražio da se prekine njegovo saslušanje, niti da je tražio da mu bude postavljen savjetnik (što je uradio na glavnom pretresu, prije svog saslušanja).
80. Ustavni sud će dalje ispitati navode apelanata da je iskaz svjedoka G. B. iz istrage nezakonit dokaz i iz razloga što u zapisnik nisu unesena pitanja i odgovori, kako to propisuju odredbe člana 63 ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud, nakon uvida u sporni zapisnik, zapaža da je u uvodu zapisnika navedeno da je zapisnik o saslušanju svjedoka sastavljen „u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog Srđana Radulović i drugih“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je saslušanje svjedoka G. B. započelo u 17.45 časova, a okončano u 20.00 časova, te da je konstatovano da je G. B. naveo „mene niko nije pozivao do danas“ (strana 6 prvi pasus), dakle proizlazi da svjedok nije upoznat o okolnostima povodom kojih treba da dâ iskaz. Ustavni sud dalje zapaža da je u zapisniku interpretirana izjava svjedoka G. B., počev od strane 2, te da zapisnik ima sedam strana i da ih je apelant sve potpisao. U zapisniku je evidentirano samo jedno pitanje (strana 6 pasus 3). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 151 ZKPRS propisan tok saslušanja svjedoka, a članom 63 istog zakona sadržaj zapisnika. Naime, članom 151 je, između ostalog, propisano da se „poslije opštih pitanja svjedok poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Prilikom saslušanja svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom, niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti (stav 7). Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči (stav 8)“. Ustavni sud dalje zapaža da je članom 63 propisan sadržaj zapisnika, te je propisano da je stavom (1) propisan sadržaj zapisnika, a stavom (2) je propisno da „zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori […]“. Dovodeći citirane odredbe ZKPRS u vezu sa spornim zapisnikom, Ustavni sud zapaža da u zapisniku ne postoje opšta pitanja kojima je svjedok G. B. pozvan da iznese šta mu je poznato o predmetu povodom kojeg je pozvan, niti da je postavljeno bilo kakvo pitanje radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Štaviše, Ustavni sud zapaža da u zapisniku ne samo da nisu doslovno unijeta postavljena pitanja i dati odgovori nego da je samo pred kraj saslušanja svjedoku postavljeno jedno pitanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da Zapisnik o saslušanju svjedoka G. B. broj T 19 0 KTA 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine nije sačinjen u skladu s odredbama čl. 63 i 151 ZKPRS.
81. Ustavni sud će dalje ispitati i navode apelanata da je ovaj iskaz nezakonit i iz razloga što je svjedok G. B. iznio ozbiljne optužbe da su njegov iskaz sačinili istražioci Specijalnog tužilaštva, a on je zapisnik potpisao zbog straha za sopstveni život, koje činjenice je ponovio i na glavnom pretresu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u vezi s ovim navodima Okružni sud istakao da „nema dokaza da je G. B. u Tužilaštvu iskaz dao pod bilo kakvim pritiskom i da je dobrovoljno potpisao zapisnik o ispitivanju“. Vrhovni sud je takođe ispitao ovaj navod i zaključio da je prvostepeni sud taj iskaz pravilno ocijenio kao zakonit i vjerodostojan, ne prihvatajući tvrdnje ovog svjedoka na glavnom pretresu da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom. Vrhovni sud je dalje istakao da materijalni dokazi odbrane apelanta Radulovića (izjava G. B. ovjerena kod notara i njegovo pismo upućeno institucijama RS i BiH), na koje se pozivaju žalbe, nikako ne dovode u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda da je iskaz ovog svjedoka iz istrage zakonit dokaz. Ovo posebno ako se ima u vidu da je svjedok G. B., tek nakon četiri mjeseca od dana davanja tog iskaza sačinio pismenu izjavu i nju ovjerio kod notara, u kojoj prvi put ističe da je raniju izjavu dao pod prijetnjom, a zatim, nakon skoro tri mjeseca od date izjave ovjerene kod notara, obavještava nekoliko institucija da je iskaz u istrazi dao pod prijetnjom. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je taj iskaz potvrđen i pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 Kps-p od 16. marta 2015. godine.
82. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da kada okolnosti u kojima je dokaz dobijen dovode u sumnju njegovu pouzdanost i tačnost, oslanjanje na takav dokaz može narušiti cjelokupnu poštenost postupka (op. cit., Jalloh protiv Njemačke, par. 95, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 35394/97, ECHR 2000-V, par. 35 i 37 i Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 48539/99, par. 43 i 47, ECHR 2002-IX).
83. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je svjedok G. B. iznio ozbiljne tvrdnje o pritisku kojem je bio izložen prilikom davanja iskaza u istrazi, na koji način je doveo u sumnju pouzdanost i tačnost iskaza koji je dao tom prilikom. Ustavni sud zapaža da u tom pravcu ni Specijalno tužilaštvo, niti Okružni sud nisu preduzeli bilo kakve radnje kojima bi provjerili navode da je kod svjedoka prilikom saslušanja bio prisutan „strah za život“ i da je iskaz dat pod prisilom (eventualno saslušanje lica koja su potpisala sporni zapisnik - zapisničar, šef tužilačkih istražilaca, tužilački istražilac i specijalni tužilac) nego su a priori taj navod ocijenili neosnovanim. Ustavni sud smatra da nadležni sud u takvim situacijama mora na odgovarajući način utvrditi kao prvo da li su postojali objektivni razlozi za takav strah, te kao drugo da li postoje dokazi za te objektivne razloge (mutatis mutandis, Krasniki protiv Češke Republike broj 51277/99, st. 80-83, 28. februar 2006). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud bio dužan da, u najmanju ruku, ukoliko to nije učinilo Specijalno tužilaštvo, kao svoj dokaz provede dokaze na okolnosti vršenja eventualnog pritiska na svjedoka prilikom davanja iskaza i sačinjavanja Zapisnika o saslušanju broj T 19 0 KTA 0000578 14 od 8. aprila 2014. godine. Međutim, budući da ni Okružni sud, niti Specijalno tužilaštvo nisu preduzeli bilo kakve radnje u vezi s provjerom svjedokovih navoda, Ustavni sud smatra da i konkretne okolnosti dovode u sumnju pouzdanost i tačnost iskaza svjedoka G. B.
Navodi o nemogućnosti ispitivanja svjedoka G. B.
84. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog nemogućnosti da unakrsno ispitaju svjedoka G. B. jer je taj svjedok na glavnom pretresu odbio da odgovara na pitanja koja bi ga inkriminisala. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu prisustvovali davanju iskaza svjedoka G. B. u istrazi (niti je u odredbama ZKP-a ta mogućnost propisana), a da je taj svjedok na glavnom pretresu odbio da odgovara na pitanja koja bi ga izložila krivičnom gonjenju, pa slijedom toga nije postojala mogućnost da se na glavnom pretresu privoli na davanje iskaza. Naime, imajući u vidu opšte pravo na zabranu samooptuživanja, te relevantne odredbe ZKPRS, za Ustavni sud je nesporno da Okružni sud u takvim okolnostima nije mogao da privoli svjedoka G. B. da odgovara na sva pitanja budući da bi to vodilo direktnoj povredi njegovih prava garantovanih odredbama Evropske konvencije i relevantnim odredbama ZKPRS kojima je regulisano to pravo svjedoka (član 149). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da odredbe ZKPRS, s druge strane, daju mogućnost odbrani da korišćenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama svjedoka i da ih, eventualno, na taj način diskredituje i njihove iskaze uspješno ospori.
85. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pravo na ispitivanje svjedoka optužbe jedno od minimalnih prava odbrane kojima se jemči pravo na pravičan postupak zajemčen članom 6 Evropske konvencije. Prema članu 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije svako optužen za krivično djelo ima pravo „da ispituje ili dâ ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka odbrane kao i svjedoka optužbe“.
86. Evropski sud se u mnogim presudama bavio pravom na ispitivanje svjedoka i, u vezi s tim, aktivacijom procesnih prava odbrane. Tako je već u presudi Barberà, Mesequé i Jabardo protiv Španije (presuda od 6. decembra 1988, zahtjev broj 10590/83) član 6 stav 3 Evropske konvencije tumačio na način „da svi dokazi moraju redovno biti izvedeni u prisutnosti okrivljenog na javnom suđenju, te omogućiti protivargumente“.
87. Kao opšte pravilo koje izvire iz člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije, Evropski sud je prepoznao zahtjev „da se okrivljenom da odgovarajuća i primjerena mogućnost da osporava i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, i to ili kada on svjedoči ili u kasnijem stadijumu postupka“. Taj stav Evropski sud je izrazio u više presuda: Unterpertinger protiv Austrije (presuda od 24. novembra 1986, § 31, zahtjev broj 9120/80), Kostovski protiv Nizozemske (presuda od 20. novembra 1989, § 41, zahtjev broj 11454/85), Isgrò protiv Italije (presuda od 19. februara 1991, § 34, zahtjev broj 11339/85), Lüdi protiv Švajcarske (presuda od 15. jula 1992, § 49, zahtjev broj 12433/86), Ferrantelli i Santangelo protiv Italije (presuda od 7. avgusta 1996, § 51, zahtjev broj 19874/92), Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske (presuda od 30. oktobra 1997, § 51, zahtjevi br. 21363/93, 21364/93, 21427/93 i 22056/93).
88. Nadalje, u nekoliko kasnijih presuda Evropski sud je razvio i tzv. standard važnosti dokaza, vezujući povredu prava na pravičan postupak zbog nemogućnosti prava okrivljeniku da ispituje svjedoke optužbe, uz važnost tog iskaza za donošenje osuđujuće presude. U presudama A. M. protiv Italije (presuda od 14. decembra 1999, § 25-26, zahtjev broj 37019/97), Sadak i drugi protiv Turske (presuda od 17. juna 2001, § 66, zahtjevi br. 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96) Evropski sud je razvijao standard važnosti dokaza, koji se u konačnici sastoji u sljedećem: „Prava odbrane ograničena su u mjeri koja je inkompatibilna s garancijama iz člana 6 ako se osuda zasniva jedino ili u odlučujućoj mjeri na izjavi svjedoka kojeg optuženik nije imao prilike ispitati ili dati ispitati, bilo tokom istrage ili na raspravi.“
89. Pored navedenog, Evropski sud je kontinuirano isticao autonomno značenje pojma „svjedok“ navodeći da se saokrivljenik, čiji je iskaz pročitan na raspravi, bez obzira na to što on nije lično svjedočio, treba smatrati svjedokom (Isgrò protiv Italije, cit. naprijed, § 33). Na taj je način Evropski sud procesna prava okrivljenika u odnosu na iskaz svjedoka izjednačio s njegovim procesnim pravima u odnosu na iskaz saokrivljenika, što je izričito naglasio u presudi Lucà protiv Italije (presuda od 27. februara 2001, § 41, zahtjev broj 33354/96) navodeći: „41. (...) Činjenica da su iskazi dati od saoptuženika, a ne od svjedoka nema relevantno značenje. Sud ponavlja da pojam 'svjedok' ima autonomno značenje u sistemu Konvencije“ (vidi Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992, serija A, broj 235-B, pp. 32-33, § 33).
90. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju osporene presude u odlučujućem dijelu zasnovane na iskazu svjedoka G. B. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu bili u prilici da na glavnom pretresu unakrsno ispitaju ovog svjedoka i na taj način su ostali uskraćeni za mogućnost da diskredituju iskaz ovog svjedoka kojem je sud poklonio vjeru i koji je bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje krivice apelanata za radnje opisane u tački 1 izreke presude. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe, kao što je to naveo i Evropski sud u predmetu Luca protiv Italije, da činjenica da je prema važećem pravu sud mogao prihvatiti izjave date prije suđenja kao dopuštene ako bi saoptuženi odbio da svjedoči, ne može lišiti okrivljenog prava predviđenog stavom 3(d) člana 6 da u akuzatornom postupku ispita ili da u njegovo ime neko drugi ispita sve materijalne dokaze protiv njega (stav 42), a u okolnostima konkretnog slučaja je nesporno, što nesumnjivo proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, da to apelantima nije omogućeno.
91. U ovom kontekstu, Ustavni sud naročito smatra, protivno pravu na pravično suđenje, okolnost da je Okružni sud kao dokaz krivice apelanata prihvatio Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 Kps-p od 16. marta 2015. godine, koju je taj sud donio na osnovu sporazuma o priznanju krivice koji je zaključio svjedok G. B. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da: „Članovi sudskog vijeća ne smiju poći od predubjeđenja da je optuženi učinio djelo za koje se tereti; teret dokazivanja je na tužilaštvu i svaka sumnja mora ići u korist optuženog…“ (presuda Barbera, Mesege i Habardo protiv Španije - Presude i odluke A 146/1989, P 77). Naime, Ustavni sud smatra da se presuda koja je donijeta na osnovu sporazuma o priznanju krivice može pročitati u dokaznom postupku u predmetu protiv drugog okrivljenog, ali da ta presuda može biti dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu lica osuđenog tom presudom, a nikako kao jedini dokaz i utvrđena činjenica u postupku koji je u toku protiv drugih optuženih lica. U suprotnom bi došlo do povrede ZKPRS, ustanovljenih principa pretpostavke nevinosti, neposrednosti, kontradiktornosti, usmenosti i javnosti krivičnog postupka.
Navodi o nezakonitosti iskaza svjedoka Slavka Đ.
92. Ustavni sud dalje zapaža da apelanti ukazuju da je nezakonit dokaz iskaz svjedoka Slavka Đ. jer je ovaj svjedok svojim iskazom povrijedio dužnost čuvanja službene tajne u smislu člana 147 ZKPRS, te se stoga na njegovom iskazu ne može zasnovati presuda.
93. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je svjedok Slavko Đ. prilikom davanja iskaza kako u toku istrage (9. aprila 2014. godine) tako i na glavnom pretresu (14. oktobra 2014. godine) govorio i o licima, tzv. informantima i radu s njima, uključujući i imena tri informanta (G. B., D. Č. i V. K.), te da je naveo da su D. Č. i V. K. bili njegovi informanti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je način rada i postupanje s informantima u CJB bilo regulisano Instrukcijom o načinu angažovanja i rada s informantom i saradnikom broj S/M-1602/11 od 30. maja 2011. godine kojom je propisano da se sve aktivnosti, evidencije i dokumenti koji se odnose na rad s operativnim vezama, kao i svi dokumenti evidencije koji se odnose na identitet operativnih veza i informacije koje su isti prikupili (policijski službenici) označavaju oznakom „tajno“ i predstavljaju službenu tajnu. Ustavni sud dalje podsjeća da su tokom svjedočenja na glavnom pretresu, svjedoci odbrane Z. M. (u periodu od 2011. do 2013. godine bio je načelnik Uprave kriminalističke policije) i D. A., načelnik Sektora kriminalističke policije CJB, istakli da način rada s informantima predstavlja službenu tajnu. Ustavni sud dalje zapaža da je povodom osporavanja apelanata citiranog iskaza, u vezi s tim Vrhovni sud zaključio da svjedok Slavko Đ. u svom svjedočenju nije iznosio nikakve konkretne detalje sadržane u aktima MUPRS (u koje je on eventualno imao uvid), koji bi predstavljali službenu tajnu, već da je iznosio činjenice kako o svojim tako i o kriminalnim aktivnostima apelanata Radulovića i Stijaka i saoptuženog Marka K., pri čemu je navodio „samo imena lica preko kojih su vršili promet opojne droge, od kojih su neki bili registrovani kao informanti“. Vrhovni sud je takođe istakao da su podatke o informantima iznosili i mnogi drugi svjedoci kako optužbe tako i odbrane, pa su tako svjedoci G. B., D. Č. i V. K. (koji nisu ovlašćena službena lica, pa u vezi s tim i nemaju obavezu čuvanja službene tajne) u svojim iskazima još u fazi istrage iznijeli podatke da su bili angažovani kao informanti. Zaključeno je da svjedok Slavko Đ. nije iznosio nikakve podatke i detalje o svojoj i o službenoj saradnji i komunikaciji ovih optuženih s informantima, koji bi predstavljali službenu tajnu, zbog čega, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ovaj svjedok svojim iskazom nije povrijedio dužnost čuvanja službene tajne, pa u vezi s tim njegov iskaz nije nezakonit. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na glavnom pretresu tokom svjedočenja apelanta Radulovića, istog upozorio na dužnosti čuvanja službene tajne s obzirom na to da je, pored toga što je naveo da je G. B. bio angažovan kao informant, u svom svjedočenju na glavnom pretresu (za razliku od svjedoka Slavka Đ.) počeo iznositi detalje o svojoj službenoj saradnji i komunikaciji s licem G. B., koji podaci bi mogli da predstavljaju službenu tajnu.
94. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 147 KZRS propisano značenje izraza u tom zakonu, te je tačkom (17) tog člana propisano da je: „Službena tajna podatak ili dokument koji je zakonom Republike Srpske, drugim propisom Republike Srpske ili opštim aktom nadležne institucije Republike Srpske donesenim na osnovu zakona proglašen službenom tajnom.“ Ustavni sud dalje ukazuje da je u odredbama člana 147 stav 1 tačka a) ZKPRS propisano da se ne može saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja [...] službene tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, a stavom (2) tog člana je propisano da, ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok, na takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.
95. Dovodeći citirane odredbe KZRS i ZKPRS u vezu s predmetnim slučajem i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da su odredbe člana 147 ZKPRS nesporno jasne i nedvosmisleno ukazuju na obavezu učesnika u postupku, prije svega, redovnog suda da prilikom odlučivanja vodi računa o okolnosti da li je neko od svjedoka povrijedio službenu tajnu. Međutim, Ustavni sud zapaža da ni Okružni sud, niti Vrhovni sud nisu u dovoljnoj mjeri izvršili analizu dokaza - Instrukcije u kojoj je navedeno da je i otkrivanje identiteta operativnih veza i informacije koje su isti prikupili (policijski službenici) označavaju oznakom „tajno“ i predstavljaju službenu tajnu, niti iskaze svjedoka odbrane Z. M. i D. A. u tom kontekstu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporenih presuda ne postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu izvedenih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi, a iz kojih je zaključio da svjedok Slavko Đ. nije povrijedio dužnost čuvanja službene tajne.
Završna razmatranja
96. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako „se presuda zasniva na dokazu na kojem se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda“. Dalje, odredbama člana 311 stav 2 ZKPRS je propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji „i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude“. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 10 stav 2 ZKPRS propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKPRS. U naprijed navedenim tačkama ove odluke, Ustavni sud je zaključio da Zapisnik o saslušanju svjedoka G. B. od 8. aprila 2014. godine nije sačinjen u skladu s odredbama čl. 63 i 151 ZKPRS, kao i da je svjedok Slavko Đ. svjedočio na glavnom pretresu, mada ga nadležni organ nije oslobodio dužnosti čuvanja službene tajne, kako je to propisano odredbama člana 147 ZKPRS. Slijedom toga, imajući u vidu odredbe člana 10 stav 2 ZKP-a kojim je propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKPRS, Ustavni sud zaključuje da su navedeni dokazi nezakoniti.
97. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, ova okolnost, sama po sebi, nije dovoljna da se utvrdi da je predmetni postupak „u cjelini bio nepravičan“ u dijelu koji je ispitivao. Naime, Ustavni sud smatra da je u vezi s ovim dokazima ključno da odgovori na pitanje „da li je odluka o krivici apelanata u jedinom ili odlučujućem dijelu zasnovana na ovim dokazima?“ Stoga će Ustavni sud ispitati osporene odluke i u tom kontekstu. Naime, Ustavni sud ističe da je nesporno da je u toku predmetnog postupka na glavnom pretresu proveden veliki broj dokaza.
98. Ti dokazi su taksativno navedeni u prvostepenoj presudi, i to kako subjektivni tako i materijalni, u prilog tvrdnjama Specijalnog tužilaštva da su svi optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Saslušani su poimenično navedeni svjedoci (52), među kojima su i svjedoci Slavko Đ. i G. B., te tri vještaka. Izvedeni su brojni materijalni dokazi navedeni na str. od 15 do 20 prvostepene presude. Navedeno je da je saslušanim svjedocima D. Č., V. K., A. C., S. K. i R. K. dat imunitet. Takođe, kako je navedeno „tužilac je u toku postupka izveo i taksativno navedene materijalne dokaze replike“, među kojima je i „akt Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 KPS-p od 22. aprila 2015. godine s presudom tog suda isti broj od 16. marta 2015. godine“, te „su saslušani i svjedoci: S. Č., S. G., M. G., P. T., D. M., M. M., B. Š. i M. K., te vještak Esad Bilić.“ Dalje, navedeni su i dodatni dokazi Specijalnog tužilaštva, te dokazi svih optuženih koji su provedeni na glavnom pretresu. Među dokazima apelanata Radulovića i Stijaka su navedene i naredbe o obustavljanju finansijske istrage Specijalnog tužilaštva br. T 19 0 KTF 0000581 14 od 17. decembra 2014. godine protiv apelanta Radulovića i T 19 0 KTF 0000686 14 od 8. decembra 2014. godine protiv apelanta Stijaka.
99. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud izvršio analizu provedenih dokaza, te da je iz njih utvrdio da su svjedoci G. B. i Slavko Đ., skupa s apelantima i saosuđenim Markom K., bili pripadnici „zločinačke organizacije“. Tu okolnost Okružni sud je utvrdio, prije svega, iz iskaza svjedoka G. B. iz istrage (koji je pročitan na glavnom pretresu nakon što je svjedok odbio da dâ izjavu i uvršten je u dokaze), koji iskaz je sud parafrazirao u presudi i naveo da tačnost tog iskaza potvrđuje Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 KPs-p od 16. marta 2015. godine. Naime, tom presudom svjedok (G. B.) proglašen je krivim zato što je radnjama opisanim u izreci presude „kao pripadnik zločinačkog udruženja…[…], kojem zločinačkom udruženju su još pripadali i policijski službenici MUP-a RS Radulović Srđan kao organizator zločinačkog udruženja, Stijak Ognjen, Marko K. i Slavko Đ. […], neovlašćeno, radi prodaje, nabavljao, držao i prodavao supstance koje su proglašene za opojne droge [...]“, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Ustavni sud ponavlja da je tu presudu Okružni sud donio nakon što je Tužilaštvo po drugi put zaključilo sporazum o priznanju krivice sa svjedokom G. B., nakon njegovog odbijanja da dâ iskaz na glavnom pretresu u predmetnom postupku. U citiranom iskazu iz istrage i u presudi od 16. marta 2015. godine, svjedok G. B. je svjedočio o postojanju „zločinačke organizacije“ i svom učešću u njoj. Ustavni sud dalje zapaža da je o istim okolnostima svjedočio i drugi član te organizacije, to jest Slavko Đ. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su apelanti u toku trajanja predmetnog postupka osporavali navedene dokaze budući da su ti dokazi bili od odlučujućeg značaja da su apelanti skupa s ova dva svjedoka, dakle sa svjedokom G. B. i Slavkom Đ., bili članovi „zločinačke organizacije“.
100. Ustavni sud dalje zapaža da iz presude Okružnog suda proizlazi da je taj sud naveo da je iz iskaza svjedoka B. Š., D. M., M. K., P. D., M. M. i S. G. utvrdio da su oni, inače ovisnici o heroinu, drogu u manjim količinama kupovali od G. B. Ovi svjedoci su objasnili način komuniciranja sa G. B. i kazali su cijenu droge, te su pojasnili da su međusobno kontaktirali mobilnim telefonima. Okružni sud je dalje naveo da je na osnovu iskaza svjedoka optužbe, u prvom redu G. B. iz istrage i iskaza svjedoka V. K., D. Č., M. S., P. S i drugih, te na osnovu uloženih materijalnih dokaza optužbe, zaključio da su apelant Radulović kao organizator zločinačkog udruženja u inkriminisanom periodu, te apelant Stijak i saoptuženi Marko K. kao članovi udruženja, zajedno sa Slavkom Đ. i G. B., organizovali udruženje radi vršenja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga. Ostali svjedoci optužbe M. Đ. (brat Slavka Đ.), S. Č., M. G., P. T., D. M., M. K., P. D., M. M., S. G., P. S., A. Ninković i drugi svjedoci su skoro na identičan način potvrdili da su opojnu drogu uglavnom kupovali od G. B., da su znali da G. B. ima policijsku zaštitu, u prvom redu od apelanta Radulovića i ostalih optuženih, i da su znali da G. B. „radi za apelanta Radulovića i ostale članove udruženja“. Dakle, iz obrazloženja, prije svega prvostepene presude, Ustavni sud zaključuje da su iskazi svjedoka Slavka Đ. i G. B. bili relevantni i važni. Štaviše, to su bili jedini direktni dokazi iz kojih je proizlazila pripadnost apelanata zločinačkoj organizaciji, dok su svi ostali dokazi imali svojstva indicija. Međutim, okolnosti u kojima su ti dokazi pribavljeni ne mogu ukloniti svaku sumnju u pogledu njihove pouzdanosti, pogotovo iskaz svjedoka G. B., te su stoga uticale na kvalitet tih dokaza.
101. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su apelanti, zbog prirode posla koji su obavljali, imali određene kontakte sa svjedokom G. B. kao i sa velikim brojem ostalih svjedoka koji su, u najvećoj mjeri, bili konzumenti opojnih droga. Naime, na okolnost rada, to jest prirode posla i ponašanja apelanata dok su obavljali dužnost policijskih službenika, između ostalog, svjedočili su G. V. (direktor policije), Z. M. (načelnik Uprave kriminaliteta MUPRS), D. A. (načelnik Sektora krim policije), Lj. M. (saradnica za informante), M. M. (načelnik CJB Banjaluka), D. Ć. (raniji načelnik CJB Banjaluka), S. G. (načelnik Odjeljenja za narkotike), te policijski službenici S. K., O. Z., Ž. M., V. R., S. V., Z. R., R. J. i drugi, te svjedoci R. Ć., N. L., D. M., S. D., V. V. i drugi policijski službenici. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su ova tri dokaza bila od odlučujućeg značaja za utvrđenje suda da su apelanti bili članovi zločinačke organizacije. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da u obrazloženju odluka redovnog suda nije vidljivo da li su, prilikom analize provedenih dokaza, cijenjene naredbe o obustavljanju finansijske istrage protiv apelanata uložene kao dokazi apelanata. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da predmetni postupak „uzet u cjelini“ nije bio pošten kako to traži član 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
102. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud prihvatili iskaz svjedoka G. B. iz istrage, za koji je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da je nezakonit dokaz. Naime, Ustavni sud je takav zaključak zasnovao prvenstveno na tome da iskaz nije uzet u skladu s odredbama čl. 63 i 151 ZKPRS. Ustavni sud podsjeća da su navedeni sudovi istakli da je taj iskaz (dakle iskaz svjedoka G. B. iz istrage, čiji je sadržaj naveden u obrazloženju prvostepene presude) potvrđen pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 015444 15 KPs-p od 16. marta 2015. godine koja je donesena u drugom postupku (nakon što je svjedok G. B. sa Specijalnim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice kojim je priznao krivicu. Ustavni sud podsjeća da je tom presudom svjedok G. B. proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u izreci te presude „kao pripadnik zločinačkog udruženja […], kojem zločinačkom udruženju su još pripadali i policijski službenici MUP-a RS Radulović Srđan kao organizator zločinačkog udruženja, Stijak Ognjen, Marko K. i Slavko Đ.“ neovlašćeno, radi prodaje, nabavljao, držao i prodavao supstance koje su proglašene za opojne droge, čime je počinio krivično djelo iz člana 383a stav 2 KZRS u vezi s krivičnim djelom iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da u tom postupku apelanti nisu učestvovali. Dakle, apelanti ni u jednoj od faza krivičnog postupka koji je vođen protiv njih i u kojem su proglašeni krivim nisu imali mogućnost da ispitaju svjedoka G. B., što je elaborirano u prethodnom dijelu ove odluke pod naslovom „Navodi o nemogućnosti ispitivanja svjedoka G. B“. Stoga, budući da apelanti nisu imali priliku u bilo kojoj fazi postupka dovesti u pitanje iskaz svjedoka G. B., koji je bio od odlučne važnosti za njihovu osudu, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno i pravo apelanata na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka d) u vezi s pravom na ravnopravnost strana u postupku iz stava 1 istog člana Evropske konvencije.
103. Konačno, Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da cijeni da li bi se apelanti mogli proglasiti krivim da nije bilo spornih dokaza. Odgovor na pitanje da li bi u konkretnim okolnostima ovog predmeta drugi provedeni dokazi bili dovoljni za osudu apelanta zadatak je redovnog suda. Na Ustavnom sudu nije ni da nagađa kakav bi bio ishod suđenja da ti dokazi nisu upotrijebljeni, niti koji su dokazi bili ili nisu bili nužni redovnim sudovima za odluku o postojanju ili nepostojanju krivične odgovornosti apelanata. Zadatak Ustavnog suda i u ovoj konkretnoj odluci je da odgovori na pitanje da li je došlo do povrede Ustavom garantovanih prava apelanata u krivičnom postupku ili ne. Stoga, Ustavni sud još jedanput naglašava svoju podršku potpunoj autonomiji redovnih sudova u dijelu njihovih nadležnosti i svojim odlučivanjem, na osnovu ustavnih nadležnosti i obaveze ispunjenja standarda iz Evropske konvencije i prakse Evropskog suda, ni na koji način ne ulazi u njihovo pravo i obavezu suđenja.
104. Konačno, Ustavni sud smatra da je radi zaštite ustavnih prava apelanata potrebno ukinuti osporene presude Vrhovnog suda br. 11 0 K 012872 16 Kvlz od 4. novembra 2016. godine i 11 0 K 012872 15 Kž od 2. marta 2016. godine i predmet vratiti tom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
105. Razjašnjenja radi, Ustavni sud smatra, s obzirom na okolnost da je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da je (zbog razloga navedenih u tim tačkama) došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje, da nema potrebe da ispituje ostale navode apelanata.
106. Pri tome, Ustavni sud naglašava da se u predmetnom slučaju nije odlučivao o prekidu izdržavanja kazne zatvora i eventualnom puštanju apelanata na slobodu, niti o proceduri prema kojoj će Vrhovni sud donijeti novu odluku. Stoga će o lišavanju slobode, zadržavanju ili pritvoru apelanata odlučivati redovni sud u skladu sa svojim nadležnostima.
VIII.Zaključak
107. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u dijelu apelacije koji se odnosi na obrazloženje presuda jer u obrazloženju osporenih presuda ne postoje jasni i logični razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da su sudovi izvršili jasnu, preciznu i kritičku analizu svih izvedenih dokaza iz kojih bi bilo vidljivo da su ocijenjeni svi relevantni argumenti obje strane u postupku i svi relevantni pozitivnopravni propisi. Ustavni sud, takođe, zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka d) u vezi sa stavom 1 istog člana kada se osporena presuda kojom su apelanti proglašeni krivim da su počinili krivično djelo organizovani kriminal zasniva u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka iz istrage, za koji je Ustavni sud zaključio da je nezakonit dokaz, koji svjedok je na glavnom pretresu iskoristio zakonsko pravo da ne odgovara na pitanja, te na presudi donesenoj nakon što je taj svjedok zaključio sporazum o priznanju krivice sa Specijalnim tužilaštvom, zbog čega apelanti nisu imali priliku, u bilo kojoj fazi postupka, dovesti u pitanje njegov iskaz, a taj iskaz je bio od odlučne važnosti za njihovu osudu.
108. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
109. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman