Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5431/17 („BEAUTY CENTAR“ d.o.o. Banja Luka, raniji naziv „VIMKOP“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5431/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-5431/17, rješavajući apelaciju „BEAUTY CENTAR“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „BEAUTY CENTAR“ d.o.o. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 098096 17 Pž od 22.

avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BEAUTY CENTAR“ d.o.o. Banja Luka (raniji naziv „VIMKOP“ d.o.o. Banja Luka, u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 098096 17 Pž od 22. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu („OMNIA“ d.o.o. Široki Brijeg) plati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio da je tužilac isporučio apelantu robu u određenoj vrijednosti, što proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka M. G., D. G., zakonskog zastupnika tužioca T. M. i zakonskog zastupnika apelanta I. V., te da je isporuci robe prethodilo slanje narudžbe od strane apelanta putem e-maila. Nadalje, da je ugovoren rok plaćanja od 90 dana, da je prijem robe potvrđen pečatom i potpisom ovlaštenog lica apelanta. Zatim, da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Z. B. proizlazi da je tužilac u svojim poslovnim evidencijama evidentirao potraživanje od apelanta kao kupca, a apelant u svojim poslovnim evidencijama obavezu prema tužiocu kao dobavljaču po računu-otpremnici od 11. jula 2011. godine. S tim u vezi je istaknuto, da je kod tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud primjenom odredaba člana

454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o kupoprodaji, da apelant nije izjavio prigovor na isporučenu robu, niti da je dokazao da je robu zbog nedostataka pokušao da vrati, a da su navodi zakonskog zastupnika apelanta o komisionoj prodaji suprotni materijalnim dokazima. Viši privredni sud je ocijenio da je iskaze saslušanih svjedoka i zakonskih zastupnika stranaka, prvostepeni sud pravilno ocijenio i pravilno utvrdio odlučnu činjenicu da je tužilac na apelantov zahtjev isporučio mu robu, koju apelant nije platio tužiocu i da se iz svih provedenih dokaza može zaključiti da su ugovorne strane bile u kupoprodajnom odnosu, te da se ne radi o komisionom ugovoru. Naime, da apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati da je sa tužiocem zaključio komisioni ugovor, jer to ni iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi (pisani ugovor o komisionu nije izveden kao dokaz tokom prvostepenog postupka, niti su se svjedoci izjašnjavali o činjenicama koje bi potvrdile postojanje komisionog posla, niti je zakonski zastupnik apelanta I. V. u svome iskazu naveo da se poslovna saradnja sa tužiocem zasnivala isključivo na osnovu ugovora o komisionoj prodaji). Stoga, da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ugovora o prodaji iz člana 454. - 551. ZOO na utvrđeno činjenično stanje kada je usvojio tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da nikad nije naručio spornu robu, da nikad nije postignuta saglasnost volja oko kupoprodaje sporne robe, da ugovor o prodaji nikad nije ni zaključen između parničnih stranaka, te da ni sud nije mogao obavezati apelanta da plati spornu robu koju nikad nije kupio, pa da je u konkretnom slučaju očigledno da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno na štetu apelanta.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5431/17 („BEAUTY CENTAR“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio