Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5049/15 (S. G. i H. G.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5049/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5049/15, rješavajući apelaciju Safeta Gljive i Hidajete Gljiva, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Gljive i Hidajete Gljiva podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 048290 14 Rev od 18. augusta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Safet Gljiva i Hidajeta Gljiva (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vogošće, Sarajevo, koje zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048290 14 Rev od 18. augusta 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Edina Lopčalije i Emira Lopčalije (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 31. januara 2018. godine, dok tuženi nisu dostavili traženi odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048290 07 P od 21. juna 2013. godine utvrđeno je da su apelanti dosjelošću stekli pravo vlasništva sa suvlasničkim udjelima od po ½ na nekretninama preciziranim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pa se, dosljedno tome, tuženi obavezuju da trpe da se u zemljišnjim knjigama brišu kao suvlasnici tih nekretnina, te da se istovremeno apelanti upišu sa suvlasničkim dijelovima od po ½ i da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 1). Presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se apelanti obavežu da predmetne nekretnine označene kao k.č. br. 1708/1 i 1708/9 predaju apelantima u posjed (stav 2).
6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su tuženi podnijeli tužbu protiv Edite Utner i Ivana Kohna radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama povodom čega je donesena presuda od 22. marta 2001. godine, koja je isti dan postala pravosnažna, i kojom je utvrđeno da su tuženi vlasnici predmetnih nekretnina, da su apelanti, zajedno sa Rasimom Mandrom, 26. decembra 2002. godine podnijeli prijedlog za ponavljanje navedenog postupka i stupanje u parnicu u svojstvu umješača, zatim, da su podnijeli i protivtužbu, ali da je rješenjem od 9. februara 2007. godine primljeno na znanje povlačenje prijedloga apelanata za ponavljanje predmetnog postupka, da su apelanti u posjedu predmetnih nekretnina, da je Katarina Hofbaurer bila staratelj Ivana Kohna na osnovu rješenja SO Vogošća od 4. februara 1974. godine, koji je bio suvlasnik predmetnih nekretnina zajedno sa Editom Utner, da su apelanti 1986. na 1987. godinu došli da žive kao podstanari u kući Ivana Kohna, Katarine Hofbaurer i Edite Utner, da su pružali pomoć u kući u kojoj su boravili do rata zajedno s njima, a zatim su se nakon rata vratili u tu kuću u kojoj se i danas nalaze, da je prema zapisniku o izlaganju na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama Općine Vogošća od 4. maja 1989. godine na pl. br. 897 k.o. Semizovac konstatirano da je na predmetnim nekretninama zatečena Fatima Lopčalija, a da su Katarina Hofbaurer i Edita Utner potvrdile da je na temelju „usmene kupoprodaje iz 1987. godine“ Fatima Lopčalija „stekla pravo“ na tim nekretninama, te da, zbog ratnih događanja, katastar nekretnina za ovo područje nije uspostavljen.
7. Nadalje je navedeno da je utvrđeno da je 2. aprila 1992. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između Ivana Kohna, kojeg zastupa Katarina Hofbaurer iz Semizovca, kao primatelja izdržavanja, sa jedne strane, i apelanata, kao davatelja izdržavanja, s druge strane, na način da je konstatirano da su davatelji izdržavanja podstanari u istoj kući u kojoj živi primatelj izdržavanja, da preuzimaju obavezu brige, njege i čuvanja primatelja izdržavanja koji je poslovno nesposoban, a da će zauzvrat primatelj izdržavanja na davatelje izdržavanja prenijeti pravo vlasništva na svojoj nekretnini koja obuhvata kuću i zemljište, odnosno predmetne nekretnine. Zatim je naglašeno da je navedeni ugovor sačinjen u kancelariji advokata uz klauzulu da će se primjenjivati od dana ovjere pred Općinskim sudom, ali da taj ugovor nikada nije ovjeren pred sudom, da su nakon napuštanja BiH zbog ratnih događanja (1993. god.) u staračkom domu u Mladenovcu, Srbija, umrli Katarina Hofbaurer, i to 15. septembra 1995. godine, a nedugo nakon nje i njen štićenik Ivan Kohn, 17. oktobra 1995. godine, a da je u međuvremenu umrla i Edita Utner, da je uvidom u zk.ul.broj 891 k.o. preneseno u zk.ul. broj 3108 k.o. Donja Vogošća utvrđeno da je na predmetnim nekretninama upisano pravo vlasništva na Mahmuta Lopčaliju (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) sa dijelom 1/1, a u teretnom listu je upisano pravo doživotnog uživanja nekretnina u korist Katarine Hofbaurer i založno pravo na nekretninama za kredit od 240.538,00 KM u korist Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo sa zabilježbom zabrane otuđenja i novog opterećenja nekretnina bez saglasnosti povjeritelja. Osim toga, navedeno je da je u parnici broj P- 355/2001 pred Općinskim sudom I u Sarajevu prednik tuženih tužio Editu Utner i Ivana Kohna (koji su bili upisani kao suvlasnici) radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama u kojoj je 22. marta 2001. godine donesena presuda (koja je isti dan postala pravosnažna) kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu prednika tuženih i utvrđeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama, savjesnim i zakonitim posjedom dužim od 10 godina, na osnovu koje je izvršen prenos prava na novog vlasnika u zemljišnoj knjizi, tj. na ime prednika tuženih, da su predmetne nekretnine Rješenjem o nasljeđivanju broj 65 0 O 227842 12 O od 6. februara 2012. godine postale zaostavština iza umrlog prednika tuženih koje su uručene zakonskom nasljedniku, njegovom sinu Rusmiru Lopčaliji, koji je predmetne nekretnine ugovorom o poklonu darovao svojim sinovima Edinu i Emiru (tuženim), koji su u zk. i upisani kao suvlasnici sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama.
8. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju jasno da pravosnažna Presuda tog suda broj P-355/01 od 21. marta 2001. godine ne može biti predmet pobijanja redovnim pravnim lijekom-žalbom, jer je nastupila njena procesna ili formalna pravosnažnost, kako se to u teoriji naziva, jer su se apelanti i posebni staratelj tuženih odrekli prava na žalbu. Također je navedeno da, s obzirom na to da se materijalna pravosnažnost presude tiče samog sadržaja presude, a ispoljava se u njenom djejstvu, i to samo izreke koja jedino i stječe pravosnažnost, prema mišljenju tog suda, predmet pravosnažnosti ne mogu biti elementi presude koji se tiču raspravljanja i odlučivanja a unose se u obrazloženje odluke kao što su činjenice na kojima se zasniva odluka o tužbenom zahtjevu, opća pravna pravila, prethodna pitanja kao sporedna. Navedeno je da je zbog svih tih razloga taj sud mišljenja da presuda donesena u takvom postupku nije stekla i materijalnu pravosnažnost, pa pored svih drugih navedenih razloga, i zbog činjenice da je u tom parničnom postupku činjenica na temelju koje je usvojen tužbeni zahtjev bio zapisnik o toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 4. maja 1989. godine, koji nikada nije stupio na pravnu snagu, niti je stekao značaj javne isprave. Ti zapisnici su, prema mišljenju tog suda, zapravo jedino što je navodno vezalo prednika tuženih sa umrlima Editom Utner, Katarinom Hofbaurer i Ivanom Kohnom. Općinski sud je naveo da, pošto je taj sud utvrdio da su apelanti savjesni posjednici od 1987. ili 1988. godine, da su sa Katarinom Hofbaurer lično i kao starateljicom njenog sina Ivana Kohna zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju s ciljem stjecanja vlasništva na predmetnim nekretninama 1992. godine, to su, prema mišljenju tog suda, do podnošenja ove tužbe ispunili uvjet iz člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) koji kao uvjet za stjecanje vlasništva propisuje savjestan posjed duži od 20 godina, koji je potvrđen iskazima svih saslušanih svjedoka koji potvrđuju iskaze apelanata, zbog čega je, po mišljenju tog suda, tužbeni zahtjev osnovan. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je Presudom broj 65 0 P 048290 13 Gž od 27. maja 2014. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.
10. Protiv navedene presude tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 048290 14 Rev od 18. augusta 2015. godine reviziju uvažio i nižestepene presude preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva sa suvlasničkim dijelovima od po ½ na predmetnim nekretninama odbijen u cijelosti, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih, te naloženo apelantima da tuženim predaju u posjed predmetne nekretnine. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te zaključio da su navedeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili da su apelanti dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. S tim u vezi je navedeno da je članom 38. Zakona propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stječe na temelju pravnog posla (a to ugovor o darovanju svakako jeste), te upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan dok se savjesnost stjecatelja pretpostavlja. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Vrhovnog suda, tuženi su izvršili upis prava suvlasništva na predmetnim nekretninama 2012. godine zbog čega u odnosu na njih nije protekao rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću od posjednika, nezavisno od toga da li su savjesni ili ne, jer je tužba podnesena 2007. godine. S druge strane, kako je obrazloženo, apelanti nisu mogli osnovano tražiti da se utvrdi njihovo pravo vlasništva dugogodišnjim savjesnim posjedom predmetnih nekretnina, jer je prednik tuženih postao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju sudske odluke iz 2001. godine zbog čega su, prema mišljenju tog suda, apelanti već tada postali nesavjesni posjednici, jer su znali za tu odluku budući da je na temelju nje bilo pokušano da se izvrši deložacija apelanata. Stoga su, kako je obrazloženo, svi rokovi za dosjelost tim radnjama nadležnog organa, u smislu člana 388. ZOO. u vezi sa članom 35. stav 3. Zakona, bili prekinuti. Prenosom prava vlasništva sa ranijih suvlasnika Ivana Kohna i Edite Utner na prednika tuženih apelanti, prema obrazloženju presude, više nisu mogli ostvariti pravo vlasništva na nekretninama dotadašnjih suvlasnika, jer je vlasnik postalo drugo lice, pa je po članu 51. Zakona, prestalo njihovo vlasništvo, a stjecanje prava vlasništva dosjelošću moglo je biti utvrđivano samo prema novom vlasniku od vremena kada je on to postao.
11. Dakle, kako je obrazloženo, za apelante kao posjednike uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću su se mogli ocijeniti samo od datuma promjene vlasnika (2001. godine) pa do podnošenja tužbe u predmetnom postupku (2007. godine) iz čega proizlazi da nije protekao rok iz člana 32. st. l. ili 2. Zakona, pa njihov zahtjev ne bi bio osnovan i da se nekretnine vode kao vlasništvo prednika tuženih. Posebno je važno naglasiti da je promjena vlasničkih prava nastala nakon smrti prednika tuženih naslijeđem, kada nekretnine prelaze u vlasništvo Rusmira, oca tuženih, pa zatim ponovo dolazi do promjene valasničkih prava po osnovu pravnog posla ugovorom o darovanju - kada sin prednika tuženih, a njihov otac, prenosi svoje pravo vlasništva na istim nekretninama na tužene sa suvlasničkim dijelom ½. Dakle, prema zaključku Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili da su apelanti stekli pravo vlasništva savjesnim i zakonitim posjedom, pri čemu ispunjenje roka od 10 godina računaju i za vrijeme kada su suvlasnici bili Ivan Kohn i Edita Utner, čije je suvlasništvo prestalo još 2001. godine. Vlasništvo na spornim nekretninama je, prema obrazloženju, prestajalo dva puta dok tuženi nisu postali vlasnici predmetnih nekretnina, zbog čega su rokovi za dosjelost prava svaki put počinjali iznova. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, po članu 32. Zakona, posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno 20 godina savjesnog posjeda, iz čega proizlazi da je dosjelost dugotrajni miran posjed s uočljivom voljom da se drži stvar kao svoja i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz sve vrijeme potrebno za dosjelost, pri čemu dokazana zla namjera sprečava početak toka dosjelosti, sve dok postoji zla vjera. Smatra se da posjednik mora imati kontinuitet u (savjesnom) posjedu, u protivnom, nakon prekida rokovi dosjelosti počinju teći iznova.
12. Prema obrazloženju tog suda, nižestepeni sudovi prihvataju da su apelanti imali posjed nekretnina od 1986/1987. godine i računaju početak roka dosjelosti od tada, iako je nesporno da su apelanti do 1992. godine živjeli u istoj kući sa suvlasnicima kao podstanari ili kao prekaristi (dozvoljeno korištenje nekretnine do opoziva) nakon čega su nekretnine napustili (zbog rata), te se u njih vratili tek nakon završetka rata 1995/1996. godine. Dakle, kako je obrazloženo, pošto su apelanti prekinuli kontinuitet posjeda napuštanjem posjeda spornih nekretnina zbog rata, to je pogrešna primjena materijalnog prava od nižestepenih sudova kada je taj cijeli period uzet u obračun vremena savjesnog posjeda. S druge strane, prednik tuženih je na temelju pravomoćne presude (iz 2001. godine), prema obrazloženju, stekao pravo vlasništva dosjelošću koje je upisano u zemljišnoj knjizi, pa se stoga kao osnov stjecanja prava vlasništva u odnosu na njega smatra odluka nadležnog (sudskog) organa po članu 23. Zakona. Tom odlukom je ponovo došlo do prekida rokova zastarijevanja i rokovi su počeli teći iznova u smislu člana 392. stav 3. ZOO. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenih razloga nije ispunjen uvjet postojanja savjesnog posjeda u trajanju od 20 godina računajući od 1986/1987. godine do 2007. godine, kada je podnesena tužba, jer posjed nije bio u kontinuitetu, a 2001. godine je došlo do prekida računanja tog roka u smislu člana 35. stav 3. Zakona. Stoga, prema mišljenju tog suda, tumačenje i stav nižestepenih sudova da presuda nadležnog sudskog organa koja je provedena u zemljišnoj knjizi kao osnov stjecanja prava vlasništva ne veže sud u predmetnom novom postupku, budući da su tužitelji druge stranke, ispravni su sa procesnopravnog stajališta, ali u odnosu na materijalnopravno stajalište ta presuda je relevantna, jer je tom presudom prestalo pravo ranijih suvlasnika, a u odnosu na novog vlasnika započeo teći novi rok dosjelosti. Uspostavljanjem novog vlasničkog prava od prednika tuženih apelanti, koji su o tome obaviješteni iste godine, jer je bila naložena njihova deložacija po donesenoj presudi, saznanjem za nju, postaju nesavjesni posjednici. Iz toga proizlazi, čak i da se prihvati savjesnost njihovog posjeda na predmetnim nekretninama u periodu od 1987. do 1992. godine, kada je došlo do prekida kontinuiteta roka, koji je zatim ponovo počeo teći iznova od njihovog povratka na nekretnine pa do marta 2001. godine, kada apelanti postaju nesavjesni posjednici, nije ispunjen rok od 10 godina kontinuiranog savjesnog posjeda.
13. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ni stav o ugovoru o doživotnom izdržavanju iz 1992. godine kao osnovi za zakoniti posjed nije ispravan. Po članu 77. stav l. Zakona, posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom temelju i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Pošto je u konkretnom slučaju drugostepeni sud prihvatio posjed apelanata kao zakonit iako je utvrđeno da ugovor o doživotnom izdržavanju, u smislu člana 120. Zakona o nasljeđivanju, nije bio ovjeren od sudije, proizlazi pogrešna primjena materijalnog prava i u tom dijelu. Punovažan pravni temelj ugovora o doživotnom izdržavanju, po navedenoj normi, podrazumijeva ugovor koji mora ispuniti zakonsku formu za njegovu pravnu valjanost, koja se ogleda u pisanom obliku i ovjeri od sudije. U konkretnom slučaju ugovor o doživotnom izdržavanju iz 1992. godine zaključen između Ivana Kohna i apelanata je bio sastavljen u pisanom obliku, ali nije bio ovjeren od sudije, zbog čega nije bio punovažni pravni osnov, pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pobijanoj odluci kada je taj ugovor prihvaćen kao osnov za zakoniti posjed.
14. Vrhovni sud je obrazložio da, stoga, stav nižestepenih sudova da su apelanti bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina od 1986/1987. godine do podnošenja tužbe (2007. godine), dakle, više od 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, a prema stavu prvostepenog suda 20 godina savjesnog posjeda, predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je revizija tuženih uvažena i drugostepena presuda preinačena u pogledu tužbenog zahtjeva primjenom člana 250. ZPP na način da je zahtjev apelanata odbijen.
15. Vrhovni sud je istakao da je, s tim u vezi, revizija osnovana i u odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženih. Navedeno je da je nesporno da su tuženi-protivtužitelji suvlasnici predmetnih nekretnina i da su upisani u zemljišnoj knjizi po osnovu pravnog posla-ugovora o darovanju sa Rusmirom, njihovim ocem. Stoga je, prema obrazloženju tog suda, u smislu člana 43. Zakona njihov protivtužbeni zahtjev za povrat i predaju u posjed predmetnih nekretnina od apelanata-protivtuženih osnovan. Pošto je revizijom tuženih pobijana drugostepena presuda i u tom dijelu, to ju je Vrhovni sud ocijenio osnovanom, pa je odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navode da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, pogrešno zaključio da je došlo do prekida toka dosjelosti za apelante s obzirom na to da je njihov posjed bio u kontinuitetu za razliku od posjeda tuženih koji nikada, kao ni njihovi preci nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina pa nisu ih ni mogli steći dosjelošću. Navode i da nisu tražili da im se temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju prizna pravo vlasništva, već isključivo dosjelošću jer su više od 20 godina u mirnom posjedu predmetnih nekretnina. Apelanti tvrde da nisu znali za spor koji je vodio prednik tuženih, jer apelanti nisu ni bili stranke u tom postupku, i da zbog toga i nije mogao biti prekinut tok dosjelosti, te smatraju da se nesumnjivo radi o iskonstruiranom postupku. Smatraju i da presuda koja je donesena 2001. godine i na osnovu koje se uknjižio prednik tuženih ne može vezati sud u njihovom slučaju, već da vrijedi samo između stranaka koje su učestvovale u tom sporu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda Član 35.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.
Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.
Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan.
Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
Član 51.
Pravo vlasništva koje određena osoba ima na stvar prestaje kad druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar Član 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđenja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392.
1)Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok.
2)Zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
3)Kada je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozvanjem u zaštitu ili isticanjem prebijanja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
4)Kada je prekid zastarijevanja nastao prijavom potraživanja u stečajnom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana okončanja ovog postupka.
5)Isto važi kada je prekid zastarijevanja nastao zahtjevom prinudnog izvršenja ili obezbjeđenja.
6)Zastarijevanje koje počinje teći iznova poslije prekida, navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarijevanje koje je prekinuto.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 048290 14 Rev od 18. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. septembra 2015. godine a apelacija je podnesena 17. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje da li su apelanti dosjelošću steli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, dakle, na pitanje građanskopravne prirode, te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu prava Vrhovnog suda, koji je, zaključivši da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za dužinu savjesnog posjeda apelanata da bi oni mogli steći pravo vlasništva dosjelošću, preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev apelanata, te usvojio protivtužbeni zahtjev tuženih. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe Zakona kojim je regulirano pitanje stjecanja prava vlasništva dosjelošču i utjecaj prekida toka dosjelosti na to pravo kojim je, između ostalog, jasno propisano da do prekida toka, u ovom slučaju dosjelosti, dolazi podizanjem tužbe pred nadležnim sudom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, a da rok zastare (odnosno dosjelosti) koji je prekinut podizanjem tužbe počinje teći ponovno kada se predmetni postupak okonča. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tok dosjelosti prekinut prvi put 1992. godine, kada su apelanti napustili predmetne nekretnine i time prekinuli kontinuitet svog posjeda (u koji su stupili ponovo krajem 1996. godine uz uzimanje u obzir da u toku rata 1992. godine do 1996. godine ovi i drugi zakonski rokovi i nisu tekli), da je do prekida toka dosjelosti došlo ponovno u martu 2001. godine podizanjem tužbe prednika tuženih protiv Katarine Hofbaurer, Ivana Kohna i Edite Utner (lica kod kojih su apelanti živjeli kao podstanari i s kojim su od 1992. godine imali zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju koji nikada nije ovjeren kod suda) u vezi sa predmetnim nekretninama i da je taj rok ponovno počeo teći iste godine kada je taj postupak okončan, te utvrđeno da je prednik tuženih stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i temeljem te presude (suprotno navodima apelanata) pokušana da se izvrši deložacija apelanata iz predmetnih nekretnina. Lica sa kojima su apelanti zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju, koji nije ovjerio sud, kako zakon zahtijeva, u međuvremenu su umrla, od kada su apelanti postali i nesavjesni posjednici predmetnih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelanti nisu dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Zbog toga, Ustavni sud navode apelanata u vezi sa pitanjem dosjelosti smatra neosnovanim.
31. Ustavni sud, također, smatra da obrazloženje Vrhovnog suda koje se odnosi na pitanje važenja presude kojom je prednik tuženih postao vlasnik predmetnih nekretnina, prema kojem „presuda nadležnog sudskog organa koja je provedena u zemljišnoj knjizi kao osnov stjecanja prava vlasništva ne veže sud u predmetnom novom postupku, budući da su tužitelji druge stranke, ispravna je sa procesnopravnog stajališta, ali u odnosu na materijalnopravno stajalište je relevantna, jer je tom presudom prestalo pravo ranijih suvlasnika, a u odnosu na novog vlasnika započeo teći novi rok dosjelosti“, nije bilo proizvoljno. Ovo stoga što je nesporno da je donošenjem navedene presude (bez obzira što apelanti nisu bili stranke, već treća zainteresirana lica u tom postupku), njenim provođenjem u zemljišnim knjigama i pokušajem prinudnog izvršenja nad apelantima-njihove deložacije iz predmetnih nekretnina-shodno citiranim odredbama ZOO (član 392. st. 3. i 5. tog zakona) prekinut tok mirnog posjeda predmetnih nekretnina od apelanata (čime su oni postali i nesavjesni posjednici) i koji je ponovno počeo teći tek, eventualnim, okončanjem ovog izvršnog postupka. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
32. Imajući uvidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti kršenje ovog prava svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da apelanti nisu dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jer je tok dosjelosti više puta prekidan kako napuštanjem apelanata predmetnih nekretnina, tako i podizanjem tužbe i prinudnim izvršenjem nad apelantima, odnosno prethodnim vlasnicima predmetnih nekretnina od prednika tuženih, čime je tok dosjelosti ponovno počinjao teći.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman