Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5484/15 (S. V.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5484/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine u predmetu broj AP-5484/15, rješavajući apelaciju Sadika Vilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Vilića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 260711 13 Gž od 15. septembra 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 260711 12 I od 8. maja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadik Vilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rakovice, kojeg zastupa Ethem Veledar advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 260711 13 Gž od 15. septembra 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjm tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 260711 12 I od 8. maja 2013. godine.

2. Općinski sud je na prijedlog apelanta u svojstvu tražioca izvršenja od 25. maja 2012. godine protiv Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) donio rješenje o izvršenju broj 65 0 I 260711 12 I od 6. jula 2012. godine.

3. Izvršenik je 13. jula 2012. godine u svojstvu trećeg lica protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor ukazujući da je izvršnom ispravom, pravosnažnom presudom iz parničnog postupka, kao tužena strana označena „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar a ne izvršenik. Apelant je podneskom osporio navode iz prigovora izvršenika ukazujući na primjenu odredbe iz člana 16. stav

3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti).

4. Općinski sud je rješenjem broj 65 0 I 260711 12 I od 8. maja 2013. godine usvojio prigovor izvršenika od 13. jula 2012. godine i rješenje o izvršenju stavio van snage, ukinuo sve provedene izvršne radnje i obustavio izvršni postupak. U obrazloženju je navedeno da je rješenje o izvršenju doneseno na temelju izvršne isprave, presude Općinskog suda od 21. marta 2008. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 11. aprila 2012. godine u kojoj je „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar označena kao tužena strana u postupku. Izvršni sud je na prijedlog apelanta odredio izvršenje prema licu koje nije označeno u izvršnoj ispravi, obzirom da je rješenjem Općinskog suda u Mostaru od 12. januara 2011. godine pokrenut likvidacioni postupak nad pravnim licem „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar (tuženim) i to temeljem odredbe iz člana 16. stav 1. tačka 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje navedeno, da je Zaštitni fond FBiH kao označeni izvršenik u konkretnoj situaciji, obavezan oštećenom (apelantu kao tražiocu izvršenja) platiti štetu kada je protiv društva registrovanog u FBiH pokrenut postupak likvidacije zbog stečaja ili oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) prema kojem se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno izmiriti. Međutim, kako je dalje navedeno, ako treće lice ospori ispunjenje duga, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Imajući u vidu da je označeni izvršenik u predmetu u cijelosti osporio rješenje o izvršenju, osporio obavezu na ispunjenje duga po predmetnoj izvršnoj ispravi, te kako se o tom pitanju u smislu člana 30. stav 2. ZIP-a mora prethodno riješiti u parničnom postupku i kako to predstavlja razlog koji spriječava izvršenje donesenog rješenja o izvršenju, to je u smislu odredbe iz člana 47. tačka 6. ZIP-a navedeno rješenje o izvršenju stavljeno van snage, ukinute provedene izvršne radnje i obustavljen izvršni postupak koji je protiv izvršenika kao trećeg lica dozvoljen rješenjem broj 65 0 I 260711 12 I od 6. jula 2012. godine.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 260711 13 Gž od 15. septembra 2015. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je postupak izvršenja obustavljen. U obrazloženju rješenja su prije svega izneseni navodi iz žalbe kojima je ukazano na relevantne odredbe Zakona o osiguranju od odgovornosti iz kojih proizilazi obaveza izvršenika o preuzimanju isplate štete u slučaju kada se društvu za osiguranje oduzima odobrenje za rad. Kantonalni sud je zatim pobijano rješenje ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te člana 21. stav 1. ZIP-a i ocijenio da je žalba neosnovana. U vezi s tim su ponovljena utvrđenja iz prvostepenog rješenja prema kome je u izvršnom prijedlogu označeno treće lice a ne tuženi iz izvršne isprave jer nad tuženim traje postupak likvidacije i stečaja. Stoga je, kako je dalje navedeno, apelant imao zakonskog osnova da u izvršnom postupku zahtijeva namirenje potraživanja od treće osobe u smislu člana 16. stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti, jer je treća osoba (konkretno Zaštitni fond FBIH) obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada je protiv društva registriranog u FBiH pokrenut postupak posebne likvidacije. Međutim, odgovornost treće osobe kao izvršenika zasnovana na Zakonu o osiguranju od odgovornosti ne spriječavaju izvršenika kao treće lice da osporava postojanje duga koje u odnosu na njega nikada nije utvrđeno. Taj spor se, kako je zaključeno, može riješiti samo u parničnom a nikako u izvršnom postupku. Imajući u vidu da je izvršenik kao treće lice koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik u cijelosti osporio svoju obavezu na namirenje potraživanja iz izvršne isprave, čime je osporio pasivnu legitimaciju, prvostepeni sud je po ocjeni Kantonalnog suda pravilno zaključio da prema članu 30 stav 2. ZIP-a stranke prije izvršenja to pitanje moraju riješiti u parničnom postupku, zbog čega je rješenje o izvršenju prvostepenim rješenjem pravilno stavljeno van snage i izvršni postupak obustavljen.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje, imovinu i zabranu diskriminacije iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropski konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju tih navoda, apelant je ukazao na nedostatak obrazloženja osporenog rješenja u pogledu primjene člana 30. stav 2. ZIP-a jer je na taj način doveden u situaciju da posjeduje presudu koja se ne može izvršiti iako mu Zakon o osiguranju od odgovornosti kao lex specialis pruža zaštitu u slučaju da društvo za osiguranje (konkretno „Hercegovina osiguranje“) nije u mogućnosti da izvrši svoje obaveze zbog postupka likvidacije. S obzirom na nemogućnost izvršenja pravomoćne presude kojom mu je dosuđena naknada štete, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Također je ukazao na zabranu diskriminacije u vezi s odlukom istog (Kantonalnog suda) koji je, u istoj pravnoj situaciji, žalbu uvažio i prvostepeno rješenje o obustavi postupka ukinuo, iz čega po ocjeni apelanta proizilazi različitost postupanju povodom iste pravne stvari.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u vezi s obustavom izvršenja odnosno s neprovođenjem rješenja o izvršenju dovedeni u vezu s proizvoljnim postupanjem redovnih sudova i nedostatkom obrazloženja u pogledu primjene člana 30. stav 2. ZIP-a.

10. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, „izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije“. Budući da je apelant kao tražitelj izvršenja na temelju pravosnažne sudske presude pokrenuo postupak izvršenja 25. maja 2012. godine koji je osporenim rješenjem Kantonalnog suda obustavljen, Ustavni sud smatra da apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. U vezi sa naprijed navedenim i suštinskim apelacionim navodom koji se tiče primjene materijalnog i procesnog prava (u vezi s obustavom postupka u odnosu na izvršenika kao treće lice), Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost prvostepenog rješenja kojim je usvojen prigovor izvršenika kao trećeg lica, ukinute provedene izvršne radnje i obustavljen izvršni postupak, naveo jasne i precizne razloge u smislu odredbe iz člana 30. stav 2. ZIP-a i zaključka da je apelantova žalba neosnovana. U vezi neosnovanosti apelantovog prigovora kojim je ukazano na obligatornost odredbi Zakona o osiguranju od odgovornosti (član 16. stav 3) u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, upravo u vezi s primjenjivošću te odredbe naveo da je apelant imao zakonskog osnova da u izvršnom postupku kao izvršenika označi treće lice koje nije bilo označeno u izvršnom naslovu (pravosnažnoj presudi) ali da navedena odredba ne spriječava izvršenika (treće lice) da ospori postojanje duga koje prema njemu nikada nije ni utvrđeno, kao što se desilo u konkretnom slučaju. U konkretnom slučaju je Kantonalni sud s obzirom na navode iz prigovora i navode iz apelantove žalbe zaključio da je izvršenik kao treće lice u suštini osporilo svoju pasivnu legitimaciju i obavezu na namirenje potraživanja iz izvršne isprave, te da se, kako je pravilno odlučio prvostepeni sud, u smislu člana 30. stav 2. ZIP-a to pitanje mora riješiti u parničnom a ne izvršnom postupku a shodno tome i započeti izvršni postupak obustaviti.

12. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud smatra da je obrazloženje rješenja Kantonalnog suda detaljno i jasno, kako u pogledu relevantnih odredbi procesnog, tako i materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženje rješenja Kantonalnog suda koje je dovoljno jasno i argumentirano obrazloženo, kako u pogledu relevantnih odredbi procesnog, tako i materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu navoda koje je apelant istakao u vezi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske, uz obrazloženje da je navodno u istoj situaciji Kantonalni sud u drugom predmetu donio drugačiju odluku, Ustavni sud ukazuje da iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, u konkretnom predmetu to nije slučaj. Naime, drugo rješenje koje je apelant dostavio uz apelaciju (od 9. maja 2012. godine) kojim je apelantova žalba protiv rješenja o obustavi postupka uvažena i predmet vraćen na ponovni postupak, pokazuje da je sud s obzirom na konkretne činjenice u tom predmetu izveo drugačiji zaključak i to na način što je uvažavanjem žalbe predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, iz čega proizilazi zaključak da taj predmet povodom prijedloga za izvršenje nije okončan. Dakle, činjenica da u konkretnom predmetu apelantova žalba protiv rješenja o obustavi postupka nije usvojena ne znači, sama po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije, već da je sud odlučio u skladu sa činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) odnosno člana 6. stav. 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava ne nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5484/15 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio