Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5135/17 (M. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5135/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5135/17, rješavajući apelaciju Mirze Delića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirza Delić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 151582 15 Rev od 28. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirza Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 151582 15 Rev od 28. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev zbog neosnovanosti (u postupku koji je apelant pokrenuo radi poništenja odluke i isplate).
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio nespornim da je apelant bio zaposlenik tuženog (Unis Automobili i dijelovi d.o.o. Sarajevo) temeljem ugovora o radu. Zatim, da apelant nije dolazio na posao tokom pet radnih dana, a za šta nije dostavio doznake za bolovanje, te da nije na propisan način predao tuženom ključeve magacina na koji način je onemogućio rad kompletnog društva u izvršavanju redovnih poslova. S obzirom na to, tuženi je donio Odluku od 5. oktobra 2009. godine kojom je otkazao ugovor o radu apelantu, pozivajući se na odredbe člana 88. stav 1. Zakona o radu, člana 33. Statuta tuženog i člana 56. stav 2. tačka 4. Pravilnika tuženog. Sem toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud iz medicinske dokumentacije utvrdio da se apelant liječio zbog heroinske ovisnosti u JU Zavod za alkoholizam i druge toksikomanije Kantona Sarajevo, a da se sada nalazi u Centru za rehabilitaciju ovisnika u Republici Hrvatskoj. Vrhovni sud je ukazao da je tumačenjem Odluke o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenog prava u F BiH, prvostepeni sud došao do zaključka da apelant nije ni mogao dobiti doznake za bolovanje iz razloga što bolesti ovisnosti ne spadaju u „okvir kojim je utvrđen minimalni opseg prava obaveznog zdravstvenog osiguranja u okviru kojeg osiguranicima pripada pravo na zdravstvenu zaštitu te pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad“. Vrhovni sud je naveo da na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom pravila tereta dokazivanja, prvostepeni sud je odbio zahtjev apelanta kao neosnovan, a drugostepeni sud prihvata takav činjenični i pravni stav prvostepenog suda pa odbija žalbu apelant i potvrđuje prvostepenu presudu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je takva odluka drugostepenog suda zasnovana na zakonu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tačna revizijska tvrdnja da je prvostepeni sud propustio da u izreci svoje presude navede „odluku o odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja...“, kako to izričito zahtijeva odredba člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, Vrhovni sud je ukazao da pošto se radilo o zahtjevu koji je odbijen od strane nižestepenih sudova, a imajući u vidu i prirodu zahtjeva vezanih za prekluzivne rokove, to se počinjena povreda navedene odredbe procesnog zakona i povreda odredbe člana 231. ZPP (drugostepeni sud nije odgovorio na taj žalbeni prigovor) od strane drugostepenog suda ne mogu okarakterisati u smislu kao povreda koja je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude (član 209. ZPP). Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 91. u to vrijeme važećeg Zakona o radu izričito proizilazi da je u slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac dužan, da u slučaju spora pred nadležnim sudom dokazati postojanje razloga za otkaz. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da je na poslodavcu izričitom zakonskom normom propisana obaveza da dokazuje postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju, a po shvatanju ovog suda tuženi je dokazao postojanje takvih razloga. Naime, Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata pravilnim pravno shvatanje nižestepenih sudova da apelant nedostavljanjem opravdanja za izostanak sa posla i drugim radnjama koje mu se Odlukom o otkazu stavljaju na teret, tuženi dokazao razloge za otkaz apelantu jer ovaj nije dolazio na posao pet radnih dana, a ni u narednom periodu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da zbog toga pozivanje apelanta na zdravstveni karton JU Dom zdravlja, Ambulanta Logavina, bez eventualnih daljih razjašnjenja zabilješki ordinirajućeg ljekara, nije bilo moguće izvesti zaključak da je apelantu otvoreno bolovanje sa 28. septembrom 2009. godine, nego samo da se apelant tog dana javio svom ljekaru. Vrhovni sud je ukazao da i sam apelant u podnesenoj reviziji potvrđuje da je zbog prirode bolesti - heroinske ovisnosti nije ni mogao dostaviti doznake za bolovanje, pa bi se u konkretnom slučaju moglo postaviti pitanje kako poslodavac može znati da je zaposlenik ,,opravdano“ odsutan kada se ne nalazi na bolovanju i nije u mogućnosti dostaviti doznake i na koji način poslodavac može da ,,pravda“ takvo odsustvo tužitelju (apelanta). Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je nepoznato koji je tužbeni zahtjev prvostepeni sud odbio odnosno koji tužbeni zahtjev je potvrđen odlukom drugostepenog suda i obuhvaćen posljedicama pravosnažnosti. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman