Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4087/15 (M. L.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4087/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4087/15, rješavajući apelaciju Milenka Lakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Lakića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i Presude broj S1 2 K 006087 11 K od 28.

novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milenko Lakić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Miodrag Stojanović i Dejan Bogdanović, advokati iz Bijeljine, podnio je 31. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i Presude broj S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH donio je presudu kojom je apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH i teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te ga je Sud BiH osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina.

6. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili i Tužilaštvo i optuženi, pa je Sud BiH donio Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine kojom je žalbu Tužilaštva odbio kao neosnovanu u određenim dijelovima presude, dok je apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred apelacionim vijećem.

7. Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine kojom je (između ostalih) apelant proglašen krivim da je na način opisan u tačkama 5, 6, 7. i 8. počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelima pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZRS, te ga je Sud BiH osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka i procesne odluke o ponovnom izvođenju dokaza Tužilaštva, te je odlučio da ne izvodi ponovo izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, već je sve dokaze prihvatio i ocijenio, ali je odlučeno da se izvrši reprodukcija sadržaja iskaza svjedoka optužbe I. K. i S. D., s obzirom na to da su u odnosu na ovu dvojicu svjedoka utvrđene nepravilnosti prilikom saslušanja tokom glavnog pretresa, čime će, prema ocjeni Suda BiH, na taj način biti uklonjeni navedeni nedostaci, odnosno odbranama će biti pružena mogućnost da te svjedoke pozovu kao svoje i direktno ispitaju (što im je bilo uskraćeno tokom glavnog pretresa). Sud BiH je takođe odlučio da reprodukuje izjave još svjedoka zbog rješavanja predmeta i pravilnog razjašnjena stvari. U odnosu na ostale dokaze, u skladu sa članom 317. stav 2. ZKP, Sud BiH nije smatrao da ih je potrebno ponovo provoditi, s obzirom na to da ih je prvostepeni sud zakonito proveo, te su kao takvi i prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal. Takođe, Sud BiH navodi da je, odlučujući o prijedlogu odbrana, ocijenio da nije potrebno izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim vijećem, te su prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal. Sud BiH je prihvatio prijedlog odbrana o neposrednom saslušanju svjedoka I. K. i S. D. kao svjedoka odbrana (s obzirom na utvrđene nepravilnosti prilikom saslušanja ovih svjedoka). Sud BiH navodi da je donio rješenje od 18. februara 2015. godine u pogledu ostalih prijedloga odbrana koji su ocijenjeni kao neosnovani, a rješenje je sadržano u aneksu odluke. Sud BiH dalje detaljno navodi da pretres pred drugostepenim vijećem nije ponavljanje prvostepenog postupka, pa se pretres pred drugostepenim vijećem ograničava na činjenice koje su se javile kao sporne u vezi sa žalbenim navodima i procesnim obavezama drugostepenog suda u vezi s tim. Dalje, Sud BiH ukazuje da je odbrani ograničio iznošenje završnih riječi na dva, odnosno jedno ročište (apelantu), kao i da je u toku dokaznog postupka ispitan samo svjedok S. D., dok su reprodukovani iskazi još osam svjedoka. Nadalje, Sud BiH je istakao da je na nastavku pretresa 12. i 19. februara 2015. godine bio predviđen video link, odnosno uspostavljanje video konferencije s ciljem saslušavanja svjedoka I. K., zbog čega je sud donio rješenje da se, shodno odredbi člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, a u vezi s odredbom člana 235. ZKPBiH, djelimično isključuje javnost, a odluku za način saslušanja ovog svjedoka na način opisan u presudi Sud BiH je donio jer se ovaj svjedok nalazio u programu zaštite druge zemlje, te je utemeljen na Evropskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, te Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, prvenstveno na odredbama člana 10. st. 2. i 5. Drugog dodatnog protokola. Međutim, i pored svih radnji koje je sud preduzeo na obezbjeđenju prisustva ovog svjedoka radi njegovog direktnog saslušanja od odbrana optuženih, saslušanje nije realizovano s obzirom na to da je svjedok odbio svjedočiti, pravdajući svoje odbijanje strahom po vlastitu sigurnost i sigurnost svoje porodice. Shodno specifičnom statusu svjedoka, odnosno činjenici da se radilo o svjedoku koji se nalazio u programu zaštite svjedoka druge zemlje, te činjenici da Sud BiH nije imao nikakvih mogućnosti primijeniti bilo koju mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu odredbe člana 81. st. 5. i 7. ZKPBiH, Sudu BiH (kako je navedeno u presudi) nije preostalo ništa drugo nego donijeti rješenje kojim se donosi odluka da se ovaj svjedok neće saslušavati. U vezi s tim, Sud BiH je odbranama ostavio mogućnost da, prezentujući pitanja koja bi postavili svjedoku u slučaju da je pristao na svjedočenje, kompromituju njegov iskaz s glavnog pretresa, odnosno dovedu ga u sumnju. Na bazi tih pitanja Sud bi ocijenio i relevantnost iskaza tog svjedoka, te dovodeći ih u vezu s ostalim provedenim dokazima i njihovu validnost. Sud BiH navodi da su odbrane koristile tu mogućnost, te su Sudu BiH prezentovali pitanja koja bi postavili svjedoku, a koja je sud imao u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka.

9. Sud BiH je naveo završne riječi Tužilaštva, kao i apelantove odbrane (njegovog branioca), koji je, između ostalog, osporio iskaze svjedoka I. K. i S. D., naveo da je optužnica nepotpuna, neprecizna i ne daje elementarne uslove za vođenje krivičnog postupka, i to prvenstveno u odnosu na apelanta koji je duži vremenski period u pritvoru, a samo na osnovu iskaza jednog svjedoka I. K. Osim toga, apelant je ukazao da mu pritvor traje po osnovu jednih činjenica, a optužnica ga tereti za sasvim drugačije činjenice, te navodi da je oštećen i da nije imao fer postupak. Apelant je takođe ukazao da nema nijednog objektivnog dokaza koji ga u uzročno-posljedičnom smislu dovodi u vezu s radnjama izvršenja. Apelant, odnosno njegov branilac, posebno je ukazao na karakter i prošlost ključnih svjedoka, te postavio pitanje kako njima vjerovati a ne svjedocima odbrane bez mrlja u biografijama. Apelant je takođe iznio završnu riječ citirajući dijelove optužnice, koje Tužilaštvo nije dokazivalo niti dokazalo, pozivajući se na izjave svjedoka relevantnih za konkretne radnje odnosno tačke optužnice. Apelant je ukazao na prijedlog odbrane za izvođenje određenih dokaza, koje je sud odbio, te ukazivao na praksu Suda BiH i Ustavnog suda, te predložio da sud donese oslobađajuću presudu. Apelant je takođe iznio ličnu ocjenu kompletnog postupka kao montiranog i nepravičnog.

10. Od tačke 61. Sud BiH navodi dokazni postupak, odnosno ukazuje ne određene relevantne odredbe ZKP kojim se rukovodio prilikom donošenja presude. Sud BiH ukazuje da je u skladu sa navedenim načelima, te načelom slobodne ocjene dokaza (član 15. ZKPBiH), apelaciono vijeće pažljivo razmotrilo sve dokaze koje su na glavnom pretresu izveli kako optužba tako i odbrana.

11. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku, apelaciono vijeće je ispitalo konzistentnost njihovih iskaza datih u sudnici sa onim datim u toku istrage, uporedilo činjenice o kojima su svjedoci svjedočili sa činjenicama koje su utvrdili drugi svjedoci, te materijalnim dokazima kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovom predmetu, vodeći se elementarnim formalno-logičkim i psihološkim pravilima, te prosječnim ljudskim iskustvom. Sud BiH navodi da je ispitao obimnu materijalnu dokumentaciju uloženu u spis. Sud BiH je napomenuo da je prilikom donošenja odluke u ovom predmetu uzeo u obzir sve dokaze provedene kako na glavnom pretresu tako i na pretresu pred apelacionim vijećem, te svoje odluke zasnovao isključivo na relevantnim dokazima koji su provedeni nakon stranačkog sučeljavanja, upuštajući se u njihovu detaljnu analizu u mjeri koliko je to neophodno i relevantno za donošenje zakonite i pravilne odluke o krivici optuženih za počinjenje predmetnih krivičnopravnih radnji, a sve u smislu člana 15. ZKP koji predviđa načelo slobodne ocjene dokaza.

12. U vezi s ocjenom dokaza, od tačke 72. odluke Sud BiH navodi da su predmet optužnice bile pojedinačne radnje izvršenja više krivičnih djela u odnosu na petoricu optuženih, a koja je učinila grupa koja je organizovana u tu svrhu, što sve u svojoj sveukupnosti čini obilježja krivičnog djela organizovani kriminal, te je apelaciono vijeće najprije našlo svrsishodnim dati osvrt na ovu vrstu kriminaliteta, pa je pošlo od bitnih obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. KZBiH, što elaborira u narednim tačkama odluke. Tako u tački 77. Sud BiH navodi da je prema izvedenim prihvaćenim dokazima (dalje analizirani u odluci), a u odnosu na tačke 1, 2, 4, 5, 6. i 7, optuženi Z. T. nesumnjivo bio ključna karika u lancu dobro organizovane grupe, formirane s ciljem vršenja neovlaštenog prometa opojnim drogama, razbojništava, ubistava, i to s ulogom organizatora, usko povezan s pripadnicima grupe kojoj su, zavisno od vremenskog perioda, pripadali I. K., E. Z., S. S., apelant, F. A., kao i osuđeni S. D., M. D., Ž. Đ., E. D., H. M., D. P. i D. R. (zaključili sporazume o priznanju krivice, te svjedočili na okolnosti svojih krivičnopravnih radnji preduzetih u okviru grupe, a u odnosu na pojedina krivična djela). Sud BiH navodi da je uloga organizatora za samo započinjanje djelovanja grupe podrazumijevala prethodno upoznavanje optuženog Z. T. i I. K., koje se desilo u 2005. godini, i to u Centralnom zatvoru gdje su se optuženi nalazili na izdržavanju mjere pritvora, odnosno kazne zatvora (o čemu je svjedočio I. K., a Z. T. nije sporio), a traje do 2010. godine kada je izvršeno ubistvo R. M., takođe pripadnika ove grupe. Organizaciju mreže ljudi koji su, svaki pojedinačno, imali svoje uloge u izvršenju pojedinih krivičnih djela, u pravilu, a po naredbama optuženog Z. T., na sebe je preuzeo I. K, predstavljajući neku vrstu veze između Z. T. i ostalih članova grupe. Uzimajući u obzir iskaze većine svjedoka, između ostalih I. K., E. Z., S. D., S. T., H. M. i drugih, te dovodeći ih u vezu s prirodom izvršenih krivičnih djela (neovlašteni promet opojnim drogama, razbojništvo, ubistva odnosno pokušaji ubistava koji su činjeni iz koristoljubivih motiva, a imajući u vidu da su između oštećenih i optuženog Z. T. postojale nesuglasice u pogledu međusobnih dugovanja), Sud BiH je zaključio kako je ova organizovana kriminalna grupa, na čijem čelu se u svojstvu organizatora nalazio optuženi Z. T., formirana isključivo s ciljem pribavljanja imovinske koristi. Da je riječ o zločinačkoj organizaciji koja je bila dobro organizovana i vrlo aktivna, nesumnjivo upućuje broj izvršenih pojedinačnih krivičnih djela, dužina vremenskog perioda u kome su djela vršena, broj lica koja su učestvovala u radnjama izvršenja, kao i njihova vješta povezanost koja se u pravilu odvijala preko posrednika, što je sve i dovelo do činjenice da su njihove kriminalne aktivnosti otkrivene tek nakon odluke članova grupe (E. Z. i I. K.) da razotkriju cijelu organizaciju.

13. Dakle, Sud BiH je zaključio da su osnovane tvrdnje Tužilaštva, a nakon ocjene provedenih dokaza, da je Z. T. bio organizator grupe ljudi koju je uz pomoć I. K. kao neposredno podređenog organizovao radi vršenja različitih krivičnih djela. Sastav grupe se mijenjao, ali je cilj ostao isti – promet opojnim drogama, razbojništvo i ubistva s ciljem pribavljanja imovinske koristi. Sud BiH navodi da zaključak da su optuženi tokom inkriminisanog perioda u kontinuitetu preduzimali opisane radnje, te da su bili svjesni i znali da su dio grupe i da djeluju u njenom okviru, prije svega proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka I. K. i E. Z. koji su i sami direktno učestvovali u pojedinim fazama realizacije zamišljenih planova, zajedno s optuženim, među kojima je apelant, a koje su odbrane optuženih posebno pokušavale diskreditovati. Organizovanje i egzistiranje grupe formirane s navedenim ciljem od strane Z. T. proizlazi i iz iskaza svjedoka S. D., H. M., D. P., D. R., Ž. Đ., M. Č., M. D., Č. A., posebno njihovih iskaza datih pred Tužilaštvom, koji su u pogledu odlučnih činjenica potvrđeni čitavim nizom iskaza drugih svjedoka koji su poslužili provjeri njihove vjerodostojnosti.

14. U odnosu na pojedinačne tačke optužnice, odnosno izreke presude, Sud BiH je u odnosu na tačke 5. 6, 7. i 8. koje se odnose na apelanta istaklo sljedeće.

15. U odnosu na tačku 5. optužnice optuženom Z. T. stavljeno je na teret da je iz njemu poznatih razloga i motiva odlučio da usmrti N. K. i njegovog sina, te je kao organizator, a apelant, I. K., E. Z. i ubijeni R. M. kao neposredni izvršioci, pokušao lišiti života N. K. i njegovog sina, na način kako je pobliže opisano u navedenoj tački optužnice, pa je na taj način optuženi Z. T. počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom dogovor za počinjenje krivičnih djela iz člana 338. KZFBiH i u vezi s krivičnim djelom pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZFBiH, u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, u vezi sa članom 28. KZFBiH. Navedenom tačkom optužnice apelantu je stavljeno na teret da je zajedno sa osuđenim Ž. Đ. od materijala koji je pribavio optuženi Z. T. na njemu poznat način i od njemu poznatih lica sastavio eksplozivnu napravu velike razorne i ubojne moći, u namjeri da je upotrijebe za lišavanje života, te da je zajedno sa I. K. i ubijenim R. M. u dva navrata imao namjeru postaviti eksplozivnu napravu u prostorije gdje su boravili N. K. i E. K. u čemu nisu uspjeli, pa da je na taj način apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav

2. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom dogovor za počinjenje krivičnih djela iz člana 338. KZFBiH i u vezi s krivičnim djelom pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZFBiH, u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, u vezi sa članom 28. KZFBiH. Sud BiH je naveo da je u odnosu na ovu tačku optužnice Tužilaštvo bilo u obavezi u odnosu na apelanta dokazati da je bio pripadnik organizovane grupe ljudi koja je zajedničkim djelovanjem dogovorila izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, koja je zajedničkim djelovanjem pripremila izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna izradom sredstava za izravno počinjenje krivičnog djela i koja je zajedničkim djelovanjem organizovala, pripremila i pokušala drugog lišiti života iz osvete i na podmukao način, pa je kao pripadnik grupe sa organizatorom i drugim licima dogovorio izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, s organizatorom i drugim licima pripremao izvršenje krivičnog djela pribavljanjem i pripremanjem sredstava za izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna i s organizatorom organizovao, pripremao i pokušao lišiti života iz osvete i na podmukao način i tako na odlučan način pomaganjem doprinosio uspješnom djelovanju organizovane grupe i kao pripadnik organizovane grupe i za sebe pribavio imovinsku korist u neutvrđenom iznosu.

16. Sud BiH je naveo da je najviše detalja o ulozi i aktivnostima ove grupe (organizatora i pripadnika) iznio svjedok I. K. koji je i sam učestvovao u izvršenju krivičnopravnih radnji koje su predmet ovog optuženja, a koje su se ogledale u dovoženju lica koja su trebala izvršiti likvidaciju N. K. i njegovog sina, te praćenju kretanja oštećenog, a sve radi odabira lokacije za izvršenje djela. Sud BiH navodi izjavu I. K., koja je potkrepljena materijalnim dokazima (u vezi s eksplozivnom napravom), ali i izjavama drugih svjedoka, između ostalih i svjedoka E. Z., takođe datim na glavnom pretresu, svjedoka Đ. Ž., kao i drugih svjedoka koji su potvrdili određene dijelove iskaza svjedoka I. K. Sud BiH je takođe ukazao da su u toku postupka odbrane optuženih osporile mogućnost primjene odredbi člana 273. ZKP, u smislu čitanja sadržaja zapisnika o ispitivanju svjedoka D. P. od 16. avgusta 2011. godine, koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje, osporavajući zakonitost ovog dokaza i navodeći da se odbijanje svjedočenja ne može smatrati nemogućnošću dolaska na sud. Drugostepeno vijeće je ukazalo na zaključak prvostepenog suda u ovom dijelu, koje je prihvatio, navodeći da je istovjetni prigovor istican pred prvostepenim sudom, za šta je dalo dodatno objašnjenje u narednim tačkama odluke, ukazujući da se radi o svjedoku koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, a kojim je bila predviđena obaveza tada optuženog D. P. da svjedoči u ovom predmetu u svojstvu svjedoka optužbe, na šta je pristao. Međutim, na glavnom pretresu svjedok je odbio da svjedoči „jer je sve montirano“, te je naveo da ne osjeća strah (iako je ranije izjavio da osjeća strah), ali neće da svjedoči, te je kažnjen novčano (zbog nemogućnosti plaćanja novčana kazna zamijenjena sa 100 dana zatvora), te je opet zbog odbijanja svjedočenja kažnjen sa 30 dana zatvora. Kada je upotrijebio mogućnosti predviđene ZKP, kako ZKP ne predviđa šta se dešava ako svjedok i dalje odbija da svjedoči, prvostepeni sud je odlučio da, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP, pročita svjedokov raniji iskaz, što je prihvatio i drugostepeni sud kao ispravno. Sud BiH je našao ovakvu odluku opravdanom, s obzirom na to da je iskaz svjedoka D. P. dat u Tužilaštvu u potpunosti zakonit u smislu da je saslušanju prisustvovao branilac, a nakon što je upozoren o svim pravima i obavezama koje proizlaze iz davanja iskaza (između ostalog i da je dužan da svjedoči), na šta je svjedok pristao. Dakle, suprotno navodima iz prigovora, apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud postupio zakonito u ovoj procesnoj situaciji saglasivši se s utvrđenjem da je dokaz – iskaz svjedoka D. P. na glavnom pretresu pročitan u skladu s odredbom člana 273. stav 2. ZKP i da je taj iskaz pročitan jer je njegov dolazak bio znatno otežan iz važnih razloga. Prema stavu apelacionog vijeća, sintagmu dolazak na sud ne treba usko tumačiti kao sam pristup u sudnicu, već u smislu dovođenja u situaciju da se efikasno obavi ova procesna radnja. Kada svjedok pristupivši na sud odbije da svjedoči, a to učini i nakon kažnjavanja, pokazavši svojim stavom da odbija da svjedoči i da ubuduće neće svjedočiti, takvo ponašanje de facto predstavlja odbijanje dolaska pred sud, pa se ono ukazuje znatno otežanim iz tog važnog razloga, a što je predviđeno i dijelom odredbe iz člana 273. stav 2. ZKP. Stoga je apelaciono vijeće odbilo prigovor odbrana da je iskaz svjedoka D. P. na glavnom pretresu nezakonito pročitan, te je na ročištu održanom 15. decembra 2014. godine odlučeno da će se reprodukovati zapisnici o saslušanju svjedoka sa ročišta iz prvostepenog postupka od 2. i 16. novembra 2011. godine. Vijeće je posebno napomenulo da ovim potvrđuje dio svoje odluke od 6. oktobra 2014. godine kojom su iskazi svjedoka D. P. prihvaćeni kao dokazni materijal u postupku koji se u ovom predmetu vodi pred apelacionim vijećem. Osim navedenog, Sud BiH je istakao da je ono što je optužba nastojala dokazati navedenim dokazom potvrdio određeni broj saslušanih svjedoka i potkrijepljeno je materijalnim dokazima, te bi zaključak apelacionog vijeća u vezi s odgovornošću optuženih bio istovjetan i da taj iskaz nije pročitan na glavnom pretresu. Sud BiH ukazuje da je, dakle, ovaj dokaz bio predmet slobodne ocjene, čiju je dokaznu snagu vijeće ocijenilo samo u međusobnoj vezi s drugim izvedenim dokazima, ne dajući mu gotovo nikakav značaj, a posebno ne karakter ključnog dokaza.

17. Nadalje, Sud BiH navodi da je apelantova odbrana izjašnjavajući se na činjenice sadržane u ovoj tački optužnice odnosno presude navela da se ne može raditi o pokušaju krivičnog djela ubistvo, s obzirom na to da su, kako se navodi u optužnici, optuženi odustali od izvršenja djela, te da nema ni prethodnog dogovora o njemu, kao i da nije utvrđeno da se radi o eksplozivnoj napravi velike razorne moći. Međutim, suprotno navodima odbrana optuženih Z. T. i apelanta, Sud BiH je našao da su se u njihovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZFBiH, ali u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, a ne u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, kako je to kvalifikovala optužnica. U odnosu na ulogu apelanta da je napravio eksplozivnu napravu sa Ž. Đ., Sud BiH je imao u vidu iskaze svjedoka I. K., E. Z. i Đ. Ž., ali i drugih svjedoka koji su podudarni s njihovim iskazima, što dalje navodi u tački 348. odluke. U vezi s tim, Sud BiH je našao da su optuženi Z. T. i apelant svojim radnjama – pripremom odnosno izradom sredstava (eksplozivne naprave), stvorili uslove za neposredno učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. S obzirom na to da pripremne radnje nemaju krivičnopravnu autonomiju i ne predstavljaju samostalno krivično djelo, za njih se kažnjava samo pod uslovom da nije izvršeno primarno krivično djelo, odnosno ono djelo koje je pripremano (ubistvo), što je u konkretnom predmetu i slučaj. U vezi s tim, kako je to apelantov branilac pravilno naveo, Sud BiH ukazuje da se ne može prihvatiti tvrdnja Tužilaštva da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju ubistva, s obzirom na to da radnje optuženih nisu ušle u završni stadij – stadij izvršenja, jer djelo nije niti započeto. Nadalje, Sud BiH navodi, kada je u pitanju kvalifikacija primarnog krivičnog djela, da nema elemenata podmuklosti (kako je u optužnici navedeno). U odnosu na navod apelantovog branioca da nije utvrđeno da se radi o eksplozivnoj napravi velike razorne moći, apelaciono vijeće je prihvatilo činjenicu da na tu okolnost nisu izvedeni dokazi (npr. vještačenje) koji bi na nesumnjiv način ukazali na njenu snagu, te je u tom pravcu, a shodno utvrđenom činjeničnom stanju, izvršeno preciziranje, u smislu da je izmijenjen navod koji se odnosi na ubojnu moć eksplozivne naprave pa je umjesto navoda „eksplozivnu napravu velike razorne moći i velike ubojne moći“ naznačeno „eksplozivnu napravu veće razorne i ubojne moći“. Sud BiH ukazuje da je ova izmjena uslijedila nakon što je sud izvršio analizu iskaza svjedoka I. K. koji je naveo da eksplozivna naprava najprije nije bila dovoljno jaka, nakon čega je optuženi Z. T. donio dodatno pojačanje, što je potvrdio i svjedok Ž. Đ. Dakle, prihvatajući iskaze pomenutih svjedoka kao vjerodostojne, apelaciono vijeće je, bez obzira na to što nije izvršeno njeno vještačenje, utvrdilo da se radilo o eksplozivnoj napravi kao podobnom sredstvu za izvršenje predmetnog krivičnog djela, što je u suštini i bila odlučna činjenica. Sud BiH je u odnosu na ovu tačku zaključio da je predmetno krivično djelo učinjeno u sastavu organizovane grupe, a da je apelant pripadnik organizacije koji postupa u tom svojstvu u skladu sa ulogom koja mu je dodijeljena i jedinstvenim umišljajem.

18. U odnosu na tačku 6. optužnice, Sud BiH navodi da je ovom tačkom stavljeno na teret Z. T. da je iz njemu poznatih razloga i motiva odlučio lišiti života M. M., pa je zajedno sa S. D., I. K. i ubijenim R. M. tokom decembra 2009. godine tajno pratio M. M., te su nakon toga optuženi Z. T. i apelant u noći 1./2. mart 2010. godine lišili života M. M. zajedno sa nevjenčanom suprugom, na način opisan u optužnici, nakon čega su njihova tijela zakopana i posuta živim krečom, tako da je apelant po ovoj tački počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana166. stav 2. tačka a) KZFBiH.

19. U odnosu na ovu tačku Sud BiH navodi iskaz svjedoka S. D. koji je svjedočio pred prvostepenim i drugostepenim vijećem i ostao dosljedan u svom iskazu, te je naveo da su on i Z. T. od prvog dana poznanstva planirali ubistvo M. M., odnosno da je Z. T. planirao, a on mu u tome pomogao. Sud BiH ja naveo da je ovom iskazu saglasan iskaz I. K., te ukazao na ostale brojne dokaze koje je ocijenio i utvrdio da je optuženi Z. T. preduzimajući radnje opisane pod tačkom 6. izreke presude organizovao grupu ljudi, među kojima su bili apelant i F. A., osuđeni H. M. i S. D., zatim I. K. i E. Z., te ubijeni R. M., koja je zajedničkim djelovanjem organizatora i pripadnika grupe organizovala i lišila života dva lica. U odnosu na apelantovu ulogu u ubistvu M. M. i njegove nevjenčane supruge, svjedok I. K. naveo je da je vidio apelanta, zajedno sa optuženim Z. T. i još jednim licem, u automobilu koji je prošao na mjestu gdje je optuženi H. M. predao ključeve od kuće S. D., te da su nakon toga oni tim automobilom otišli do kuće u kojoj je izvršeno ubistvo. Svjedok I. K. naveo je da im je optuženi Z. T. pričao kako je ušao i „pobio ih“, te je naveo da je on ušao unutra a da je apelant ostao da čuva stražu, a da je tu bio i R. M. Nadalje, svjedok je naveo da mu je garderobu u kojoj je bio apelant (garderobu koju je svjedok kasnije prepoznao kao apelantovu) Z. T. dao u kesi kako bi je zapalio, što takođe potvrđuje njegovo prisustvo u kući u kojoj je izvršeno ubistvo, s obzirom na to da je paljenje garderobe apelanta, kao i optuženog Z. T. na kojoj je prema kazivanju svjedoka K. bilo krvi, očigledno izvršeno s namjerom prikrivanja tragova izvršenog ubistva. Nadalje, Sud BiH ukazuje da je svjedok S. D. rekao da je poslije izvjesnog vremena došao i vidio apelanta, te da mu je kasnije optuženi Z. T. pričao da je „[apelant] s njim ušao u kuću“. Apelantova odbrana je tokom prvostepenog postupka i u završnim riječima pred apelacionim vijećem, osim što je pokušala osporiti iskaze svjedoka I. K. i S. D. ukazivanjem na njihove različitosti i nedosljednosti, navela da nema dokaza da je apelant te noći kada se desilo ubistvo bio na lokalitetu Hadžića. U tom pravcu odbrana je ukazivala na to da svjedok S. D., iako je on bio taj koji je predao ključeve optuženom Z. T., ne govori o apelantovoj prisutnosti u vozilu, dok s druge strane svjedok I. K., koji uopšte nije prilazio vozilu optuženog Z. T., spominje da su se pored Z. T. u vozilu još nalazili i apelant, kao i treće lice, a najvjerovatnije R. M. Ocjenjujući istaknuti prigovor odbrane, Sud BiH je našao da odbrana pravilno ukazuje na detalje svjedočenja pomenutih svjedoka, ali s druge strane i nalazi da takve razlike ne dovode u pitanje vjerodostojnost njihovih navoda. Po ocjeni vijeća, u suštini se u konkretnom slučaju i ne mora raditi o situaciji u kojoj iskaz jednog svjedoka isključuje drugi. Naprotiv, oba svjedoka govore u granicama svojih spoznaja, te u odlučnim činjenicama i potvrđuju jedan drugi. Uz to, analizirajući iskaz, posebno svjedoka S. D. koji je govorio o tome da mu je optuženi Z. T. ispočetka tajio identitet lica koje će s njim počiniti krivično djelo, vjerovatno iz razloga što je to tražio sam apelant, Sud BiH je našao da ne treba isključiti mogućnost da je apelant, prije dolaska S. D. do vozila optuženog Z. T. radi predaje ključeva, napustio pomenuto vozilo, a sve s ciljem izbjegavanja vlastitog eksponiranja. Dakle, po mišljenju Suda BiH, i nema suštinske nesaglasnosti između iskaza svjedoka I. K. i S. D., a to što oni nisu istovjetno zapazili prisustvo i drugih lica u vozilu ne znači a priori da se apelant u momentu prolaska vozila kojim je upravljao optuženi Z. T. pored njih, kada su svjedoci I. K. i S. D. preuzimali ključeve od M., nije nalazio u vozilu, a koji zaključak je odbrana pokušavala nametnuti. Pored navedenog, Sud BiH je ukazao i na nastavak svjedočenja svjedoka S. D. da je nakon ubistva oštećenih, 3-4 dana poslije, s optuženim Z. T. vidio i apelanta, kada mu je odmah bilo jasno da je upravo apelant bio čovjek od Z. T. koji je trebao doći da bi ga optuženi Z. T. ,,isprobao“. Iz navedenih dokaza, imajući u vidu izjave svjedoka S. D. i I. K., apelaciono vijeće je našlo da su se u momentu ubistva, u kući u kojoj su ubijeni M. M. i S. C., nalazili upravo optuženi Z. T. i apelant, koji su pucajući u oštećene nanijeli im višestruke smrtonosne povrede. Sud BiH je istakao da se, u skladu s izvedenim dokazima, nije moglo sa sigurnošću utvrditi ko je od optuženih pucao, ali je sa sigurnošću utvrđeno da je to bilo njihovo djelo.

20. Iz izvedenih dokaza Sud BiH je zaključio da je predmetno krivično djelo izvršeno u okviru grupe za organizovani kriminal, koja je u konkretnom slučaju brojala poimenično navedena lica, među kojima je apelant. Kada su u pitanju radnje optuženog Z. T. kao organizatora grupe, te optuženih apelanta i A. F. kao njenih članova, koje su oni učinili postupajući kao saizvršioci – optuženi Z. T. i apelant, odnosno optuženi F. A. kao saučesnik – pomagač u realizaciji zločinačkog plana i izvršenju konkretnog krivičnog djela – ubistva, očigledno je postojanje subjektivne i objektivne veze među njima. Ovo dalje znači da su oni kao saučesnici bili svjesni da zajedno s drugima optuženima u okviru djela koje preduzimaju ustvari učestvuju u učinjenju krivičnih djela, a da on lično sa svoje strane preduzima neku konkretnu radnju ili na drugi odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela u čemu je uspostavljena njihova objektivna veza. Optuženi Z. T. kao organizator zločinačke organizacije i ostali optuženi kao njeni članovi predvidjeli su nastupanje određenih posljedica u izvršenju krivičnog djela, pri čemu su i htjeli njihovo nastupanje, što znači da su postupali sa direktnim umišljajem. Nadalje, iz navedenog proizlazi da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 166. stav 1. KZFBiH, a ne kako je to kvalifikovano izmijenjenom optužnicom da se radilo o ubistvu iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH. Pri svemu navedenom, Sud BiH ističe da nije odlučujuća činjenica koji je od optuženih, Z. T. ili apelant, pucao u ubijene, s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da su njih obojica ušli u kuću s namjerom da izvrše ubistvo i njihovo zajedničko prisustvo predstavlja međusobnu garanciju da će djelo biti izvršeno od jednog od njih, dakle, obojica su svjesno, voljno i zajednički počinili krivično djelo – zajednička namjera, s namjerom da ostvare zabranjenu posljedicu, gdje je jedan od njih učinio krivično djelo – pucao, a drugi pružio odlučujući doprinos (svojim prisustvom osigurao izvršenje djela) koji je znatan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo počinjeno na planirani način. Pri tome je Sud BiH napomenuo da u tom kontekstu nisu izvedeni dokazi da je u tom trenutku u kući bio prisutan neko drugi osim optuženih, pa navedene činjenice odnosno indicije za Sud BiH su tako usko povezane i upućuju na zajedničko izvršenje predmetnog djela obojice optuženih, da isključuju svaki drugi zaključak, u kom smislu je i izvršena korekcija činjeničnog opisa na način da je umjesto navoda „ pa je jedan od njih“ stavljen navod „pa su pucajući“, čime, po ocjeni Suda BiH, nije narušen kako objektivni tako ni subjektivni identitet optužnice.

21. Sud BiH navodi da je tačkom 7. optužnice optuženom Z. T. stavljeno na teret da je iz njemu poznatih razloga i motiva odlučio da usmrti M. T., pa je zajedno sa S. D., apelantom i ubijenim R. M., u toku marta 2010. godine pripremao da ga liše života, te su se nakon toga, nakon što ih je M. T. obavijestio da je u Sarajevo došao zajedno sa A. W., međusobno dogovorili da će na zajedničkom sastanku lišiti života M. T. zajedno sa A. W., nakon čega su ih po prethodnom planu i dogovoru u noći 25. i 26. marta 2010. godine i lišili života, na način kako je to opisano u tački 7. izreke presude, te su nakon toga po prethodnom planu i dogovoru 26. i 27. marta 2010. godine u iznajmljenoj kući na Bistriku uklonili i uništili sve tragove koji su nastali prilikom lišavanja života oštećenih, pripremili njihova mrtva tijela za prebacivanje na tajnu lokaciju, uništili dokaze čiji bi pronalazak mogao doprinijeti otkrivanju krivičnog djela i njihovoj inkriminaciji, pribavili sredstva za prebacivanje mrtvih tijela na tajnu lokaciju, iskopali raku za zakopavanje mrtvih tijela i angažovali lica koja će im pomoći da zakopaju tijela. Dakle, da je optuženi Z. T. počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, a apelant krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZBiH.

22. Sud BiH je ukazao da je u skladu sa navedenom zakonskom definicijom Tužilaštvo bilo u obavezi dokazati da je optuženi Z. T. organizovao grupu ljudi i rukovodio organizovanom grupom ljudi koja je zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe organizovala i lišila života dva lica na svirep, okrutan ili podmukao način, da je apelant postao pripadnik organizovane grupe ljudi koja je zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe organizovala i lišila života dva lica na svirep, okrutan ili podmukao način, pa je kao pripadnik organizovane grupe zajedno sa organizatorom organizovao, pripremao i lišio života dva lica na svirep, okrutan ili podmukao način.

23. Najprije, da je došlo do izvršenja predmetnog krivičnog djela, odnosno da su T. M. i A. W. ubijeni, Sud BiH je utvrdio iz dokaza Tužilaštva koje detaljno navodi (izvještaja FMUP-a, FUP Sarajevo, zapisnika o pokazivanju lica mjesta, iz kojeg proizlazi da je 28. decembra 2010. godine, tada osumnjičeni S. D. u prisustvu svog advokata, doveo istražni tim na lokalitet mjesta Glasinac, područje Ivan Sedla u opštini Hadžići, koje je pokazao kao mjesto gdje su ukopani oštećeni M. T. i A. W., obdukcionih zapisnika i nalaza i ostalih dokaza kako je navedeno u presudi), a iz kojih je utvrđen identitet ubijenih, kao i da se radi o nasilnoj smrti uslijed strijelnih i prostrijelnih rana koje su opisane u presudi, te je Sud BiH utvrdio i vrstu oružja iz koje su ubijeni.

24. Sud BiH ukazuje da je ključne detalje oko ubistva M. T. i A. W. u svom svjedočenju na glavnom pretresu iznio svjedok S. D., koji je naveo da su oštećeni ubijeni u kući na Bistriku 25. marta 2010. godine, s tim da je on lično vidio da je apelant ubio A. W., a da je isti takođe ubio i M. T., te je naveo da je te noći u navedenoj kući, osim apelanta i njega, bio prisutan i optuženi Z. T., te ubijeni R. M. Osim toga, svjedok S. D. naveo je da je i neposredno prije ubistva bilo nekoliko susreta između svjedoka, optuženog Z. T., te ubijenog M. T. i njegovih prijatelja, s druge strane. Dalje, Sud BiH detaljno navodi hronologiju događaja koju je naveo svjedok S. D. koji su prethodili samom ubistvu, ističući da ga je te večeri kada se desilo ubistvo nazvao optuženi Z. T. te mu rekao da dođe u ,,hotel“ (stan) na Ciglanama, što je svjedok i učinio, gdje su ga pored optuženog Z. T. dočekali još i apelant i ubijeni R. M., te mu je Z. T. rekao da dolazi M. T., te da mu svjedok preda ključeve od njegove vikendice, da idu „malo u prirodu“, gdje je svjedok odmah posumnjao da će na tom mjestu biti ubijen M. T., iz kog razloga nije dao ključeve od svoje vikendice, nego je predloženo da odu do kuće svjedokovog druga E. DŽ. Svjedok navodi da je nazvao E. DŽ. i njegovu djevojku koja je živjela s njim u kući, te im rekao da mu je kuća potrebna s obzirom na to da mu dolaze neki prijatelji, pa će praviti „dernek“, te da se za to vrijeme oni, zajedno sa E. F., provozaju. Nakon toga, svjedok S. D. odlazi sa R. do kafića „Makijato“, gdje se susreću sa optuženim Z. T. i apelantom, te R. nosi iz auta ruksak u kome je bilo oružje i rukavice, nakon čega svjedok i R. odlaze pred pomenutu kuću u kojoj se desilo ubistvo.

25. Svjedok nadalje navodi da su nakon nekih desetak minuta u kuću došli i optuženi Z. T., apelant i ubijeni M. T., opisuje mjesta kako su sjeli i radnje. Opisujući apelantovo ponašanje u tim trenucima, svjedok S. D. rekao je da je on u jednom momentu skočio sa fotelje, kada su krenula neka prepucavanja prislonio M. T. pištolj na čelo, na potiljak s njegove lijeve strane i izvadio M. T. iz džepa neki mali pištolj. Svjedok je nadalje naveo da je tek naknadno saznao da je M. T. došao do kuće sa svojim vozilom gdje je ubijeni A. W. čekao vani, s tim da je nakon izvjesnog vremena optuženi Z. T. insistirao da im se i on pridruži, te ga je sam pozvao odnosno uveo u kuću, te opisuje gdje je A. W. sjeo. U jednom momentu, prije nego je u kuću ušao A. W., svjedok navodi da je apelant otišao do ruksaka koji se nalazio u hodniku na ulazu u spavaću sobu i obukao rukavice, te je nosio sa sobom i niklovani škorpion, te ponovo sjeda na fotelju. Poslije nekog vremena, nakon što su svi sjeli, apelant ustaje, prilazi korak-dva razmaka od stola, pruža ruku i puca 4-5 metaka A. W. u predjelu glave i pluća, te hladnokrvno ponovo sjeda na isto mjesto, dok se svi ponašaju kao da se ništa nije desilo. Iskaz svjedoka S. D. u ovom dijelu koji se tiče činjenice u koji dio tijela je apelant pogodio ubijenog A. W. u potpunoj je saglasnosti sa nalazom vještaka. Sud BiH ukazuje da je, istina, iskaz svjedoka S. D. dat na glavnom pretresu, a kako to pravilo primjećuje apelantova odbrana, ne korespondira s navodima optužnice u pogledu momenta nastanka strijelne rane glave oštećenog A. W., kako je to navedeno u činjeničnom opisu optužnice (nakon pucanja u M. T.). Međutim, Sud BiH je našao da ta nepodudarnost ne može dovesti u pitanje odlučne činjenice koje se ogledaju u tome da je iskaz svjedoka S. D. u pogledu broja metaka, kao i mjesta gdje su nastale rane oštećenog u potpunoj saglasnosti s nalazom i mišljenjem vještaka. Pored navedenog, Sud BiH navodi da je u svom iskazu svjedok S. D. bio neobično uvjerljiv, razložan, gotovo spontan i vrlo jasan u kazivanju. U svakom trenutku svjedok je imao vrlo precizne i jasne odgovore na sva pitanja, zbog čega sud njegovo svjedočenje nije mogao zanemariti, bez obzira na činjenicu da su njegovi odnosi sa optuženim u međuvremenu poremećeni. Nakon ubistva A. W., po navodima svjedoka S. D., M.T. je zbog straha za vlastiti život počeo da kombinuje da A. W. zakopaju da niko ne zna, da njegovo ubistvo predstave kao nešto što je počinio M. M. (iako je već znao je on ubijen) zbog čega je počeo da zove sve redom, uključujući i S., svog brata i J. B., govoreći im da „A. poznaje Crnogorku iz Amsterdama“ (što je bila šifra za M. M.), i da su ga upravo sreli. Odlučne činjenice oko ubistva M. T. i A. W., osim svjedoka S. D., Sud BiH je našao i u izjavama svjedoka T. T., T. L., D. N. i Đ. M. (koji su naveli kada su se čuli sa M. T. i sadržaj razgovora).

26. Sud BiH nadalje ukazuje da je svjedok S. D. naveo da je on nakon toga sišao u kuhinju, da je muzika bila glasna, nakon čega je samo čuo M. T. kako govori: „Nemoj L. [apelantov nadimak]“, nakon čega se čulo 3, 4, 5 prigušenih pucnjeva, iz čega je svjedok zaključio da je apelant ubio i M. T. Odmah poslije toga, kako navodi svjedok, prvi silazi R. M., koji nosi neseser od M. T. i ruksak koji je i donio, i govori: „Jesi vidio ti kad ubi L. [apelantov nadimak] T. [nadimak oštećenog]“, nakon čega su odozgo sišli i apelant i Z. T., te odlaze ispred Z. T., njegovim autom, dok je R. M. otišao taksijem na Ciglane, odnoseći ruksak i neseser koji je pripadao M. T. s telefonima, da se sakrije. Nakon toga, optuženi Z. T. govori svjedoku da odveze apelanta na Ciglane, te da pokupi R. M. i odveze ga da skloni „T. [nadimak oštećenog] porše odozgo“, što je i učinjeno, odnosno svjedok je odvezao R. M. do „poršea“, s obzirom na to da je R. M. imao i ključ od njega, te ga je upalio i krenuo za svjedokom koji je bio u drugom autu, te ga je odvezao na parking kod Vojne bolnice i tu ga parkirao, odnosno zavukao ga između drugih auta da se ne vidi sa ulice, te je svjedok ponovo vratio R. M. nazad na Ciglane kod „Ede Nosonje“ u tzv. hotel. Osim toga, svjedok S. D. naveo je da su se prilikom rastanka ispred kuće na Bistriku dogovarali da se sutradan opet nađu da se dogovore oko zakopavanja tijela, te da je svjedok zaista sutradan i otišao po optuženog Z. T., koji je izašao iz kuće noseći kesu u kojoj je bila garderoba, za koju je rekao svjedoku da je kasnije zapali, a koju garderobu je kasnije apelant na svoje insistiranje odnio za Bijeljinu. Nadalje, kada je apelant otišao za Bijeljinu, i to džipom optuženog Z. T., kako navodi svjedok, po drugove koji su trebali pomoći oko prenošenja i ukopavanja leševa, apelant se taj dan nije javljao na telefon optuženom Z. T., što je kod njega izazivalo nervozu, te ga je dobio tek sutradan, za koje vrijeme se R. M. raspitivao o kupovini vreća za spavanje u koje su planirali utovariti tijela, da bi potom svjedok i optuženi Z. T. odveli R. do Army shopa, gdje je i kupio dvije vreće za spavanje zelene boje, koje je platio oko 200,00-300,00 KM, s tim da je jednu odmah dobio, dok je druga bila na lageru u magacinu, te je naknadno otišao po nju. Kako navodi svjedok S. D., kasnije su na pijaci na Ciglanama kupili malu sjekiru, a u Robotu i trake za lijepljenje, rukavice, najlon, s tim da je to sve kupovao R. M., a svjedok ga je čekao u autu, ali se ne može precizno sjetiti da li je i optuženi Z. T. bio s njima. Kako je bio bez automobila, s obzirom na to da je svoj dao (drugu u čijoj se kući sve desilo), svjedok je naveo kako je optuženi Z. T. kupio neki stari automobil, koji je svjedok lično preuzeo od navedenog lica na Pofalićima – na vrhu Hum, dok je u međuvremenu R. M. otišao taksijem po drugu vreću za spavanje, ponovo do Army shopa. U ovom dijelu iskaz svjedoka potvrđen je i iskazom svjedoka R. L. koji je rekao da je prije 2-3 godine Z. T. prodao Opel Astru plave boje, kao i iskazom svjedoka E. D., koji je naveo da ga je optuženi Z. T. zamolio da na starom automobilu – opel italijanskih tablica zamijeni gumu i opere ga, a vozilo je bilo zapušteno, bilo je lišća, prašine i u gepeku je bilo par bijelih grumenova misli kreča, pa je svjedok to izbacio i oprao auto. Navedeno vozilo bilo je i predmet vještačenja. Nadalje, da je iskaz svjedoka S. D. u saglasnosti s izjavama drugih svjedoka, konkretno u dijelu koji se odnosi na kupovanje opreme (vreća) za prenos i ukopavanje leševa, govore i iskazi svjedoka M. F. i A. Z. zaposleni u Military shopu. Svjedok S. D. naveo je da je cijelo vrijeme bio u kontaktu sa optuženim Z. T. i R. M. koji je ostao u kući u kojoj se desilo ubistvo i po kojeg je svjedok otišao nakon što je R. M. spakovao leševe u vreće, snio ih niz stepenice, u kuhinju, izrezao ćilim i namještaj na mjestima gdje je bio krvav, te sve bacio u kontejner blizu kuće (ovaj dio iskaza svjedoka je potvrđen iskazima N. A. i J. S. oko haosa u kući). Kada je svjedok došao po R. naveo je da je isti iz kuće u toaletnoj maramici iznio 5-6 čahura, par zrna, telefon koji je ostao od ubijenih, te su kasnije čahure i zrna bacili u šaht za kanalizaciju (potvrđeno iskazom svjedoka i materijalnim dokazima iz kojih proizlazi da su pronađena dva zrna i dvije čahure, koji su vještačeni), a telefon na neku livadu. Svjedok je takođe opisao način prebacivanja i zakopavanja tijela, što Sud BiH navodi, te ističe da je svjedok E. D., čiji je iskaz u potpunosti saglasan sa iskazom svjedoka S. D., opisao kako je pomogao oko unošenja tijela u auto, a što ga je zamolio Z. T. Iskaz svjedoka S. D. potvrđen je i iskazima svjedoka E. DŽ., N. B. i E. F., oko činjenica gdje su bili i šta su radili za vrijeme ubistva u njihovoj kući. Sud BiH takođe navodi materijalnu dokumentaciju iz koje je utvrdio da su se ubistva desila u kući na Bistriku. Sud BiH navodi da je činjenice oko nabavke opreme za ukopavanje potvrdio i svjedok D. R. koji je naveo da ga je pozvao apelant da zajedno sa D. P. idu u Sarajevo kod njegovog prijatelja Z. T. Svjedok pri tome navodi prisutna lica u Sarajevu, šta se spominjalo, kuda su išli, da mu je D. P. rekao da je vidio mrtve ljude koji su ispadali iz vreća, te su išli u Rakovicu gdje su kupljene čizme za R. M., da je apelant rekao R. M. da popravi to mjesto, navuče drveće, te je R. M. sišao u šumu gdje se zadržao 5-10 minuta pa su se vratili u Sarajevo. Svjedok je naveo da je na osnovu svega što se dešavalo shvatio da je neko mrtav, posebno što je R. M. na povratku u Sarajevo stao kod rijeke i bacio čizme i ašov. Svjedok je takođe bio prisutan kada je R. M. rekao gdje je parkirao porše, na šta su mu Z. T. i apelant rekli (nije precizno odredio koji od njih) da to nije dobro mjesto zbog video kamera. Sud BiH navodi da je svjedok pokazao lice mjesta gdje je parkiran auto, šumu, mjesto gdje je odbačen ašov i čizme, kao i da je iskaz ovog svjedoka potkrijepljen materijalnom dokumentacijom (tačka 475. presude). Nadalje, Sud BiH navodi iskaz svjedoka D. P. koji je takođe naveo da je u Sarajevo došao sa apelantom i D. R., odlaze iz stana na Ciglanama prema Mostaru, zadržavanja na mjestu gdje ih je dočekao R. M. i zadržavanje oko 20 min (dok je iz auta izašao apelant i R. M.), te sljedeći dan opet odlazak na isto mjesto, usput kupovima čizama i rukavica za R. M., ostavljanje R. M. i D. R. na tom mjestu, dok su svjedok i apelant produžili dalje, te se vratili po njih, a oni su ubacili u auto lopate i krampe i kasnije ih bacili u vodu blizu Ilidže. Sud BiH dalje navodi iskaze svjedoka, provedena vještačenja i analize i zaključuje da iz provedenih dokaza proizlazi da su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. odnosno stav 2. KZ u vezi s krivičnim djelom ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, te da su djela počinjena u okviru grupe za organizovani kriminal. Naime, nesporno je utvrđeno da su u izvršenju djela pored optuženih Z. T. i apelanta učestvovali i S. D., koji je priznao izvršenje djela i pripadnost organizaciji, te ubijeni R. M. Takođe iz izvedenih dokaza proizlazi da je izvršenje ovog krivičnog djela rezultat unaprijed razrađenog plana djelovanja, čemu u prilog govori i činjenica da je kuća u kojoj se desilo ubistvo unaprijed obezbijeđena, kao i oružje kojim je ubistvo učinjeno takođe unaprijed pripremljeno i poneseno u ruksaku, kako je to naveo svjedok S. D. Pri tome, Sud BiH je utvrdio da je i u konkretnom slučaju optuženi Z. T. postupao kao organizator grupe, a apelant kao njen pripadnik, a da su predmetno djelo ubistvo učinili kao saizvršioci. Da je optuženi Z. T. bio ne samo nalogodavac nego i organizator predmetnih ubistava, Sud BiH je našao u iznesenim dokazima, odnosno iskazu svjedoka S. D. U odnosu na apelantove radnje, iz iskaza svjedoka S. D. koji je Sud BiH prihvatio kao vjerodostojan i istinit (koji je u svemu potvrđen i drugim izvedenim, naprijed analiziranim dokazima), utvrđeno je da se apelant ne samo nalazio u kući u kojoj su izvršena ubistva nego ih je sam izvršio. Naime, svjedok S. D. neposredni je očevidac ubistva A. W., te je opisao način na koji je on ubijen (što je u potpunoj saglasnosti s nalazom vještaka). U odnosu na ubistvo M. T., iako svjedok S. D. nije bio lično prisutan, čuo je M. T. kako govori: „Nemoj L.”, nakon čega se čulo 3, 4, 5 prigušenih pucnjeva, iz čega je svjedok zaključio da je apelant ubio i M. T. Apelantovo prisustvo u kući sud je našao u saglasnim izjavama svjedoka S. D. i D. R., te izvedenim materijalnim dokazima, kao i iskazu D. P. Kada su u pitanju radnje optuženog Z. T. kao organizatora grupe, te apelanta kao njenog člana, u odnosu na krivično djelo ubistva, koje su oni učinili postupajući kao saizvršioci, u realizaciji zločinačkog plana, očigledno je, prema zaključku Suda BiH, postojanje subjektivne i objektivne veze među njima. Ovo dalje znači da su oni kao saizvršioci (naravno u onim radnjama i činjenima djela gdje su učestvovali s drugim optuženima) bili svjesni da zajedno s drugim optuženima u okviru djela koje preduzimaju ustvari učestvuju u učinjenju krivičnih djela, a da oni lično sa svoje strane preduzimaju neku konkretnu radnju ili na drugi odlučujući način doprinose učinjenju krivičnog djela u čemu je uspostavljena njihova objektivna veza. Optuženi Z. T. kao organizator grupe, te apelant kao njen član, imali su ne samo svijest o svom statusu u smislu organizacije i pripadnosti organizaciji već i o njezinoj usmjerenosti i ciljevima. Preduzimajući određene radnje ili nešto drugo čime su na odlučujući način doprinosili učinjenju krivičnog djela u realizaciji zločinačkog plana, optuženi Z. T. kao organizator i apelant kao njen član mogli su predvidjeti nastupanje određenih posljedica u izvršenju krivičnog djela, pri čemu su htjeli njihovo nastupanje, što znači da su postupali sa direktnim umišljajem. Tu se ustvari radilo o njihovim zajedničkim kriminalnim ponašanjima u kojima je apelant lično preduzeo radnju izvršenja, a optuženi Z. T. kao saizvršilac koji nije preduzeo neposrednu radnju učinjenja predmetnog krivičnog djela, ali je na odlučujući način doprinio njegovom učinjenju – isplanirao ga, osigurao prisustvo ubijenih u kući, te svojim prisustvom osigurao izvršenje djela. Ovo sve podrazumijeva i proizlazi iz njihovih zabranjenih ponašanja da su oni bili svjesni zajedničkog djelovanja i svojih uloga koje su realizovali na način kako je to opisano u činjeničnom opisu ovog dijela presude. Iz svega navedenog, vijeće je našlo da su se u radnjama optuženih Z. T. i apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ubistvo na podmukao način iz člana 166. stav 2. tačka a) KZFBiH, što je dodatno objasnio. Takođe, Sud BiH je raspravio o mogućim motivima Z. T. da ubije M. Z., što navodi u presudi.

27. U odnosu na tačku 8. izmijenjene optužnice, apelantu je stavljeno na teret da je nakon što je zajedno s ostalim pripadnicima grupe za organizovani kriminal, kao pripadnik grupe počinio krivična djela opisana u prethodnim tačkama optužnice, u namjeri da prikrije izvršena krivična djela, odlučio da usmrti R. M., pa je neutvrđenog dana u aprilu 2010. godine organizovao i usmrtio istog; dakle, da je apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZRS. Sud BiH navodi da je u skladu sa navedenom zakonskom definicijom, Tužilaštvo bilo u obavezi dokazati da je apelant postao pripadnik organizovane grupe ljudi koja je zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe organizovala i lišila života jedno lice na podmukao način, i to na način da je kao pripadnik ove grupe organizovao druga lica sa kojima je pripremio izvršenje krivičnog djela ubistvo i lično ga izvršio, lišavajući života jedno lice na podmukao način, a sve s ciljem prikrivanja drugih krivičnih djela koja je počinila organizovana kriminalna grupa kojoj su između ostalih pripadali optuženi, kao i ubijeni R. M.

28. Sud BiH najprije ukazuje na dokaze Tužilaštva iz kojih je zaključio da je neutvrđenog dana 2010. godine došlo do lišavanja života M. R. (zapisnik o ekshumaciji Državne agencije za istrage i zaštitu, Odsjek za sprječavanje i otkrivanje organizovanog kriminaliteta, izvještaj o pretrazi lica mjesta pronalaska NN ljudskog leša, zapisnik o obdukciji i obdukcioni nalaz, DNK analize), odnosno da je smrt nasilna i uzrokovana prostrelnom ranom glave. U odnosu na činjenicu da je apelant organizovao ubistvo R. M., te da je apelant angažovao D. P. i Ž. Đ., Sud BiH je prije svega imao u vidu iskaze ovih svjedoka te V. Š. „zaposlenika Državne agencije za istrage i zaštitu.“ Detalje oko samog ubistva dali su svjedok D. P. i Ž. Đ. koji je takođe ovlaštenim službenim licima pokazao lokaciju na kojoj je zakopan R. M.

29. Svjedok D. P. u svom iskazu datom pred Tužilaštvom, a koji je pročitan na glavnom pretresu shodno odredbi člana 273. stav 2. ZKPBiH, izjavio je da je bio prisutan zajedno sa osuđenim Ž. Đ. kada je apelant lišio života R. M. te sud dalje detaljno navodi iskaz svjedoka (tačka 517) koji je istakao da je apelant jednom rekao da se boji R. „jer puno zna, iskopao je puno rupa“, te je opisivao kako je došlo do ubistva, ko je bio prisutan i da je svjedok bio okrenut prema Ž. Đ. a leđima od apelanta i R. M. kada je čuo pucanj te je nastavio hodati prema Ž. Đ. kada je čuo apelanta da ga doziva da se vrati. Apelant je u ruci imao pištolj niklovani tetejac i apelant je, kako svjedok navodi, pokupio ispaljenu čahuru (što je saglasno sa materijalnim dokazom kojim je utvrđeno da na licu mjesta nisu pronađeni predmeti koji asociraju na čahure i zrna), te je svjedok naveo da je apelant bacio kofer koji je pripadao R. M. kao i njegove mobilne, a svjedoku D. P. i Ž. Đ. naredio da zakopaju tijelo.

30. Sud BiH ističe da je svjedok Ž. Đ. na nastavku glavnog pretresa održanog 16. novembra 2011. godine naveo da mu je apelant jednom prilikom rekao da se neki kamion zaglavio i da treba da odvuče R. M. da on to završi negdje kraj Drine, ali se kasnije ispostavilo da je R. M. tom prilikom kopao rupe i da rupe nisu dobro iskopane i da treba ponoviti pa su sva četvorica autom krenula da to završe. Nakon toga, R. M., D. P. i apelant su izašli na tom mjestu, a svjedok Ž. Đ. je ostao da okrene auto. Tada je, prema navodima svjedoka Ž. Đ., samo vidio u jednom momentu mrtvog R. M. u rupi iz koje su virile noge, dok je apelant sjedio i pušio, a D. P. zakopavao, da bi njemu apelant rekao da pomogne u zakopavanju, na što je on počeo rukama i nogama da baca zemlju od straha. Svjedok je naveo da sam pucanj nije čuo jer se u tom momentu okretao autom, koji je bio bučan, niti je vidio bilo kakav pištolj. Konačno, kako svjedok navodi, kofer od oštećenog je bačen u vodu da ne bi ostao tu. Sud BiH je istakao da su iskazi svjedoka D. P. i Ž. Đ. u ovom dijelu u potpunoj saglasnosti i podudarnosti, iz kog razloga im je Sud BiH i poklonio vjeru. S obzirom na to da su navedeni svjedoci direktni očevici ubistva R. M., te da su učestvovali u zakopavanju njegovog tijela, za što su priznali krivicu i pravosnažno osuđeni, Sud BiH je našao da su njihovi iskazi vjerodostojni i istiniti, te da se na osnovu njih, a imajući u vidu i druge izvedene dokaze koji su saglasni s njima, ima donijeti osuđujuća presuda u odnosu na apelanta za ovu tačku presude. Tako Sud BiH ističe da je svjedok V. Š. na nastavku glavnog pretresa naveo da je u fazi istrage, kada je lišen slobode osumnjičeni D. P., odavao utisak uplašenog lica i kada su došli u SIPA-u ponudio se da sve ispriča i rekao je da će im pokazati gdje je R. M. sahranjen. Navedena lokacija se nalazila u blizini mjesta Lohovac, u pravcu rijeke Drine, na kraju makadamskog puta, pa još neki put, koji je nepristupačan i samo ribari za njega znaju, a što sve u konačnici osporava tezu apelantove odbrane istaknutu u završnim riječima da nije dokazana tvrdnja optužbe da je svjedok D. P. pokazao mjesto izvršenja djela, odnosno da svjedoku nije bilo poznato mjesto ubistva, što je bila intencija odbrane. U odnosu na oružje koje je apelant koristio prilikom ubistva M. R., Sud BiH je ocijenio iskaz svjedoka C. M. koji je na nastavku glavnog pretresa naveo da poznaje apelanta i da mu je petnaest dana prije njegovog hapšenja pozajmio novac koji mu nije vratio, te mu je apelant umjesto novca dao pištolj 7,62, niklovani, Zastava. Svjedok je takođe naveo sve detalje nakon preuzimanja pištolja, koji je kasnije upotrebljen u tuči i koji je policija pronašla (tačke 521. i 522. presude). Sud BiH navodi da, kako pretragom lica mjesta nisu pronađeni predmeti koji asociraju na čahure i zrna ispaljena iz vatrenog oružja kojim je lišen života R. M., s obzirom na to da je, kako je naveo svjedok D. P., apelant sa sobom ponio ispaljenu čahuru, nije se tačno mogao utvrditi kalibar navedenog oružja. Međutim, Sud BiH je naveo da je iz ranije provedenog dokaza utvrđeno da je R. M. lišen života djelovanjem jednog metka ispaljenog iz vatrenog oružja. U tom kontekstu, a cijeneći saglasnost iskaza svjedoka D. P. koji govori o niklovanom pištolju marke Tetejac koji je držao apelant prilikom izvršenja djela i svjedoka C. M. koji takođe govori o pištolju Zastava 7.62 mm. CZ, niklovanom, koji mu je predao apelant umjesto dugovanog novca, Sud BiH je našao logičnim zaključiti da je upravo ovim pištoljem izvršeno predmetno ubistvo, kako tvrdi optužnica. U tom smislu, Sud BiH je imao u vidu i dio iskaza svjedoka D. R. sa glavnog pretresa u dijelu koji se odnosi na niklovani tetejac, kada je svjedok naveo da mu je optuženi Z. T. pokazivao navedeni pištolj i govorio mu da je to neki njegov trofej, odnosno plijen. U odnosu na činjenicu da je apelant kao pripadnik organizovane kriminalne grupe organizovao i izvršio ubistvo R. M., te da je apelant angažovao D. P. i Ž. Đ., Sud BiH je, uzimajući u obzir naprijed utvrđenu njegovu pripadnost grupi (tačke 5, 6 i 7), prije svega imao u vidu iskaze svjedoka očevidaca Ž. Đ. i D. P., čiji iskazi su potvrđeni izvedenim materijalnim dokazima. Detalje oko samog ubistva dao je svjedok Ž. Đ., koji je takođe ovlaštenim službenim licima pokazao lokaciju na kojoj je zakopan R. M., što jasno ukazuje na činjenicu da je svjedok bio prisutan momentu kada je R. M. lišen života. Međutim, u pogledu pokazivanja tačnog mjesta gdje je ubijeni R. M. zakopan, Sud BiH je našao da je apelantov branilac u završnim riječima ispravno naveo da je Ž. Đ. na glavnom pretresu naveo da je doveden direktno na to mjesto kad je uhapšen, što znači da je neko prije njega to mjesto pokazao, ali branilac, kako Sud BiH navodi, zanemaruje nastavak svjedočenja Ž. Đ. kada navodi da su tom prilikom od njega tražili da pokaže tačno mjesto gdje je R. M. zakopan, što je on i učinio, a što u konačnici jasno upućuje na zaključak da mu je mjesto izvršenja djela itekako bilo poznato. Takođe, iz podudarnih iskaza svjedoka D. P. i Ž. Đ. proizlazi na koji način su otišli do mjesta gdje je R. M. ubijen, detalji oko samog ubistva, te način na koji su kasnije zakopavali tijelo, navodeći da su tom prilikom zajedno bili njih dvojica i apelant. S obzirom na to da je svjedok Ž. Đ. na apelantovo pitanje da li je još neko bio ko je mogao da ubije R. M., a da ga svjedok ne vidi, naveo da nije vidio nikoga osim optuženog D. P. i apelanta, a da na te okolnosti nisu izvođeni drugi dokazi, Sud BiH je na osnovu svega navedenog našao da se kao jedini mogući zaključak nameće da je upravo apelant pucao i ubio R. M. Dakle, iz svih izvedenih dokaza na ovu tačku optužnice, Sud BiH je utvrdio da je upravo apelant ne samo direktno izvršio ubistvo R. M. nego ga je kao pripadnik grupe i osmislio, što je dodatno objasnio u presudi, ukazujući kako je precizirano optužnicom i šta je navodila apelantova odbrana.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je našao da je u odnosu na konkretno krivično djelo apelant postupajući kao pripadnik već postojeće organizovane grupe kojom je rukovodio Z. T., angažovao D. P. i Ž. Đ. radi lišenja života oštećenog R. M., čime su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ubistvo na podmukao način iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZRS, što je sud takođe detaljno objasnio.

32. Razmatrajući prigovor apelantove odbrane da nisu dokazani navodi optužbe u smislu da je postojalo apelantovo obećanje o isplati imovinske koristi osuđenim D. P. i Ž. Đ. i da nije dokazano po čijem nalogu je apelant postupao (navodi se njemu poznato lice), Sud BiH je primijetio da je istina da optužba u tom pravcu nije izvodila neke druge dokaze. Međutim, bez obzira na navedeno, apelaciono vijeće je našlo da se ne radi o odlučnim činjenicama koje čine obilježja krivičnog djela za koje je apelant prvobitno optužen, a potom i proglašen krivim (teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZRS), odnosno samom činjenicom što pomenuti navodi optužnice nisu dokazani ne dovodi se u pitanje ni subjektivni ni objektivni identitet optužbe u odnosu na apelanta, a niti sam inkriminisani događaj.

33. Sastavni dio presude čine aneks I Rješenje broj S1 2 K 00608714 Kžk od 6. oktobra 2014. godine, rješenje istog broja od 26. decembra 2014. godine i rješenje istog broja od 18. februara 2015. godine, a kojim je odlučeno o prijedlozima Tužilaštva i odbrana o dokazima koji će se izvesti pred apelacionim vijećem, što je pominjano u presudi Suda BiH.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

34. Apelant ukazuje na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 13. Evropske konvencije. U odnosu na pravo na pravičan postupak apelant ukazuje da je povrijeđen princip akuzatornosti, odnosno jednakosti strana u postupku i da njegovoj odbrani nisu dostavljeni određeni dokumenti na uvid, niti je imao pravo žalbe na određena rješenja (rješenje doneseno prilikom svjedočenja S. D. kojim sud donosi odluku da mijenja redoslijed izvođenja dokaza; rješenje kojim sud odbija prijedlog odbrane da sasluša svjedoka I. K., odluka o dodjeli imuniteta I. K. i odluka o dodjeli imuniteta E. Z.). Nadalje, apelant navodi da presudi nedostaje obrazloženje, te u tom pravcu u tački 5. izreke sud nije obrazložio da se radi o eksplozivnoj napravi; u tački 6. nije jasno ko je pucao (apelant ili Z. T.), to jest ispada da pucaju obojica iz jednog pištolja; u odnosu na tačku 7. nije jasno zašto je sud poklonio vjeru S. D. „kao jedinom „nepotkrepljenom svjedoku“, kao i da u odnosu na tačku 8. Sud BiH nije obrazložio na osnovu kog propisa je moguće bazirati presudu na nepotkrijepljenom nezakonito pročitanom iskazu iz istrage lica koje nije unakrsno ispitano. Apelant takođe osporava i zakonitost dokaza (u odnosu na tačku 8.), iskaz D. P., koji je nezakonito pročitan, te ukazuje i na sam status svjedoka kada je „priveden“ i istrazi. Nadalje apelant ukazuje da je ovaj svjedok odveden na pripremu u Tužilaštvo, o čemu ne postoje dokazi, kao i da nije htio svjedočiti, a sud je odlučio da se iskaz ovog svjedoka pročita. Takođe, apelant navodi da je ovaj svjedok upozoren da se njegov iskaz može upotrijebiti protiv njega, a ne da se može upotrijebiti i protiv drugih lica. Analizirajući iskaz D. P. apelant ukazuje da je moguće da je ovo ubistvo počinio i sam D. P. Isti zaključak iznosi u odnosu na tačku 6. u odnosu na svjedoka S. D. U vezi s navedenim apelant ističe da je iskaz svjedoka D. P. (koji je pročitan) navodno potkrijepljen iskazom D. R., koji je za apelanta problematičan kako sa gledišta vjerodostojnosti tako i sa gledišta zakonitosti, imajući u vidu način svjedočenja (nije predloženo njegovo saslušanje pa je mijenjan redoslijed izvođenja dokaza) i prikupljanja istog – jer svjedok nije položio zakletvu i osuđen je na dvije godine (sporazum o priznanju krivnje), te apelant ukazuje na određene nedosljednosti u izjavi, kao i da je na većinu pitanja odgovorio: „Ne sjećam se sa sigurnošću“. Apelant problematizuje i iskaz svjedoka Ž. Đ. koji nije položio zakletvu prilikom svog svjedočenja i koji je izjavio da mu je D. P. pokušao nametnuti da kaže da je oružje vidio kod apelanta. Takođe, apelant navodi da je ovaj svjedok izjavio da je lice mjesta pokazivao ovlaštenim službenim licima bez advokata, a prethodno je doveden na to mjesto. Apelant podcrtava da ovaj svjedok nije vidio da je apelant ubio R. M. Apelant dalje ukazuje da je odbijen prijedlog odbrane da se sasluša svjedok M. DŽ. kao jedini svjedok „o djelovanju apelanta“ tokom razgovora koji su prisluškivani. U odnosu na povredu jednakosti strana apelant ukazuje da je I. K. dat imunitet, čime se ohrabruje lažno svjedočenje i čini nemjerljiva šteta jednakosti strana u postupku. Nadalje apelant ukazuje kako mu nije data mogućnost prije svega da ispita svjedoke I. K., S. D. i Ž. Đ. Apelant ukazuje da je kršenje ovog prava prepoznao Sud BiH u presudi od 28. novembra 2013. godine, ali je Sud BiH opet donio rješenje da neće saslušati ovog svjedoka, čime je apelantovo pravo na odbranu u potpunosti negirano. Apelant ukazuje da mu nije objelodanjen materijal u toku postupka, pri čemu ističe da odbrani nisu dostavljene odluke o imunitetu I. K. i E. Z., a iskazi ovih lica su predstavljali osnov osude protiv apelanta, a one su, prema njegovom mišljenju, mogle dovesti u pitanje kredibilitet ovih svjedoka. Apelant ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi člana 85. ZKP, odnosno način na koji je izvršena identifikacija u sudnici, odnosno brojni svjedoci su (npr. I. K.) odmah pozvani da prepoznaju apelanta (a da ga ranije nije opisao i ostalo kako nalaže ZKP). Apelant ukazuje i na nemogućnost da pripremi odbranu (adekvatno vrijeme) jer su mu advokati iz Bijeljine, a on je bio u pritvoru u Mostaru i Orašju, te ističe primjer ispitivanja S. D. (direktno ispitivanje okončano isti dan kada je odbrana bila prinuđena unakrsno ga ispitati, kao i da je I. K. saslušavan tri dana zaredom, a apelantu je onemogućeno pravo na konsultaciju sa odbranom). Apelant je takođe naveo da sud nije bio nepristrasan jer osuđujuća presuda počiva na iskazima lica koja su zaključila sporazum o priznanju krivice pred istim vijećem pred kojim je vođen prvostepeni postupak. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te u tom pravcu ukazuje na određene dijelove presude (npr. tačka 5, nije izveden dokaz na okolnost prethodnog dogovora ili imovinske koristi; tačka 6. kontradiktornost između iskaza S. D. i I. K., a bez mogućnosti odbrane da unakrsno ispita I. K.; u odnosu na tačku 7. nemogućnost suočavanja svjedoka S. D. i D. P.; u odnosu na tačku 8. Sud BiH nije povjerovao iskazu I. K. da je Z. T. organizator radnji iz ove tačke). Takođe, apelant ukazuje da tokom cijelog suđenja nije izveden niti jedan dokaz pripadništva apelanta nekoj kriminalnoj grupi. Apelant takođe navodi u čemu se sastoji povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije, ističući da je žalbom detaljno ukazano na propuste prvostepenog suda, te kako su pojedine greške uticale na konačnu odluku, ali se drugostepeni sud nije upustio u razmatranje žalbe. Takođe, do povrede ovog prava, a u vezi sa pravom na pravično sušenje, došlo je i zbog činjenice da prvostepena presuda nije obrazložena.

II.Odgovor na apelaciju

35. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelant gotovo sve navode iznosio pred redovnim sudom, te ih je sud razmotrio i ocijenio, te na njih odgovorio. Sud BiH je naveo na osnovu čega je utemeljio svoje odluke, odnosno na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivica, kao i da je ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi pazeći na načelo zakonitosti dokaza, te je utvrdio činjenično stanje, uz primjenu odgovarajućeg zakona. Stoga je, po mišljenju Suda BiH, apelacija neosnovana.

36. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su apelantovi navodi o povredi jednakosti strana, a iz razloga što nije mogao izjaviti žalbu na određena rješenja, netačni jer se radi o procesnim rješenjima, te su stranke imale pravo žalbe na odluke iz tih rješenja u žalbi protiv prvostepene presude. U odnosu na čitanje iskaza svjedoka D. P., Tužilaštvo je navelo da je ovo lice bilo optuženo, te je zaključilo sporazum o priznanju krivice i osuđeno na šest godina i šest mjeseci, ali da je zbog odbijanja svjedočenja (nakon što ga je sud kaznio novčano i kaznom zatvora) sud pročitao njegov iskaz, u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP. Osim toga, iskaz ovog svjedoka je ocijenjen u vezi s ostalim dokazima koje je sud proveo. U pogledu razgovora sa M. DŽ., Tužilaštvo navodi da su ovi razgovori snimljeni u skladu sa naredbama Suda BiH, te se mogu koristiti kao dokaz, što je i učinjeno. Tužilaštvo navodi da je postupak davanja imuniteta I. K. proveden u skladu sa zakonom. Takođe, Tužilaštvo navodi da je odbrani omogućeno pozivanje svjedoka, ali je ovaj svjedok odbio da svjedoči (radi se o zaštićenom svjedoku), na šta je imao pravo i izjavio je da osjeća strah zbog svjedočenja. U vezi sa činjenicom da odbrani nije dostavljena odluka o imunitetu, Tužilaštvo navodi da na navedeno ne postoji zakonska obaveza i da se radi o internoj odluci Tužilaštva. U odnosu na vrijeme za pripremanje odbrane, Tužilaštvo je navelo da apelantu nije bilo onemogućeno vrijeme i da je apelantov advokat u skladu sa svojim poslom i preuzetom obavezom trebao, mogao i morao posjećivati apelanta. U odnosu na isto vijeće koje je učestvovalo u zaključivanju sporazuma o priznanju krivice sa suoptuženim, Tužilaštvo navodi da je to predviđeno u ZKP, te se radi o jednom predmetu koji se nakon zaključenja razdvaja i isto vijeće sudi u oba predmeta, uz napomenu da je Tužilaštvo u oba predmeta ulagalo dokaze o krivici optuženih. Dalje Tužilaštvo smatra da je sud na osnovu provedenih dokaza ocjenom dokaza izveo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama, za šta je dao obrazloženje i naveo razloge zbog kojih je određene dokaze prihvatio a određene ne. Tužilaštvo je ukazalo da je apelant uložio žalbu, te je došlo do postupka pred Apelacionim vijećem, a činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupa ne dovodi u pitanje ovo pravo. Stoga je Tužilaštvo zaključilo da nije došlo do povreda koje apelant navodi. V.Relevantni propisi

37. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 3.

Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 29.

Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom "direktnog ili" unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, "nakon čega se prilažu kao dokazni materijal". U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261.

stav (2) tačka e) ovog zakona.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 31. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant pobija navedene presude Suda BiH tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i član 13. u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud najprije napominje da je zbog obimnosti postupka, kao i zbog činjenice da je prvostepena presuda od 28. novembra 2013. godine ukinuta i odlučeno da se održi pretres pred apelacionim vijećem, kod donošenja odluke prije svega imao u vidu presudu Suda BiH od 16. aprila 2015. godine, ali je u vezi s apelantovim navodima ispitao detaljno kompletan predmet, što će se vidjeti u datom obrazloženju koje slijedi. Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

45. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da sud nije bio nepristrasan, da su korišteni dokazi nezakoniti, da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, da sud nije analizirao iskaze svakog svjedoka i druge dokaze i doveo ih u međusobnu vezu i dao obrazložene i detaljne razloge zašto ih prihvata ili ne, da je apelantu povrijeđeno pravo na ravnopravnost, a time i pravo na odbranu, te da je pogrešno primijenjeno procesno pravo.

46. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima na kojim se u odlučujućem dijelu zasniva osuda, da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama, da mu je uskraćena garancija u vezi s nepristrasnim sudom, da nije mogao ispitati svjedoke, kao i da su neosnovano odbijeni prijedlozi odbrane, kao i da mu je bilo uskraćeno vrijeme za pripremanje odbrane. Sve navedeno, po apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.

47. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

48. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. U konkretnom predmetu apelant je osporio pristrasnost suda, odnosno sudećeg vijeća (prvostepenog) iz razloga što je vijeće u istom sastavu učestvovalo u prihvatanju sporazuma o priznanju krivice (D. P.), dakle, upoznalo se sa dokaznim prijedlozima Tužilaštva, pa nastavilo suditi apelantu.

50. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47).

51. S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).

52. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost vijeća zbog činjenice da su sudije prihvatile sporazum o priznanju krivice koji je zaključio D. P., kao i u samom odnosu prvostepenog vijeća prema dokazima odbrane u odnosu na dokaze Tužilaštva, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 29. ZKP kojim su propisani uslovi za izuzeće sudija u krivičnom postupku, na koje se pozvao i apelant, te da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da sudija (ili sudije) koji je učestvovao u donošenju odluke u postupku koji je vođen protiv saoptuženog, protiv kojeg je postupak razdvojen od postupka koji se vodio prema ostalim saoptuženim, treba biti izuzet iz postupka prema ostalim saoptuženim. Osim toga, u pogledu apelantovog navoda da je u predmetnom postupku prekršen princip nepristrasnosti suda, Ustavni sud upućuje na svoju dosadašnju praksu u kojoj je zauzet jasan stav: „Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje u drugim postupcima gdje su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bili i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su te sudije bile pristrasne pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje“. Isti stav Ustavni sud je iznio u brojnim kasnijim odlukama (vidi, inter alia, AP 900/08, AP 5626/14) u kojima je (na šta je apelant ukazao na apelaciji navodeći da se ne radi o istoj situaciji kao u predmetu AP 1394/07) odluku donijelo cijelo vijeće. Naime, Ustavni sud je već upućujući na praksu Evropskog suda, koju slijedi, naveo da ovo pitanje treba razmatrati u okolnostima u kojima je donijeta odluka za drugo lice, odnosno da li postoje naznake prejudiciranja apelantove krivice u tom drugom predmetu. Kako apelant ničim u apelaciji ne ukazuje na navedeno, već nepristrasnost vijeća problematizira samo zbog činjenice da je isto vijeće koje je donijelo presudu u postupku protiv apelanta prihvatilo sporazum o priznanju krivice sa D. P. (te imajući u vidu ulogu koju sud ima prilikom prihvatanja sporazuma – kontrolnoj, jer je određeno lice sa tužilaštvom zaključilo sporazum), radi se o situaciji koja ne ukazuje na da su apelantovi navodi o pristrasnosti suda osnovani, niti tako proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presuda temelji, što će posebno biti pojašnjeno u nastavku odluke Ustavnog suda.

53. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, apelant posebno ističe iskaze svjedoka D. P., D. R. i Ž. Đ. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

54. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

55. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donijeta osuđujuća presuda na iskazima svjedoka, između ostalih dokaza, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje. Takođe, apelant ukazuje da je Sud BiH pročitao iskaz svjedoka D. P. suprotno odredbama ZKP, te problematizuje „status D. P. prilikom lišenja slobode“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno naveo da je D. P. bio optužen zajedno sa apelantom i ostalim licima, ali je zaključio sporazum o priznanju krivice, koji je suda prihvatio, i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Sporazumom koji je zaključio predviđena je njegova obaveza svjedočenja na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka optužbe, ali je ovaj svjedok kasnije (i nakon izricanje novčane kazne i kazne zatvora) odbio svjedočiti uz obrazloženje „jer je sve montirano“. Takođe, Tužilaštvo je navelo da je svjedok ranije izjavio da osjeća strah zbog svjedočenja, dok je svjedok naveo da ne osjeća nikakav strah. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud će ove navode ispitati u dijelu koji se odnosi na odluku suda da se iskaz ovog svjedoka pročita, dok u dijelu oko statusa ovog svjedoka, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne vidi bilo šta sporno. Dakle, nakon što je iskoristio zakonske mogućnosti (da kazni svjedoka koji odbija da svjedoči novčano i kaznom zatvora), imajući u vidu stav svjedoka da neće da svjedoči, kao i činjenicu da konkretna situacija nije propisana odredbama ZKP, Sud BiH je iskaz svjedoka pročitao u skladu sa odredbom člana 273. stav 2. ZKP. Pri tome, Sud BiH je podržavajući ovaj zaključak prvostepenog suda (da se pročita iskaz) kao pravilan i zakonit naveo da „sintagmu dolazak pred sud“ (iz člana 273. stav 2. ZKP) ne treba usko tumačiti kao sam pristup u sudnicu, već u smislu dovođenja u situaciju da se efikasno obavi ova procesna radnja. Sud BiH je naveo da kada svjedok pristupivši na sud odbije da svjedoči, a to učini i nakon kažnjavanja, pokazujući svojim stavom da odbija da svjedoči i da ubuduće neće svjedočiti, takvo ponašanje de facto predstavlja odbijanje dolaska pred sud, pa se ono ukazuje znatno otežanim iz tog važnog razloga, a što je predviđeno i dijelom odredbe iz člana 273. stav 2. ZKP. Ustavni sud u ovakvom tumačenju odredbe ZKP (za koju su najprije, kako je u svojoj praksi već naveo Ustavni sud, prvenstveno nadležni redovni sudovi) ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost niti nelogičnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno naveo da je iskaz svjedoka D. P. zakonit jer je saslušanju optuženog bio prisutan branilac, a nakon što je optuženi upoznat i upozoren o pravima i obavezama koje proizlaze iz davanja iskaza. Osim toga, Ustavni sud primjećuje (pogotovo imajući u vidu tačku 8. koju i apelant posebno apostrofira u vezi sa ovim iskazom) da se ne radi o jedinom dokazu na kojem se osuđujuća presuda temelji. Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan, takvom dokazu trebaju pristupiti s posebnim oprezom (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva). U tom pogledu, Ustavni sud primjećuje da takva posebna pažnja u odnosu na iskaz D. P. u okviru redovnog suda nije izostala jer je Sud BiH veoma argumentovano naveo (konkretno za tačku 8) da je iskaz svjedoka D. P. u potpunoj saglasnosti i podudarnosti sa iskazom svjedoka – očevica Ž. Đ. (koji je takođe bio prisutan konkretnom događaju, odnosno opisivao okolnosti šta se desilo prije i nakon ubistva R. M.), ali i drugim izvedenim dokazima. Stoga, u navedenim okolnostima u odluci da se pročita iskaz svjedoka D. P. Ustavni sud ne nalazi kršenja prava na pravičan postupak.

56. Nadalje, apelant osporava zakonitost iskaza svjedoka Ž. Đ., te ukazuje da se radi o svjedoku koji nije položio zakletvu, koji je odveden na lice mjesta i pokazao ga bez prisustva advokata, kao i da je ovaj svjedok naveo da se ne slaže u potpunosti sa presudom kojom je osuđen. Ustavni sud najprije primjećuje da iz navoda apelacije nije jasno u čemu se ogleda „nezakonitost“ ovog dokaza, odnosno iskaza ovog svjedoka, odnosno u čemu se ogleda povreda apelantovog prava na pravičan postupak. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da je ovaj svjedok svjedočio na glavnom pretresu da je ispitan direktno i unakrsno, te je odbrani data mogućnost da ospori iskaz ovog svjedoka ili dovede u pitanje njegovu zakonitost, u čemu očigledno nije uspjela. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je odbrana u toku redovnog postupka posebno isticala činjenicu ( u odnosu na tačku 8. optužnice, a koju ponavlja i u apelaciji) da je ovaj svjedok doveden na lice mjesta, ali je Sud BiH jasno (konstatujući da odbrana ispravno ukazuje da je ovaj svjedok naveo da je doveden direktno na to mjesto kada je uhapšen, što znači da je neko drugi prije njega pokazao to mjesto) naveo da odbrana zanemaruje ostatak svjedočenja svjedoka, koji je naveo da su od njega tražili da tačno pokaže mjesto gdje je R. M. zakopan, što je on i učinio, a što u konačnici, prema mišljenju Suda BiH, upućuje na zaključak da mu je mjesto izvršenja djela bilo poznato. U odnosu na navode apelacije o nezakonitosti iskaza D. R., koji je po apelantovom mišljenju „problematičan kako sa gledišta vjerodostojnosti tako i zakonitosti“ (a koji apelant problematizuje jer svjedok nije položio zakletvu, jer je D. P. rekao da je osuđen za pola stvari koje nije uradio na osnovu iskaza svjedoka D. R. i ostalo navedeno u apelaciji), Ustavni sud primjećuje da ovi navodi u svojoj sveukupnosti ne otvaraju pitanje „zakonitosti“, već eventualno samo „vjerodostojnosti“, i to sa apelantove tačke gledišta i načina na koji on pokušava da prikaže stvari. U odnosu na apelantov navod da ovaj svjedok nije predložen u optužnici i da je Sud BiH promijenio raspored izvođenja dokaza, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovan sud ispitao i ovaj navod odnosno prigovor odbrane, te je pozivajući se na član 261. stav 2. ZKP ukazao na zakonsku mogućnost izmjene redoslijeda dokaza, u interesu pravde, kao i razloge zašto je to učinjeno, a što ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nezakonitosti. Apelant je takođe osporio „snimak razgovora sa M. DŽ. – Š. V.“ ali iz samih navoda apelacije (osim što apelant problematizuje svojstvo svjedoka V. Š., o čemu je Sud BiH dao jasne odgovore), čini se da ovi navodi više pokreću pitanje odbijanja prijedloga odbrane da se kao svjedok sasluša M. DŽ., nego pitanje „zakonitosti“ dokaza. Iz navoda apelacije Ustavni sud nije mogao utvrditi ni navodnu nezakonitost iskaza svjedoka S. D. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na ispitivanje svjedoka nije apsolutno i može biti ograničeno, te kada se ima u vidu da je sud iznio svoje obrazloženje zašto nije potrebno saslušavati ovog svjedoka (okolnosti na koje bi svjedok svjedočio su zabilježene u snimljenim razgovorima), a apelant nije ponudio jake argumente kako bi iskaz ovog svjedok bio od ključnog značaja za odluku, odnosno drugačije rješavanje stvari, Ustavni sud smatra da ovakvim postupanjem redovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravičan postupak.

57. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da osporenim odlukama nedostaje obrazloženje, odnosno da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno (u vezi s tim dokazanost postojanja organizovane kriminalne grupe i apelantovo pripadništvo grupi, sticanje materijalne dobiti, te za svaku tačku presude određeni zaključci suda koji, prema apelantovom mišljenju, ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje). U vezi s navedenim, imajući u vidi prethodno iznijete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, u postupku po žalbi, i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode od odlučnog značaja (iako apelant ističe da nije). Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na apelanta prvostepena presuda bila ukinuta presudom Suda BiH od 25. aprila 2014. godine jer je Sud BiH utvrdio povredu apelantovog prava na odbranu (jer mu nije data mogućnost ponovnog saslušanja svjedoka I. K. i S. D. u svojstvu svjedoka odbrane, kao i nalazeći da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi). Apelaciono vijeće je, nakon održanog pretresa (u kojem je jasno navedeno da se ne radi o ponavljanju postupka, da neće izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, već su oni prihvaćeni i ocijenjeni) navelo da će se izvršiti reprodukcija iskaza I. K. i S. D. kako bi odbrana dobila mogućnost da ih ispita, što je i učinjeno u odnosu na S. D., dok su u odnosu na I. K. dati jasni razlozi zašto je donijeto rješenje da se on neće saslušavati. Takođe, Sud BiH je izvršio reprodukciju iskaza ostalih navedenih svjedoka radi pravilnog rješavanja stvari. Opisujući postupak ocjene dokaza, Sud BiH je donio svoje zaključke o apelantovoj utvrđenoj krivici, koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu. U odnosu na pitanje utvrđenih činjenica, čini se da apelant u apelaciji, u suštini, samo izražava vlastito drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak, pogotovo kada se ima u vidu da su greške prvostepenog suda prepoznate od višeg suda u žalbenom postupku i apelantu je data mogućnost da sve svjedoke ispita (koliko je realno mogao i redovni sud to omogućiti). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presude Suda BiH Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci presude Suda BiH, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

58. U vezi s apelantovim navodom da je apelaciono vijeće nastavilo da krši prava na odbranu jer je donijelo rješenje da I. K. neće biti saslušan, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH nakon što je ukinuo prvostepenu presudu prihvatio prijedlog odbrane da pozove I. K. kao svjedoka odbrane. Nadalje, imajući u vidu da je ovaj svjedok u programu zaštite svjedoka druge zemlje, Sud BiH je omogućio video konferenciju odnosno video lik radi saslušanja svjedoka i isključio javnost. Međutim, svjedok je odbio da svjedoči pravdajući to strahom za svoju sigurnost i sigurnost svoje porodice. Sud BiH, polazeći od statusa koji svjedok ima (svjedok u programu zaštite druge zemlje), navodi da nije mogao primijeniti bilo koju drugu mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu člana 81. st. 5. i 7. ZKP, a na čemu je odbrana insistirala. Stoga je Sud BiH donio odluku da se ovaj svjedok neće saslušati, ali je odbrani dozvoljeno da sudu dostavi pitanja koja bi postavila svjedoku da je pristupio svjedočenju, koja pitanja mogu da kompromituju njegov iskaz odnosno dovedu ga u sumnju. Na bazi tih pitanja Sud BiH je, kako navodi, ocijenio relevantnost iskaza ovog svjedoka, te dovodeći ga u vezi sa ostalim provedenim dokazima i njegovu validnost. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je svjedok I. K. pristupio pretresu (pred prvostepenim sudom) u svojstvu svjedoka optužbe, a odbrani su bila ograničena pitanja ovom svjedoku (na unakrsno ispitivanje), dok je kasnije odbio svjedočiti kao svjedok odbrane, navodeći kao pravdanje strah za svoju sigurnost i sigurnost porodice.

59. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da je Evropski sud dosljedno ocjenjivao uticaj koji je nemogućnost optuženog da ispita svjedoka imala na ukupnu pravičnost njegovog suđenja. Evropski sud je uvijek smatrao potrebnim ispitati značaj neispitanih dokaza kako bi utvrdio da li su optuženikova prava bila neprihvatljivo ograničena. Takođe, Evropski sud je uspostavio „pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza“, ukazujući da kad se osuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu „odsutnog“ svjedoka, sud će pažljivo razmotriti čitav postupak. Ustavni sud primjećuje da je u svojoj praksi ispitao slično pitanje u predmetu AP 5703/14 (Odluka broj AP 5703/14 od 17. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je takođe apelant ukazivao na povredu prava na pravičan postupak zbog nemogućnosti da ispita svjedoka (koji je dobio imunitet) i koji, iako uredno obaviješten, nije htio da svjedoči. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak, ukazujući sljedeće: „Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostepeni sud organizovao saslušanje ovog svjedoka putem video linka, ali da je i tada odbio svjedočiti. Imajući u vidu naprijed navedenu obavezu suda da se stara o otklanjanju svega što odugovlači postupak iz člana 239. ZKPBiH, te da shodno članu 16a. Zakona o pružanju međunarodne pravne pomoći prema svjedoku koji odbije svjedočenje putem video linka nije moguće primijeniti prinudu, ne ostavlja dojam proizvoljnosti stav iz osporene drugostepene presude da i u slučaju da je svjedok I. K. zbog odbijanja svjedočenja i kažnjen, ne postoji vjerovatnoća da bi i tada pristao svjedočiti. Nadalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, iskazi ovog svjedoka iz istrage pročitani su na glavnom pretresu, apelantu nije bila uskraćena mogućnost osporavati ih i u vezi s tim provoditi dokaze. Takođe, iskazi ovog svjedoka, u svrhu provjere njihove vjerodostojnosti, ocijenjeni su u vezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Najzad, osporene presude nisu u odlučujućoj mjeri utemeljene na iskazu ovog svjedoka.“ Stoga, kada se ima u vidu konkretna situacija i ranija praksa Ustavnog suda, Ustavni sud primjećuje da i u konkretnom predmetu ne može naći povredu prava na pravično suđenje jer je, iako odbrani nije u punom obimu data mogućnost da ispitaju ovog svjedoka, ipak Sud BiH preduzeo sve mjere da se to desi, te nije imao nikakve instrumente da privoli svjedoka da svjedoči. Osim toga, odbrana je pozvana da dostavi sudu pitanja koja bi postavila svjedoku, a koja je sud ocijenio. Osim toga, a što je ključno, ne radi se o jedinom i odlučujućem iskazu na osnovu kojeg je donijeta osuđujuća presuda protiv apelanta.

60. Imajući u vidu sve zaključke u konkretnom slučaju, a koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer ne nalazi da ostali navodi mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta. Takođe, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, a koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

61. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelantov navod o povredi člana 13. Evropske konvencije, u vezi s povredom prava na pravičan postupak, takođe neosnovan jer je Ustavni sud u prethodnim tačkama utvrdio da su u postupku poštovana apelantova prava garantovana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, kao i da se radi o obrazloženoj odluci koja je donijeta nakon ocjene dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, o čemu je redovni sud dao jasno obrazloženje pozivajući se na relevantno procesno i materijalno pravo. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom presudom apelantu izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, dok je apelaciono vijeće apelantu izreklo kaznu dugotrajnog zakona u trajanju od 35 godina, što ukazuje da je apelant imao efikasan pravni lijek, ali to što nije u potpunosti zadovoljan odlukom ne utiče na povredu ovog prava.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada ih je donio nepristrasan sud, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada su donijete uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu.

63. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na efikasan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije koji je doveo u vezu s povredom prava na pravičan postupak, jer je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu, te je žalba ispitana i odluka o kazni izmijenjena u apelantovu korist, a njegovo nezadovoljstvo odlukom suda o žalbi ne pokreće pitanje povrede ovog prava.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4087/15 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio