Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4866/17 (S.S.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4866/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4866/17, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013623 16 Uvp od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, podnio je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013623 16 Uvp od 5. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske), kojim je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje vojnog angažovanja u Vojsci Republike Srpske.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je predmetni postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu za priznavanje vojnog angažovanja u Vojsci Republike Srpske u periodu od 6. aprila 1992. do 14. decembra 1995. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da među strankama u ovoj upravnoj stvari nije sporno da je apelant u navedenom periodu učestvovao kao pripadnik radne jedinice Kostajnica, ali je sporno da li mu se taj period učešća može priznati kao učešće u Vojsci Republike Srpske. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant smatra da je njegov zahtjev osnovan i u prilog tome poziva se na izjave svjedoka i na presudu Vrhovnog suda od 21. aprila 2004. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su jedinice radne obaveze formirane za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u skladu sa Uredbom o organizovanju i izvršavanju radne obaveze za obavljanje povremenih poslova i zadataka od značaja za odbranu, a poslove koje su obavljali pripadnici te jedinice određivalo je Ministarstvo odbrane RS ili Izvršni odbor opštine. Dalje je navedeno, da radne jedinice nisu bile u sastavu Oružanih snaga RS, već su to bile jedinice Vojske Republike Srpske ili MUP, pa kako je apelant bio pripadnik radne jedinice Kostajnica, to njegov raspored obveznika radne obaveze predstavlja njegov ratni raspored, ali mu se, bez obzira na to, zbog navedenog vrijeme provedeno na radnoj obavezi ne može priznati kao učešće u Oružanim snagama SFRJ-RS. Vrhovni sud je ocijenio da iz svega navedenog proizlazi da je njegov zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan, o čemu su u obrazloženju osporenog akta dati pravilni i potpuni razlozi. Takođe, Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je apelant ranjen kao pripadnik jedinice radne obaveze po članu 11. stav 1. Zakona o pravima boraca ima mogućnost ostvarivanja prava na mjesečna primanja. Osim toga, u stavu 3. te odredbe, regulisano je da lica, odnosno pripadnici jedinice radne obaveze ne mogu ostvariti status borca, vojnog invalida i člana porodice poginulog borca, što ide u prilog valjanosti osporenog akta. Vrhovni sud je ukazao da izjave svjedoka koje je apelant priložio uz zahtjev, shodno odredbi člana 128. stav 4. Zakona o pravima boraca, same za sebe nisu dovoljna dokazna sredstva, posebno što iz uvjerenja za Opštu upravu Administrativne službe Opštine Kostajnica proizlazi da je apelant bio angažovan na radnoj obavezi za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, koje učešće mu je i priznato prema uvjerenju istog organa. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da i iz pismenih izjava svjedoka takođe proizlazi da je on bio pripadnik radnog bataljona pri Novogradskoj brigadi, što u suštini i potvrđuje valjanost podataka iz navedenog uvjerenja, s obzirom da su radni vodovi pri brigadama, pripadali jedinicama radne obaveze, a obavljale su određene poslove za te brigade. Vrhovni sud je ukazao da presudom Vrhovnog suda (na koju se apelant poziva), kojom je poništeno rješenje tuženog od 26. marta 2003. godine, a koja je donesena u postupku utvrđivanja statusa RVI, nije naloženo da se apelantu utvrdi status RVI, kako on to pogrešno zaključuje, već je naloženo da se u ponovnom postupku utvrdi gdje je bio na radnoj obavezi, šta je radio u kritično vrijeme kada je došlo do ranjavanja, što bi moglo biti od uticaja prilikom ponovnog odlučivanja o njegovom zahtjevu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u spisu nema podataka o načinu okončanja tog postupka, ali da to nije od uticaja s obzirom da je predmet ovog postupka novi zahtjev tužioca za priznavanje vojnog angažovanja u Vojsci Republike Srpske. Vrhovni sud je istakao da nije od uticaja ni navod apelanta o drugačijem rješavanju sličnog slučaja, za koje nema ni detaljnih podataka, a ni podataka da li je bio na rješavanju kod ovog suda.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, ukazuje da je u postupku pred drugostepenim sudom počinjena bitna povreda odredaba Zakona o upravnom postupku, jer je prilikom ocjenjivanja dokaza utvrđeno da izjave svjedoka nisu relevantne činjenice o odlučivanju o pravu učestvovanja u oružanim snagama. Takođe, da u predmetnom postupku nije uzeta u obzir ni činjenica da je Vrhovni sud donio odluku kojom je naložio nadležnom organu da prizna apelantu status ratnog vojnog invalida, odnosno status borca, a koju nadležni organ do današnjeg dana nije ispoštovao. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman