Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5140/15 (S. R.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5140/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5140/15, rješavajući apelacije Slavka Reljića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Slavka Reljića podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 026220 15 Rev od 10. aprila 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci 77 0 Rs 026220 15 Rsž 2 od 29.
septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavko Reljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 19. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 026220 15 Rsž 2 od 29. septembra 2015. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 5140/15.
2. Apelant je 30. maja 2017. godine podnio još jednu apelaciju, koja je zavedena pod brojem AP 2126/17, kojom je osporio Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 026220 15 Rev od 10. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5140/15 i AP 2126/17, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5140/15.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tuženog „Arcelor Mittal“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. septembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 3. oktobra do 1. novembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelant je 8. novembra 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa.
8. Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 Rs 026220 10 Rs koja je Presudom Okružnog suda od 18. juna 2014. godine djelimično ukinuta tako da je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u dijelu kojim je traženo da se ponište kao nezakonita Rješenje o pismenom upozorenju tuženog broj B-365/09 od 23. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o upozorenju) i Rješenje o prestanku radnog odnosa tuženog broj C- 1118/12 od 24. decembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje o prestanku radnog odnosa), te shodno tome da se tuženom naloži da apelanta vrati na posao i isplati mu naknadu na ime izgubljene zarade za period od 1. januara 2013. do 14. oktobra 2013. godine, uz uplatu doprinosa na ime PIO za navedeni period i isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2013. godinu i naknadu na ime Dana rudara, te da se utvrdi da je apelant od strane tuženog počev od 2007. godine pa nadalje bio izložen mobingu i diskriminaciji, a da mu shodno tome tuženi isplati naknadu na ime nematerijalne štete.
9. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 77 0 Rs 026220 14 Rs 2 12. maja 2015. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev tako što je utvrđeno da je nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa radi ostvarivanja prava na penziju, pa je slijedom toga tuženi obavezan da na ime izgubljene zarade za period od 1. januara do 5. septembra 2013. godine apelantu isplati iznose precizirane u izreci presude, zajedno za zakonskom zateznom kamatom, te je tuženom naloženo da za navedeni period uplati doprinose na ime PIO, uz naknadu troškova postupka, dok su ostali apelantovi zahtjevi odbijeni kao neosnovani, te u dosuđujućem dijelu preko dosuđenog (sve preciznije navedeno u tačkama od 1 do 8 izreke presude).
10. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza koji su taksativno pobrojani na strani 4 obrazloženja, uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka i vještačenjem po vještacima medicinske struke i vještaku ekonomske struke, kao i dopunskim vještačenjima, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je djelimičnu osnovanost odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva detaljno obrazložio na stranama od 5 do 15 obrazloženja.
11. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da su apelant i tuženi 14. maja 2008. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je apelant raspoređen na radno mjesto poslovođa eksploatacije i proizvodnje u „Drenovači“, zatim je utvrđeno da je direktor tuženog 23. oktobra 2009. godine donio rješenje o upozorenju kojim je apelantu, zbog lakše povrede radne dužnosti, izrečeno pismeno upozorenje, te je utvrđeno da je direktor tuženog 25. decembra 2012. godine donio sporno rješenje o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za penziju.
12. U vezi sa zakonitošću rješenja o upozorenju, Osnovni sud je, prije svega, naveo da u sporu po tužbi kojom se pobija odluka poslodavca sud nije ovlašćen da odlučuje o samom pravu, obavezi ili odgovornosti radnika, već o tome da li je odluka poslodavca u skladu s propisima ili ne, pri čemu sud ispituje i njegovu materijalno-pravnu i formalnu zakonitost.
13. Osnovni sud je stoga rješenje o upozorenju sagledao u svjetlu relevantnih odredbi Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), i to čl. 97, 98 i 99, zatim odredbi Opšteg kolektivnog ugovora koji je bio na snazi u vrijeme vođenja disciplinskog postupka (čl. 37, 38, 39, 40 i 41), Pojedinačnog kolektivnog ugovora (48, 49 i 50), te Pravilnika o radu tuženog koji je bio na snazi u vrijeme vođenja disciplinskog postupka, zaključivši da je rješenje o upozorenju doneseno u skladu s relevantnim propisima materijalnog prava. U vezi s tim je, između ostalog, naglašeno da je neposredni rukovodilac tuženog, zbog apelantovog nepostupanja po njegovoj naredbi donesenoj u skladu s aktima tuženog, protiv apelanta podnio prijavu za pokretanje disciplinskog postupka, da je prijava bila u pismenom obliku i da je ona dostavljena direktoru tuženog, nakon čega je direktor donio rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta u kojem su apelantu bile pružene sve garancije, na osnovu čega je zaključeno da je rješenje o upozorenju zakonito i sa stanovišta postupka koji je prethodio njegovom donošenju i sa stanovišta organa koji ga je donio uz primjenu odredaba opštih akata koji regulišu pitanje disciplinske odgovornosti, iz čega proizlazi da je rješenje o upozorenju zakonito sa stanovišta materijalno-pravne zakonitosti. Nadalje je Osnovni sud rješenje o upozorenju ispitao i u svjetlu njegove formalno-pravne zakonitosti zaključivši da i u tom dijelu ispunjava potrebne uslove jer izreka pobijanog rješenja sadrži sve elemente koje izreka o disciplinskoj mjeri mora sadržavati.
14. Ispitujući zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa (25. decembar 2012. godine) imao penzijski staž od 43 godine i 16 dana jer je staž osiguranja obuhvatio i poseban staž u dvostrukom trajanju od sedam godina pet mjeseci i 20 dana. U vezi s takvim utvrđenjem, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 125 stav (2) ZOR-a koja propisuje da je kod utvrđivanja uslova za prestanak ugovora o radu radniku koji je ostvario poseban staž u dvostrukom trajanju poslodavac dužan da taj staž računa u jednostrukom trajanju ukoliko to radnik zahtjeva, a iz utvrđenih okolnosti proizlazi da je apelant takav zahtjev uputio tuženom 17. aprila 2008. godine.
15. Dakle, apelantov poseban staž u dvostrukom trajanju iznosi sedam godina, pet mjeseci i 20 dana, što znači da jednostruko trajanje posebnog staža iznosi 3 godine, osam mjeseci i 25 dana, pa kada se takav poseban staž u jednostrukom trajanju doda apelantovom stažu osiguranja od 35 godina, šest mjeseci i 26 dana proizlazi da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa (25. decembar 2012. godine) imao ukupno ostvareni penzijski staž od 39 godina, tri mjeseca i 21 dan. Shodno tome, kako je istakao Osnovni sud, kada se uzme u obzir činjenica da je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa imao nepune 62 godine života, nisu bili ostvareni uslovi za prestanak radnog odnosa apelanta iz člana 125 stav 1 tačka 4 ZOR-a, što sporno rješenje o prestanku radnog odnosa čini nezakonitim. Shodno tome, kako je sporno rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, u skladu sa članom 130 ZOR-a postoji obaveza tuženog da apelantu naknadi štetu u vidu izgubljene zarade koja se raspravlja prema opštim pravilima obligacionog prava, tako da je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade za period od 25. decembra 2012. do 5. septembra 2013. godine. Navedeno stoga, kako je istakao Osnovni sud, što je apelant, računajući poseban staž u jednostrukom trajanju, 5 septembra 2013. godine navršio 40 godina penzijskog staža osiguranja, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos kod tuženog zbog ostvarivanja prava na penziju. Visinu izgubljene zarade za period od 1. januara do 1. septembra 2013. godine sud je utvrdio na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomiste, na čiji nalaz parnične stranke nisu imale primjedbi.
16. U vezi s tim, Osnovni sud je pojasnio da prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomiste visina izgubljene zarade za period od januara do aprila 2013. godine iznosi po 1.239,69 KM mjesečno, a od maja do avgusta 2013. godine mjesečni iznos od po 1.273,75 KM. Osnovni sud je nadalje pojasnio da navedeni iznos predstavlja izgubljenu zaradu koju bi apelant ostvario bez stimulacije od 16% za svaki mjesec jer stimulacija kao sastavni dio plate zavisi od rezultata rada i ličnog doprinosa radnika koji se ogleda u kvalitetu i kvantitetu rada i drugim parametrima, pa imajući u vidu da apelant u navedenom periodu nije radio apelantu ne pripada pravo na stimulativno povećanje plate. Takav stav Osnovni sud je zasnovao na odredbi člana 38 Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog koja propisuje da radnik ima pravo na stimulativno povećanje plate shodno postignutim rezultatima rada, pri čemu apelant ničim nije dokazao da bi ostvario pravo na stimulaciju i u kom procentu sve da je i radio u navedenom periodu, a što je apelant bio dužan da dokaže shodno odredbi člana 7 ZPP, pa je sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 126 ZPP zaključio da apelant tu okolnost nije dokazao.
17. Pravilo o teretu dokazivanja Osnovni sud je imao u vidu i kada je u pitanju dio tužbenog zahtjeva za isplatu izgubljene zarade za period od 25. decembra 2012. godine do 31. decembra 2012. godine jer apelant u tom pravcu potražuje paušalan iznos od 283,92 KM, a da sudu nije pružio niti jedan dokaz o visini izgubljene zarade za navedeni period, zbog čega je apelant s tim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen, pri čemu apelant nije isticao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka na vremenski period obračuna plata počev od 1. januara 2013. godine.
18. Nadalje je Osnovni sud naveo da je, pored plata, pravo na uplatu doprinosa na ime PIO jedno od osnovnih prava koje zakon daje radniku, pa je Osnovni sud uvažio i taj dio tužbenog zahtjeva naloživši tuženom da apelantu za period od 1. januara do 5. septembra 2013. godine uplati doprinose po osnovu PIO.
19. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat na posao, Osnovni sud je naveo da, iako je tokom postupka utvrđeno da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, taj sud nije obavezao tuženog na radnopravnu reintegraciju apelanta jer je apelant 5. septembra 2013. godine ostvario pravo na starosnu penziju, kada mu je radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona, zbog čega taj dio tužbenog zahtjeva shodno navedenom nije osnovan.
20. U vezi s neosnovanošću dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje isplatu regresa za 2013. godine i naknadu na ime Dana rudara, Osnovni sud je, između ostalog, pojasnio da je pravo na regres, u smislu člana 65 stav 2 ZOR-a, akcesorne prirode i zavisi od toga da li je radnik faktički radio i da li je ostvario pravo na korišćenje godišnjeg odmora, odnosno pojašnjeno je da regres za godišnji odmor predstavlja pravo iz radnog odnosa kojem je cilj da radnik nakon obavljenog faktičkog rada regeneriše svoje radne sposobnosti, odnosno omogući radniku relaksaciju za kasniji uspješniji rad, pa ako nema faktičkog rada nema ni potrebe za ovakvim odmorom, a saglasno tome ni potrebe za isplatom naknade povodom korišćenja godišnjeg odmora. Još je navedeno da sama okolnost da je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa ne dovodi do ostvarivanja prava na isplatu regresa jer je regres vezan za faktički rad, pa stoga apelantu, budući da kod tuženog nije radio počev od 25. decembra 2012. godine, ne pripada naknada po osnovu regresa. Do istog zaključka Osnovni sud je došao i po pitanju isplate naknade za Dan rudara jer je i isplata te naknade, takođe, vezana za faktički rad, pri čemu, kako je istakao Osnovni sud, ne postoji zakonska obaveza poslodavca da radnicima isplaćuje ovaj vid naknade tako da isplata te naknade predstavlja zapravo poklon poslodavca zaposlenicima.
21. Osnovni sud je pojasnio da apelant dio tužbenog zahtjeva kojim traži da se utvrdi da je kod tuženog od 2007. godine bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju (mobing), po kom osnovu potražuje isplatu nematerijalne štete, zasniva na navodima da je diskriminaciji i mobingu bio izložen s ciljem da prihvati penzionisanje, a na način da ga je tuženi stavljao na spiskove radnika koji su stekli uslove za penzionisanje uz opasku pored njegovog imena „hitno, opasan po okolinu“, da mu od 2007. godine nije povećan koeficijent za obračun plate kao radniku Milanu Đakoviću koji je kao i apelant obavljao iste poslove i radne zadatke, da je 23. septembra 2009. godine pozvan da dâ pismenu izjavu u vezi s prijavom o povredi radne obaveze za koju je pismeno opomenut rješenjem o upozorenju, da mu je 1. septembra 2010. godina radnik Miloš Panić, kojeg je upozorio da zbog neobučenosti ne rukuje motornom pilom, uputio prijetnju da će mu istom odsjeći glavu, da je 10. septembra 2010. godine u trpezariji u kojoj je bilo prisutno sedam-osam radnika neko pod njegovu stolicu bacio eksplozivnu napravu, da je 16. septembra neko blokirao katanac njegove garderobe tako da ga nije mogao otključati, a što je sve završilo donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa radi ostvarivanja prava na penziju.
22. Neosnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva Osnovni sud je detaljno obrazložio na stranama od 11 do 13 obrazloženja. Tako je, između ostalog, Osnovni sud, neosnovanost apelantovih tvrdnji da je bio izložen mobingu od strane zaposlenika tuženog utvrdio na osnovu provedenih dokaza, saslušavanjem svjedoka na okolnosti na koje je apelant ukazao, došavši do zaključka da apelant taj dio tužbenog zahtjeva zasniva na tvrdnjama koje u toku postupka nisu dokazane i koje su suprotne iskazima saslušanih svjedoka.
23. Paušalnim su ocijenjeni i apelantovi navodi vezani za šikanozne namjere neposrednog rukovodioca Desanke Petrović s ciljem eliminisanja apelanta s radnog mjesta jer je iz provedenih dokaza proizašlo sasvim suprotno, odnosno da je neizvršavanje radnih zadataka od strane apelanta bio glavni uzrok konflikta između apelanta i neposrednog rukovodioca, što su iskazima potvrdili ispitani svjedoci koji su potvrdili da apelant radne zadatke koji su mu bili dodijeljeni od neposrednog rukovodioca nije uvijek izvršavao i da je svaki dan imao primjedbe na dodijeljene radne zadatke, odnosno da na apelantovoj strani nije postojala spremnost za saradnju s radnim kolegama. Osnovni sud je takođe naveo da činjenica da je tuženi donio sporno rješenje o prestanku radnog odnosa ne predstavlja mobing od strane tuženog prema apelantu jer mobing nije vezan za odluku poslodavca, čak i kada je ona nezakonita, jer takva odluka, sama po sebi, nije dokaz da je neko lice izloženo mobingu. Osnovni sud je prilikom odlučenja tog dijela tužbenog zahtjeva imao u vidu odredbe čl. 5, 111,112 i 118 ZOR-a.
24. Neosnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, u smislu čl. 155 i 200 ZOO, Osnovni sud je detaljno obrazložio na stranama 14 i 15 obrazloženja. Tako je Osnovni sud, između ostalog, naveo da naknada nematerijalne štete po osnovu diskriminacije, mobinga i nefizičkog zlostavljanja spada u sferu naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti, ugleda, ljudskog dostojanstva, apelant tokom postupka nije dokazao u čemu se sastoji povreda ugleda i časti i na koji način su se te povrede manifestovale na njegovu ličnost, niti je dokazao postojanje naročito jakog stepena duševnog bola u dužem vremenskom periodu. Osnovni sud je, imajući u vidu i nalaze vještaka medicinske struke, zaključio da sve okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da ne postoji zakonsko uporište iz člana 200 ZOO za dosuđivanje naknade nematerijalne štete.
25. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 77 0 Rs 026220 15 Rsž 2 od 29. septembra 2015. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu preinačio tako što je tuženi obavezan da apelantu uplati doprinose penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 26. do 31. decembra 2012. godine, dok su žalbe u ostalom dijelu odbijene i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem i dosuđujućem dijelu.
26. U vezi s apelantovim žalbenim prigovorima, Okružni sud je naveo da apelant osnovano ukazuje da je prvostepenom presudom zbog pogrešne primjene prava pogrešno odbijen njegov zahtjev za obavezivanje tuženog na plaćanje doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 26. do 31. decembra 2012. godine jer bi apelant u tom periodu imao pravo da radi da nije doneseno pobijano rješenje o prestanku radnog odnosa, a time i da ostvari staž osiguranja za isti period, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena. Međutim, ispitujući ostale apelantove žalbene prigovore Okružni sud je zauzeo stanovište da su oni neosnovani. Tako je Okružni sud zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni člana 130 ZOR-a u kontekstu činjenice da prvostepeni sud nije apelanta vratio na posao kao posljedicu poništenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak da bi apelant sa 5. septembrom 2013. godine ostvario 40 godina penzijskog staža, te je slijedom toga tuženom naloženo da za period od 1. januara do 5. septembra apelantu isplati naknade plata i uplati doprinose na ime PIO, pa je na taj način, i prema ocjeni Okružnog suda, uspostavljena zaštita apelantovih prava iz radnog odnosa. Shodno tome, imajući u vidu odredbu člana 125 stav 1 tačka 4 ZOR-a koja propisuje da ugovor o radu prestaje da važi kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev za vraćanje na posao jer je nakon 5. septembra 2013. godine prestao da važi pravni osnov za daljnje egzistiranje radnog odnosa.
27. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da prvostepena presuda ne sadrži odluku o zahtjevu da se tuženom naloži da doprinose za PIO na dosuđeni iznos plata evidentira u evidenciji Fonda PIO i Poreske uprave RS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je ovaj dio zahtjeva istaknut zajedno sa zahtjevom da se naloži uplata doprinosa na ime PIO na dosuđene isplate plata, pa stoga prvostepena presuda sadrži odluku kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati naknadu plata i za isti period uplati doprinose na ime PIO, pri čemu ispunjenje tih obaveza podliježe prinudnom izvršenju, a navedene obaveze tuženi može izvršiti samo ukoliko Poreskoj upravi RS odnosno Fondu PIORS podnese odgovarajuću prijavu i obračun doprinosa. Iz navedenog slijedi da ispunjenje obaveze na uplatu doprinosa na ime PIO u navedenom periodu obuhvata i njihovo evidentiranje u odgovarajućim evidencijama tako da prvostepena presuda nije ni morala da sadrži izričit nalog tuženom da ove obaveze evidentira. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, ne stoji prigovor da je prvostepeni sud nepotpuno riješio tužbeni zahtjev jer je tuženi subjekat koji podnosi prijavu i obračun doprinosa osiguranja za odgovarajući vremenski period, a njihovo evidentiranje vrši Poreska uprava RS i Fond PIORS, u konkretnom slučaju po osnovu pravosnažne presude.
28. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade plate za period od 25. do 31. decembra 2012. godine u iznosu od 283,92 KM. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelant u ponovljenom postupku na pripremnom ročištu održanom 17. februara 2015. godine nije imao primjedbi u pogledu određivanja predmeta i obima vještačenja, odnosno nije istakao primjedbe da se obračun plata izvrši za period od 1. januara 2013. godine, pri čemu apelant nije prigovorio ni nakon dostavljanja nalaza vještaka 14. marta 2015. godine, niti je predložio da se nalaz dopuni obračunom naknade srazmjernog dijela plate za period od 25. do 31. decembra 2012. godine, pa je stoga tužbeni zahtjev u tom dijelu ostao nedokazan. Okružni sud je takođe naveo da pouzdano utvrđivanje visine srazmjernog dijela naknade plate za taj vremenski period nije bilo moguće utvrditi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka od 21. maja 2013. godine koji za taj period ne sadrži obračun plate koju bi ostvario apelant, niti se za isti period može prihvatiti obračun plate poslovođe Milana Đakovića budući da je njegova plata uvećana po osnovu njegovog radnog učinka i njegovog radnog staža.
29. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove žalbene prigovore u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu naknade plata i doprinosa po osnovu stimulacije, tj. uvećanja plate zbog prebačaja plana proizvodnje u procentu od 16 %, što bi mjesečno iznosilo po 198,35 KM odnosno po 203,80 KM. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da u spornom periodu nije radio, pa stoga njegovi radni rezultati nisu doprinijeli povećanom ostvarivanju plana proizvodnje, kako to proizlazi iz člana 37 Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog. Do sličnog zaključka Okružni sud je došao i u vezi s odbijanjem zahtjeva za isplatu regresa za 2013. godinu i naknadu za Dan rudara za 2013. godinu, obrazloživši da apelant u tom periodu nije imao potrebu za regeneracijom svojih radnih sposobnosti, pa samim tim ni izdataka po osnovu tog prava, pri čemu je naglašeno da se isplata naknade za Dan rudara isplaćuje samo radnicima povodom obilježavanja tačno određenog događaja koji pada 17. decembra, a pošto je apelantu radni odnos prestao po sili zakona prije toga evidentno je da apelantu po redovnom toku stvari naknada nije ni mogla biti isplaćena za 2013. godinu.
30. U vezi sa žalbenim navodima kojima apelant pobija pravilnost i zakonitost osporene presude i u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu da se poništi rješenje o upozorenju tuženog Okružni sud je istakao da je prije izricanja ove mjere za lakšu povredu radnih obaveza apelantu pružena mogućnost da se brani. U vezi s tim je navedeno da apelant u izjavi datoj 23. septembra 2009. godine nije osporavao činjenicu da 21. septembra 2009. godine nije postupio u skladu s naredbom tehničkog rukovodioca Desanke Petrović o popuni i evidenciji popune goriva radnih mašina na kraju smjene, za čije je izvršenje apelant bio izričito zadužen, pri čemu je u svoju odbranu naveo da tog dana nije obavljao poslove radnog mjesta poslovođe organizacije i proizvodnje, već druge poslove, zajedno sa radnikom Milenkom Čoprkom, pa je smatrao da će u njegovom odsustvu tehnički rukovodilac biti upoznat. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da navedena apelantova odbrana nije osnovana jer se apelant nije mogao pouzdati da će navedene radne zadatke izvršiti neko drugi umjesto njega kada je posebnom naredbom neposrednog rukovodioca jedino on bio zadužen za obavljanje tih zadataka, i to bez obzira na to koje druge radne zadatke tokom dana vrši. Okolnost da je 21. septembra 2009. godine obavljao radne zadatke na popravci mlina s radnim kolegom nije isključivala njegovu dužnost da blagovremeno prije isteka smjena taj rad prekine i pristupi ispunjenju obaveze o popuni i evidenciji popune goriva radnih mašina, niti mu je lično nezadovoljstvo dodijeljenim radnim zadacima dozvoljavalo da se narednog dana nekorektno i uvredljivo ophodi prema neposrednom rukovodiocu.
31. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je apelant od strane tuženog i zaposlenika Desanke Petrović, Milana Đakovića i Miloša Panića u periodu od 2007. do 5. septembra 2013. godine bio izložen nefizičkom zlostavljanju na poslu i diskriminaciji, slijedom čega je pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu za strah, duševne bolove i umanjenje opšte životne aktivnosti. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je apelant tokom postupka tvrdio da je tuženi pokušao da ga odstrani iz radnog procesa i prinudi ga na prestanak radnog odnosa uračunavanjem u penzijski staž posebnog staža u dvostrukom trajanju, zbog čega je stavljen na spisak radnika kojima prestaje radni odnos, što je, prema apelantovim tvrdnjama, ključni razlog za njegovo kasnije šikaniranje od strane poslodavca i imenovanih zaposlenika. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu pravilne ocjene iskaza svjedoka pravilno utvrdio da nisu vjerovatni apelantovi navodi da je radnik Miloš Panić uputio apelantu ozbiljne prijetnje, zatim da je pod njegovu stolicu ciljano i namjerno bačena eksplozivna naprava, niti da je namjerno blokiran katanac na ormariću u garderobi, niti navodi o organizovanom i ciljanom šikaniranju apelanta na poslu zbog njegovog insistiranja da mu se poseban staž kod prestanka radnog odnosa računa u jednostrukom trajanju. Okružni sud je takođe naveo da se opisani događaji ne mogu dovesti u vezu sa spiskom radnika kojima ugovor o radu treba da prestane zbog ostvarenih 40 godina penzijskog staža, pa je za takvo utvrđenje prvostepeni sud dao valjano obrazloženje s pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, te je pravilno prihvaćen iskaz svjedoka Milenka Čoporka i Milana Đakovića da je glavni uzrok konflikata između apelanta i neposrednog rukovodioca Desanke Petrović bilo to što apelant nije uvijek, niti u potpunosti izvršavao povjerene zadatke i što je svakodnevno stavljao primjedbe na izdate radne naloge i što nije bio spreman da sarađuje s drugim poslovođom Milanom Đakovićem. Okružni sud je takođe naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o zamjeni teza suda na apelantovu štetu, kako to apelant u žalbi tvrdi, jer su navedeni svjedoci obavljali poslove kod tuženog istovremeno i zajedno s apelantom u istoj radnoj sredini, pa su stoga mogli imati saznanja o kojima su svjedočili, pri čemu apelant tokom postupka nije iznio niti jedan razlog zbog kojeg bi ispitani svjedoci imali razlog da u ovom sudskom postupku neistinito svjedoče na njegovu štetu. Navedeno posebno u kontekstu ispitanih svjedoka koje je apelant sam predložio. Okružni sud je takođe naveo da je pravilno odbijen i zahtjev za naknadu nematerijalne štete, posebno što ni prema nalazu i mišljenju sudskih vještaka medicinske struke nije utvrđeno postojanje umanjenja opšte životne aktivnosti koja bi bila posljedica postupaka tuženog, a apelantovi pretrpljeni duševni bolovi i strah objektivno se ne mogu opravdati radnjama tuženog ili drugih zaposlenika tuženog.
32. Okružni sud se osvrnuo i na prigovor da je prvostepeni sud odbio pojedine dokazne prijedloge, koji je taj sud ocijenio neosnovanim, pojasnivši u vezi s tim da je apelant na pripremnom ročištu u ponovnom postupku, koje je održano 29. decembra 2014. godine, predložio da se izvedu samo oni dokazi koji su izvedeni na ročištima održanim 15. aprila i 14. oktobra 2013. godine, tako da u ponovnom postupku nije ni bilo odbijenih apelantovih dokaznih prijedloga. Još je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka za izvođenje dokaza saslušavanjem svjedoka i medicinskim vještačenjem u iznosu od 515,00 KM budući da apelant nije uspio u sporu upravo sa zahtjevom radi čijeg dokazivanja su ovi dokazi provedeni. S druge strane apelantu su priznati troškovi ekonomskog vještačenja jer je uspio u sporu za isplatu naknada plata koja je upravo utvrđena ekonomskim vještačenjem.
33. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 77 0 Rs 026220 15 Rev od 10. aprila 2017. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu primjenom odredbe člana 301b ZPP jer reviziju nije izjavio advokat, već apelant lično kao mašinski tehničar koji stoga nema potrebne kvalifikacije za izjavljivanje revizije, shodno novim izmjenama i dopunama ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji apelant iznosi svoje viđenje spornog događaja osporavajući stavove redovnih sudova s kojima se ne slaže. Smatra da mu je osporenim odlukama uskraćeno pravo na rad jer tuženom nije naloženo da ga vrati na posao iako je utvrđena nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa. Zatim prigovara što mu na dosuđeni iznos plata nije obračunat varijabilni dio (stimulacija) jer apelant na to ima pravo budući da u spornom periodu nije radio zbog štetne radnje tuženog. Zatim tvrdi da odlukom nije odlučeno o svim tužbenim zahtjevima, odnosno nije naloženo tuženom da dosuđeni iznos plata evidentira u zakonom utvrđene evidencije Fonda PIORS i Poreske uprave RS. Osporava i dio odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu regresa 2013. godine i naknade na ime Dana rudara jer mu navedene naknade pripadaju po osnovu člana 130 ZOR-a i čl. 154 i 185 ZOO-a. Zatim ukazuje i na proizvoljnost u dijelu kojim je odbijen zahtjev za poništenje rješenja o upozorenju jer je prema apelantovoj ocjeni ono nezakonito. Ukazuje nadalje da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da nije bio izložen mobingu i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog, te u tom pravcu iznosi detalje u vezi s tim, opisuje konkretne situacije u kojima je bio izložen mobingu, pri čemu tvrdi da niti jedan od ispitanih svjedoka nije porekao da se ti događaji nisu desili, pa samim tim sud nije mogao izvesti zaključak da ponašanje „mobera“ nije bilo isplanirano s ciljem njegovog eliminisanja, koje se konačno i desilo nezakonitim penzionisanjem. Apelant zatim navodi da je detaljno opisanim oblicima nefizičkog zlostavljanja u dužem vremenskom periodu došlo do tjelesnog i psihičkog oštećenja njegovog zdravlja, zbog čega je apelant liječen, što je rezultiralo upalom pluća i bubrega i totalnim padom imuniteta, a što je apelant tokom postupka dokazao nalazima i mišljenjima sudskih vještaka medicinske struke. Apelant, takođe, navodi da sudije nisu doktori medicine, niti besplatni advokati tuženog da na apelantovu štetu osporavaju nalaz i mišljenje sudskih vještaka, zbog čega apelanta predlaže da se osporene presude ukinu. Konačno, apelant ukazuje i na dužinu trajanja radnog spora koji je on pokrenuo prije pet godina, zbog čega mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, tražeći uz to i naknadu na ime nematerijalne štete. Apelant, takođe, osporava i rješenje Vrhovnog suda, te u tom pravcu problematizuje odredbu člana 301b ZPP, tvrdeći da ne može snositi štetne posljedice zato što nije advokat i nema položen pravosudni ispit što bi mu omogućilo da izjavi reviziju, te se u vezi s rješenjem Vrhovnog suda poziva na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
35. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer su, prema mišljenju tog suda, u obrazloženju osporene presude dati razlozi kako u pogledu činjenica koje je sud utvrdio tako i u pogledu materijalno-pravnih propisa na osnovu kojih je odlučeno o tužbenim zahtjevima.
36. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud u svojoj odluci dao obrazloženje koje je taj sud smatra jasnim i argumentovanim, te kako je apelantu tokom postupka bilo obezbijeđeno korišćenje osnovnih procesnih prava u postupku, mogućnost iznošenja svojih navoda i predlaganje dokaza u korist svojih tvrdnji, čime apelant nije uspio u cijelosti dokazati osnovanost svojih zahtjeva. U vezi s dužinom trajanja postupka, Osnovni sud je hronološki opisao tok postupka, ukazujući da se radilo o obimnom predmetu koji je zahtijevao veću pripremu, uz česte apelantove podneske kojima je preinačavao tužbeni zahtjev, te je još ukazano na zaduženost sudija s većim brojem istovrsnih predmeta u parničnom referatu.
37. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je apelant svojim nepotrebnim podnescima sudu vršio opstrukciju postupka i tako sam izazvao produžetak suđenja. Tuženi se detaljno osvrnuo na odlučenje redovnih sudova s kojim se u potpunosti slaže, dodatno pojasnivši sve okolnosti vezano za navodnu diskriminaciju i mobing na koje se apelant pozvao. Nadalje je tuženi pojasnio da se radni konflikt između apelanta i neposrednog rukovodioca desio zbog toga što apelant nije uvijek izvršavao radne zadatke koji su mu dodijeljeni i što je svakodnevno stavljao primjedbe na izdate radne naloge i što nije bio spreman da sarađuje s drugim poslovođom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
38. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 5.
Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.
VIII – ZABRANA DISKRIMINACIJE
Član 109.
Diskriminacija iz člana 5. ovog zakona nije dozvoljena u odnosu na:
- uslove za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla;
- uslove rada i sva prava iz radnog odnosa;
- obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje;
- napredovanje u poslu;
- otkaz ugovora o radu.
Odredbe ugovora o radu kojima se utvrđuje diskriminacija po nekim od osnova iz člana 5. ovog zakona ništavne su.
Član 110.
Sva lica su ravnopravna u postupku zapošljavanja po osnovu pola.
Nije dozvoljena diskriminacija zasnovana po osnovu pola u postupku zapošljavanja, trajanja radnog odnosa i otkaza ugovora o radu, osim u slučajevima:
- ako je normama, pravilima ili praksom moguće opravdati postizanje zakonitog cilja koji je proporcionalan preduzetim nužnim i opravdanim mjerama;
- uspostavljanja specijalnih mjera radi postizanja jednakosti i ravnopravnosti polova i eliminacije postojeće neravnopravnosti, odnosno zaštite polova po osnovu biološkog određenja.
Član 111.
Nije dozvoljeno uznemiravanje i seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu pola, kao i sistematsko zlostavljanje radnika od poslodavca i drugih zaposlenih (u daljem tekstu: mobing).
Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.
Poslodavac je dužan preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja, nasilja na osnovu pola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i/ili u vezi sa radom i mobinga te ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing. Član 112.
U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba članova 5., 109., 110. i 111. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom.
U slučaju spora, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 111. stav 1. ovog zakona, na poslodavcu je.
U slučajevima nasilja na osnovu pola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja i mobinga, nijedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka.
Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 1. ovog člana osnovana, naložiće poslodavcu da tužiocu uspostavi i obezbijedi ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.
PRESTANAK RADNOG ODNOSA
1. Prestanak ugovora o radu Član 125.
Ugovor o radu prestaje da važi:
4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
Izuzetno od tačke 4. ovog člana, kod utvrđivanja uslova za prestanak ugovora o radu radniku koji je ostvario poseban staž u dvostrukom trajanju poslodavac je dužan da taj dio staža računa u jednostrukom trajanju, ukoliko to radnik zahtijeva.
Član 130.
Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.
39. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. st. (1) i (2) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
(3)U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.
(4) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 301b.
U postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama izjaviti reviziju, ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona, ovlašćen da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
Član 456a.
Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastavit će se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončat će se prema odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 2126/17 je Rješenje Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 026220 15 Rev od 10. aprila 2017. godine protiv kojeg je apelant blagovremeno podnio apelaciju 30. maja 2017. godine. Međutim, iako apelant tom apelacijom osporava citirano rješenje, Ustavni sud zapaža da to rješenje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu budući da je apelantova revizija protiv drugostepene presude Okružnog suda, kao konačne odluke u predmetnom slučaju, odbačena kao nedopuštena. Shodno tome, imajući u vidu da je apelant, blagovremeno (apelant je presudu Okružnog suda primio 13. oktobra 2015. godine, a apelaciju je podnio 19. novembra 2015. godine) podnio apelaciju broj AP 5140/15 protiv konačne odluke u ovom predmetu, a to je Presuda Okružnog suda broj 77 0 Rs 026220 15 Rsž 2 od 29. septembra 2015. godine, Ustavni sud stoga smatra da apelacija ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
46. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
47. U konkretnom slučaju apelant je protiv tuženog vodio radni spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
A) U odnosu na osporene presude
48. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
50. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
51. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji iznio brojne prigovore u odnosu na osporene odluke jer se ne slaže sa stavovima redovnih sudova, uključujući i stav Vrhovnog suda koji je reviziju odbacio zbog nedopuštenosti.
52. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant tokom postupka postavio više tužbenih zahtjeva čiju su djelimičnu osnovanost odnosno neosnovanost redovni sudovi ispitali u kontekstu velikog broja provedenih dokaza, pri čemu su svoj stav detaljno i argumentovano obrazložili i zasnovali na relevantnim odredbama materijalnog prava, konkretno ZOR-a, internim aktima tuženog i drugim aktima. Imajući u vidu data obrazloženja, Ustavni sud iz njih ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje apelant ukazuje. Ustavni sud posebno zapaža da se Okružni sud u svojoj odluci detaljno bavio prigovorima koji su identični ovim koje apelant iznosi u apelaciji, koje je taj sud ocijenio neosnovanim, uz argumentovano obrazloženje. Naime, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud u svojoj odluci detaljno pozabavio pitanjem zakonitosti rješenja o upozorenju, dodatno ga ispitavši i u sadržajnom smislu, zatim pitanjem apelantovog prava na povratak na posao, shodno činjenici da mu je radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona 5. septembra 2013. godine, neosnovanošću isplata pojedinih naknada, uključujući povećani iznos dosuđenih plata po osnovu stimulacije, odnosno naknada plate za period od 25. do 31. decembra 2012. godine, granicama odlučenja o tužbenim zahtjevima, neosnovanošću prigovora o kršenju apelantovih procesnih garancija u prvostepenom postupku (uskraćivanje prava na predlaganje dokaza), kao i pitanjem mobinga i nefizičkog zlostavljanja apelanta od strane tuženog i u vezi s tim isplate naknade nematerijalne štete. Ustavni sud, takođe, zapaža da su apelantu tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom bile pružene sve procesne garancije koje su mu omogućile da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim, da predlaže dokaze, da traži sprovođenje vještačenja, dopuna vještačenja, o kojima se mogao izjasniti i prigovoriti, te da predlaže i druge dokaze. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant u osporenom postupku ostvario djelimičan uspjeh, pa činjenica da u postupku nije uspio u cijelosti, kako je apelant tražio, per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud, takođe, smatra da iscrpni navodi koje apelant u apelaciji iznosi ne mogu dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda jer iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne proizlazi proizvoljnost koja bi pokrenula pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
53. U vezi s apelantovim prigovorima kojima osporava i odluku Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbacio reviziju jer je nakon njenog razmatranja zaključio da ona nije dozvoljena jer za meritorno razmatranje revizije nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 301b ZPP budući da je reviziju izjavio apelant lično, a ne advokat. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u Odluci broj AP 382/17 razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu prava na pristup sudu u vezi s primjenom člana 301b ZPP, te prava na djelotvoran pravni lijek i prava na nediskriminaciju, na koja se apelant poziva, pa se umjesto posebnog obrazloženja ovih prigovora Ustavni sud poziva na stavove iznesene u citiranoj odluci koji se analogno mogu primijeniti i u odnosu na apelantove prigovore (vidi Ustavni sud AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, st. od 27-40, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
54. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kontekstu osporenih odluka neosnovani. B) Suđenje u razumnom roku
55. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
56. Ustavni sud, takođe, podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda (...) stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
57. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
58. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor apelant pokrenuo tužbom 8. novembra 2010. godine koji je na dvije sudske instance pravosnažno okončan 29. septembra 2015. godine Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 026220 15 Rsž 2. Dakle, postupak je na dvije sudske instance trajao skoro pet godina (četiri godine i 10 mjeseci), pri čemu Ustavni sud nije uzeo u obzir procesnu odluku Vrhovnog suda budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, odnosno revizija nije bila djelotvorna (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4999/16 od 31. januara 2018. godine, stav 48, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
59. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o radnom sporu, dakle, o hitnom postupku shodno članu 420 ZPP. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi raspravljali o gotovo 10 apelantovih tužbenih zahtjeva, da je tokom postupka proveden veliki broj dokaza, uključujući vještačenja, kao i dopune vještačenja. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant pokrenuo radni spor prije nego što je doneseno sporno rješenje o prestanku radnog odnosa, te da je stoga apelant tokom postupka mijenjao i prilagođavao tužbene zahtjeve činjeničnim okolnostima koje su se mijenjale tokom postupka, što je sudu svakako otežalo rad na predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi u relevantnom periodu donijeli četiri odluke jer je odlukom Okružnog suda presuda Osnovnog suda od 18. novembra 2013. godine djelimično ukinuta, što je bio razlog da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, što se svakako odrazilo na ukupnu dužinu trajanja postupka, ali, ipak, ne ključno budući da je ponovni postupak na dvije sudske instance pravosnažno okončan za nešto duže od godinu dana. Dakle, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, prije svega, složenost predmeta, odnosno veliki broj tužbenih zahtjeva i dokaza koje sud proveo tokom postupka, te činjenicu da je apelant tokom postupka tužbene zahtjeve u više navrata mijenjao i usklađivao s činjeničnim okolnostima koje su se tokom postupka mijenjale, što je sudu otežalo rad na predmetu, Ustavni sud u takvim okolnostima ne može izvesti zaključak da dužina predmetnog radnog spora ne zadovoljava kriterijume razumnog roka koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije.
60. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali prigovori
61. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava zapravo zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga Ustavni sud pozivanja na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u segmentima primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu su sporna pitanja detaljno razmotrili redovni sudovi i kada je postupak zbog svoje složenosti i velikog broja apelantovih tužbenih zahtjeva na dvije sudske instance trajao četiri godine i 10 mjeseci, a Ustavni sud u takvim okolnostima nije uočio pasivnost redovnih sudova.
63. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman