Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-394/18 (A. K.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-394/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 394/18, rješavajući apelaciju Avdije Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Avdije Kovačevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Općinskog suda u Visokom br. 41 0 K 069471 18 Kv od 18. januara 2018. godine i 41 0 K 069471 18 Kpp od 15. januara 2018. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Avdije Kovačevića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Visokom br. 41 0 K 069471 18 Kv od 18. januara 2018. godine i 41 0 K 069471 18 Kpp od 15. januara 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. i člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Avdija Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 41 0 K 069471 18 Kv od 18. januara 2018. godine i 41 0 K 069471 18 Kpp od 15. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i Tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju 30. januara 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 K 069471 18 Kpp od 15. januara 2018. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana, zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te je određeno da mjera pritvora prema ovome rješenju može trajati najduže do 12. februara 2018. godine.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Tužiteljstvo protiv apelanta pokrenulo istragu zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), jer je ocijenilo da postoji osnovana sumnja da je apelant s namjerom stjecanja protivpravne imovinske koristi, iskorištavajući svoj službeni položaj ili ovlaštenje, otuđio iznos od 15.000,00 KM. Općinski sud je dalje naveo da iz uvida u izjave saslušanih svjedoka, službenika JP BH Pošte Sarajevo - Poslovnica Pošte Vareš, jasno proizlazi da je u Poslovnicu Pošte Vareš otpremljena plava vrećica sa novcem u iznosu od 15.000,00 KM u što su se zaposlenici A.M. i A.O. uvjerili pregledom nadzornih kamera koje su bile instalirane u prostoriji za pakiranje i otpremu pošte. Iz izjave svjedoka N.Č. jasno proizlazi da ga je apelant upoznao da nedostaje vrijednosno pismo u vreći za Vareš, da je u pitanju vrećica plave boje u koju je upakirano 15.000,00 KM, a i sam apelant je naveo da je napravio tri proceduralne greške, da preuzima odgovornost, kao i da je spreman podmiriti nastali manjak tražeći da se ne obavještava policija. Navedeno je potvrdio i svjedok N.A., koji je ujedno i direktor, a koji je izjavio da je izvršena kontrola u Pošti Vareš i da su tom prilikom uočene neke nepravilnosti voditelja Pošte, odnosno apelanta. Zatim, svjedoci S.H. i E.Z. su, također, izjavili da je apelant otvarao poštu pri čemu niko nije prisustvovao, a svjedok Z.H. je izjavio da je toga dana kasu otključao apelant, a da inače kasu otključavaju E.H., koji toga dana nije bio na poslu, i vozač kombija koji posjeduje drugi ključ. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je Tužiteljstvo „dovoljno utvrdilo osnov sumnje“ da je apelant počinio predmetno krivično djelo.

7. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Općinski sud je istakao da u predmetnom krivičnom postupku slijedi saslušanje velikog broja svjedoka zaposlenih u Poslovnici Pošta Vareš i izvan nje, a to su N.K., A.J., F.H. i E.M., N.K., E.H., S.M., J.B., M.Č., Z.K., H.D. i M.S., zbog čega taj sud ocjenjuje da je prijedlog za određivanje pritvora iz navedenog zakonskog osnova opravdan, jer postoji opravdana bojazan da će apelant pokušati utjecati na ova lica kao svjedoke, kao što postoji i bojazan da će utjecati na lica koja su saslušana da eventualno promijene svoje iskaze.

8. Nadalje, Općinski sud je istakao i da je osnovan prijedlog Tužiteljstva za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, apelant je time što je došao na posao, iako je bio na bolovanju, da bi zamijenio kolegu kojemu je sâm dao slobodan dan, pokazao čvrstinu u namjeri da učini krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, apelant je bio dva puta osuđivan bez obzira na to što se radi o osudama koje su brisane. Pored toga, protiv apelanta postoje krivične prijave u drugom predmetu u kojemu je donesena naredba o provođenju istrage zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. a sve u vezi sa članom 55. KZFBiH, da je istraga u toku, kojom se utvrđuje činjenično stanje postupanja apelanta kao službenog lica u Općini Vareš, i to u svojstvu načelnika Općine. Također, protiv apelanta kao bivšeg načelnika Općine Vareš, podnesena je krivična prijava društva „Neimar“ d.o.o. Sarajevo zbog krivičnog djela neizvršenje sudske odluke iz člana 351. stav 1. i stav 3. KZFBiH i taj predmet je u radu, a također, Državna agencija za istrage i zaštitu je protiv apelanta podnijela krivičnu prijavu kojom se ukazuje na apelantove nezakonite radnje pri nezakonitom zapošljavanju, kršenje tenderskih procedura i sl. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da postoji opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo.

9. Najzad, u vezi sa apelantovim prijedlogom da mu se izreknu mjere zabrane, odnosno mjera „kućnog pritvora“, Općinski sud je naveo da je taj prijedlog neosnovan jer apelantov branitelj nije dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih bi sud našao, odnosno utvrdio da se ista svrha može postići i tom mjerom.

10. Rješenjem drugostepenog vijeća Općinskog suda broj 41 0 K 069471 18 Kv od 18. januara 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

11. Drugostepeno vijeće Općinskog suda navelo je da je sudija za prethodni postupak prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje tako da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da sudija nije pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje. Osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH je utvrđena uvidom u izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Ministarstva unutrašnjih poslova - Uprava policije od 14. januara 2018. godine, te na osnovu drugih dokaza koji su uloženi u spis suda. Također, vijeće je navelo da prihvaća i obrazloženje sudije za prethodni postupak u rješenju o određivanju pritvora da postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav l. tač. b) i c) ZKPFBiH, jer se za krivično djelo iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine, što je u pogledu dužine trajanja kazne koja se može izreći dovoljno za pritvorski osnov iz člana 146. stav l. tačka c) ZKPFBiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant prvenstveno tvrdi da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da Općinski sud uopće nije utvrđivao, niti utvrdio postojanje osnovane sumnje kao višeg stepena sumnje potrebnog za određivanje pritvora, nego samo osnov sumnje, te da izreka prvostepenog rješenja nije u skladu sa njegovim obrazloženjem, niti sa prijedlogom Tužiteljstva za određivanje pritvora u pogledu tačnog određenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Također, apelant smatra da su u konkretnom slučaju jedini dokazi na kojima sud temelji svoja rješenja izjave saslušanih svjedoka, službenika JP BH Pošte, koji u suštini predstavljaju lica koja mogu imati i jasne vlastite interese, jer su, također, imali pristup novcu koji je nestao i za čiji se nestanak upravo sumnjiči apelant. Apelant dalje smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i odredbu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH s obzirom na to da prvostepeni sud postojanje ovog pritvorskog razloga obrazlaže samo nabrajajući imena svjedoka na koje bi apelant navodno mogao utjecati, pri čemu ne konkretizira okolnosti koje upućuju na činjenicu da je apelant pokušao utjecati na te svjedoke, ili da bi to on naknadno učinio, što je ukazivao i u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ali je drugostepeno vijeće propustilo sankcionirati taj propust. Nadalje, apelant ukazuje da je arbitrarno primijenjena i odredba člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, jer je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti utemeljen na njegovim ranijim osudama koje su brisane, pa se zbog toga apelant trebao smatrati neosuđivanim licem, kao i na činjenici da se protiv apelanta vode istrage, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pretpostavku nevinosti. Osim navedenog, apelant smatra da prvostepeni sud nije jasno i argumentirano obrazložio ni zašto se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, a drugostepeno vijeće nije uopće odlučivalo o ovim žalbenim navodima.

13. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, apelant tvrdi da obrazloženja osporenih rješenja ne sadrže jasne i precizne razloge zbog čega ostavljaju utisak arbitrarnosti i dovode u pitanje pravičnost postupka, što može narušiti povjerenje javnosti u pravosuđe i načelo pravne sigurnosti. Najzad, u vezi sa povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, apelant ukazuje da drugostepenom odlukom nisu stvarno i suštinski preispitani apelantovi žalbeni navodi, a zaključci drugostepenog vijeća da se usvajaju stavovi prvostepenog suda, ili da određeni žalbeni navod nije utemeljen, nisu dovoljni ni prihvatljivi u smislu prava na djelotvoran pravni lijek i prava na pravično suđenje.

b)Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud je naveo da je u prvostepenom rješenju jasno naveden zaključak na temelju kojega sud smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a da je prihvatio i ocjenu Tužiteljstva da postoji osnov sumnje tako da se taj navod odnosi na to utvrđenje Tužiteljstva. U vezi sa apelantovim navodima da izreka prvostepenog rješenja nije u skladu sa njegovim obrazloženjem, niti sa prijedlogom Tužiteljstva u pogledu tačnog određenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, Općinski sud je naveo da stoji apelantova primjedba da je u obrazloženju navedeno da se apelant osnovano sumnjiči za krivično djelo ugrožavanje javne sigurnosti, ali da je riječ o tehničkoj pogrešci, jer je to djelo ostalo iz nekog ranijeg rješenja. Pored toga, Općinski sud je ukazao da je, iako je naveo da se radi o krivičnom djelu iz člana 383. stav l. KZFBiH, zapravo raspravljao o postojanju osnovane sumnje za krivična djela iz stava 2. u vezi sa stavom 1. člana 383. KZFBiH, te da se i u tom slučaju radi o tehničkoj pogrešci koja ne može bitno utjecati na odluku suda. U vezi sa posebnim pritvorskim razlozima, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u spis, pregledao dostupnu dokumentaciju i u obrazloženju naveo razloge koji u potpunosti opravdavaju i dokazuju postojanje osnova za određivanje pritvora uz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

15. Tužiteljstvo je istaklo da je Općinski sud prilikom navođenja krivičnih djela napravio omašku, koju je ispravilo drugostepeno vijeće koje je u drugostepenom rješenju navelo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. U vezi sa apelantovim navodima kojima je ukazivao da su osude za ranija krivična djela brisane i da se treba smatrati neosuđivanim licem, Tužiteljstvo smatra da je drugostepeno vijeće prilikom donošenja drugostepenog rješenja uradilo ispravku kada su u pitanju brisane osude, te je u obrazloženju drugostepenog rješenja navelo: „Ako su osude brisane iz krivične evidencije, to znači kao da ih nije ni bilo i takvo lice se smatra neosuđivanim za razliku od navoda prvostepenog suda.“ U drugostepenom rješenju navedene greške sudije za prethodni postupak navedenog suda u potpunosti su ispravljene zbog čega smatra da je apelacija neutemeljena.

V. Relevantni propisi

16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 125. stav (3) Brisanje osude (3) Brisanjem osude iz krivične evidencije pod uvjetima iz st.(1) do (3) ovog člana počinilac djela smatra se neosuđivanim.

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140b. st. 2, 3. i 5.

Izricanje mjera zabrane (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(3) Osumnjičenik ili optuženik će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora.

Odjeljak 6. Pritvor Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenika, odnosno optuženika na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovoga Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičeniku, odnosno optuženiku i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik, odnosno optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom žurnošću.

(5) Tokom cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženika ili branitelja za ukidanje pritvora koji je utemeljen na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.

Član 146. stav (1) tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, učesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili će dovršiti pokušano krivično djelo ili će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta se krivična djela može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije

20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Općinskog suda broj 41 0 K 069471 18 Kv od 18. januara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 18. januara 2018. godine, a da je apelant podnio apelaciju 19. januara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b)U odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i

3. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije

22. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

23. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje utemeljenosti krivične optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužiteljstva za određivanje mjere pritvora tokom istrage, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stajalište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena, kao i u odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, imajući u vidu akcesornu prirodu ovih prava.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost lica

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost lica;

27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

28. Apelant tvrdi da nisu postojali razlozi za određivanje pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c)

ZKPFBiH.

a)Relevantni standardi

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

31. Također, iz prakse Evropskog suda, koju podržava Ustavni sud, slijedi jasan stav da, iako član 5. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudiji koji ispituje pritvor da se bavi svakim argumentom sadržanim u podnesku podnositelja žalbe, prilikom odlučivanja o žalbi uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kome će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi, Evropski sud, presuda Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine) da je podnositeljima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na temelju kojega bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići. b)Postojanje osnovane sumnje

32. Imajući u vidu da apelant problematizira pitanje osnovane sumnje i datih obrazloženja u vezi s osnovanom sumnjom, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi izrazio stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable suspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Također, postojanje osnovane sumnje da je lice počinilo krivično djelo, kao opći uvjet za određivanje pritvora, propisuje i odredba člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja.

33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pri određivanju pritvora apelantu protiv kojeg se vodi istraga, na temelju dokaza koji su prezentirani uz prijedlog za određivanje pritvora i dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja koje mu Tužiteljstvo stavlja na teret. Pri tome Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak Općinskog suda jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo pozivajući se na iskaze do tada saslušanih svjedoka, kao i apelantov iskaz iz istrage iz kojih proizlazi koje je radnje apelant preduzimao toga dana i koje ga dovode u vezu sa nestankom novca, pa Ustavni sud u ovom dijelu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navode iz apelacije, odnosno navode kojima apelant ukazuje da Općinski sud nije utvrđivao postojanje osnovane sumnje, već samo osnov za sumnju, te da izreka prvostepenog rješenja nije u skladu sa njegovim obrazloženjem, niti sa prijedlogom Tužiteljstva za određivanje pritvora u pogledu tačnog određenja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao da se radi o greškama tehničke prirode, što je i logično objašnjenje s obzirom na to da iz sadržaja prvostepenog rješenja, ali i drugostepenog rješenja proizlazi da se postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta odnosi na krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a ne neko drugo krivično djelo. Ustavni sud dalje zapaža da je drugostepeno vijeće, odlučujući o apelantovoj žalbi, u cijelosti prihvatilo zaključak dat u prvostepenom rješenju da iz dokaza koje je prvostepeni sud naveo jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, a koje je u cijelosti prihvatilo i drugostepeno vijeće, ne mogu se prihvatiti kao utemeljene apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sud utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

c)Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH

34. Apelant tvrdi da je redovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH s obzirom na to da su u prvostepenom rješenju samo navedena imena svjedoka na koje bi apelant navodno mogao utjecati. Međutim, pri tome nisu konkretizirane okolnosti koje upućuju na činjenicu da je apelant pokušao utjecati na te svjedoke, ili da bi to naknadno učinio, što je ukazivao i u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ali je drugostepeno vijeće propustilo sankcionirati taj propust.

35. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može biti određen ili produžen zbog osnovane bojazni da će lice koje je u pitanju uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U odnosu na posebne razloge iz člana 146. stav 1. tačka b), Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

36. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, u prvostepenom rješenju je navedeno, a te navode je u cijelosti prihvatilo i drugostepeno vijeće, da u predmetnom krivičnom postupku slijedi saslušanje velikog broja svjedoka zaposlenih u Poslovnici Pošta Vareš i izvan nje, a to su N.K., A.J., F.H. i E.M., N.K., E.H., S.M., J.B., M.Č., Z.K., H.D. i M.S., zbog čega je prijedlog za određivanje pritvora iz navedenog zakonskog osnova opravdan, jer postoji opravdana bojazan da će apelant pokušati utjecati na ova lica kao svjedoke, kao što postoji i bojazan da će utjecati na lica koja su saslušana da eventualno promijene svoje iskaze.

37. Polazeći od obrazloženja osporenih rješenja, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor po ovom osnovu određen zbog opasnosti da bi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, prema odredbi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, prema ovom osnovu može odrediti samo ako „naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke“. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da u narednom periodu slijedi saslušanje određenog broja svjedoka, između ostalih i svjedoka zaposlenih u Poslovnici Pošta Vareš. Međutim, iz obrazloženja ne proizlazi šta u okolnostima konkretnog slučaja predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant zaista mogao ometati krivični postupak utjecajem na navedene svjedoke. Naime, i kada bi se tumačilo da se zbog činjenice da se apelant osnovano sumnjiči da je kao voditelj Pošte počinio predmetno krivično djelo, a da se radi o svjedocima koji su zaposleni u Pošti Vareš, može pretpostaviti apelantov utjecaj na ove svjedoke, sud mora argumentirati naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant zaista mogao ometati krivični postupak utjecajem na njih. Pored toga, Ustavni sud uočava da je apelant na navedene nedostatke prvostepenog rješenja ukazivao u svojoj žalbi, ali da je drugostepeno vijeće, prihvaćajući zaključke prvostepenog suda, propustilo razmotriti utemeljenost navedenog prigovora. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja koje su u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja ponudili redovni sudovi ne mogu prihvatiti kao „relevantni“ i „dovoljni“ za zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem u ovome dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

d)Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH

39. Apelant tvrdi da je Općinski sud arbitrarno primijenio i odredbu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, jer je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti utemeljen na ranijim osudama apelanta koje su brisane, pa se zbog toga apelant trebao smatrati neosuđivanim licem, kao i na okolnosti da se protiv apelanta vode istrage za druga krivična djela.

40. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembra 1991, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maja 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juna 2009. godine). Također, Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom razdoblju, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

41. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembra 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je svoj zaključak o postojanju bojazni od ponavljanja krivičnog djela iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH prvostepeni sud zasnovao, a što je prihvatilo i drugostepeno vijeće, na okolnosti da je apelant dolaskom na posao, iako je bio na bolovanju, da zamijeni kolegu kojemu je dao slobodan dan, pokazao čvrstinu u namjeri da učini krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pored navedenog, prvostepeni sud je uzeo u obzir apelantovu raniju osuđivanost za krivična djela za koja su brisane osude i okolnosti da se protiv apelanta vode istrage za druga krivična djela, odnosno da su protiv apelanta podnesene krivične prijave, pa je na temelju navedenih okolnosti zaključio da postoji opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo, ili dovršiti pokušano krivično djelo.

43. U vezi sa navedenim obrazloženjem, Ustavni sud prvenstveno uočava da iz odredbe člana 125. stav 7. KZFBiH jasno proizlazi da se brisanjem osude iz krivične evidencije učinitelj krivičnog djela smatra neosuđivanim. Dovodeći u vezu navedenu odredbu sa činjenicama konkretnog predmeta, odnosno da su osude apelanta za ranija krivična djela brisane, Ustavni sud smatra da je Općinski sud prilikom utvrđivanja iteracijske opasnosti potpuno proizvoljno ocijenio okolnost da je apelant do sada dva puta osuđivan. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ocijenio i okolnost da se protiv apelanta vode istrage za druga krivična djela, odnosno da su protiv apelanta podnesene krivične prijave. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi zbog čega bi se na temelju tih okolnosti, uzimajući u obzir načelo pretpostavke nevinosti na koje apelant utemeljeno ukazuje, mogla uspostaviti čvrsta osnova kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu i ukazuju da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Slijedom navedenog, Ustavni zapaža da jedina preostala „naročita okolnost“ (ako se uzme da jeste ispunjen objektivni uvjet koji se traži - visina zaprijećene kazne za krivično djelo za koje se apelant tereti) predstavlja postojanje osnovane sumnje da je apelant dolaskom na posao, iako je bio na bolovanju, da zamijeni kolegu kojemu je dao slobodan dan, pokazao čvrstinu u namjeri da učini krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o jednoj radnji koja se apelantu stavlja na teret, a iz obrazloženja prvostepenog rješenja ne proizlazi zbog čega bi ta navodna okolnost, za koju postoji samo osnovana sumnja, mogla predstavljati naročitu okolnost koja ukazuje na opasnost od ponavljanja krivičnih djela. Stoga, Ustavni sud ukazuje da ni ovaj razlog u okolnostima konkretnog slučaja nije dovoljan za zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio da čini krivična djela. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja koje je u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja ponudio Općinski sud ne mogu prihvatiti kao „relevantni“ i „dovoljni“ za zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

44. Nadalje, imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud u jednoj rečenici, rješavajući po žalbi, obuhvatio ispunjenost uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, dok se uopće nije izjašnjavao na utemeljenost apelantovih prigovora koje ponavlja i u apelaciji. Stoga se ne može reći da je ispunjen i potreban uvjet ispitivanja „zakonitosti“ pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, jer postoji propust u drugostepenom rješenju da se na bilo koji način referira, odnosno izjasni na jasne apelantove navode o nepostojanju ovog pritvorskog osnova, pogotovo kada se ima u vidu već utvrđena manjkavost prvostepenog rješenja povodom pitanja ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u odnosu na apelanta.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem i u ovome dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

e)Prigovor u vezi sa određivanjem mjera zabrane

46. U kontekstu apelantovog prigovora da prvostepeni sud nije jasno i argumentirano obrazložio zbog čega se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka, a drugostepeno vijeće nije uopće odlučivalo o tim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud konstatirao da apelantov branitelj nije dao jasne i obrazložene razloge za prijedlog da se apelantu odredi mjera tzv. kućnog pritvora na temelju kojih bi sud našao, odnosno utvrdio da će se ista svrha postići i tom mjerom. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja naveo da „prvostepeni sud nije jasno i argumentirano obrazložio zašto se mjerama zabrane ne može osigurati neometano vođenje krivičnog postupka“. Međutim, Ustavni sud zapaža da drugostepeno vijeće uopće nije navelo razloge da li je i zbog čega smatralo neutemeljenim apelantove navode kojima je osporavao prvostepeno rješenje u dijelu njegovog zahtjeva za određivanje blažih mjera zabrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u ovome dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantirano članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

47. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost lica, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na pobijano drugostepeno Rješenje Općinskog suda broj 41 0 K 069471 18 Kv od 18. januara 2018. godine naglašavajući da redovni sud, pri određivanju i produženju mjere pritvora, mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.

Ostali navodi

48. Apelant ukazuje da je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti utemeljen na njegovim ranijim osudama koje su brisane, pa se zbog toga apelant trebao smatrati neosuđivanim licem, kao i na činjenici da se protiv apelanta vode istrage, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pretpostavku nevinosti. Imajući u vidu zaključak u pogledu povrede prava na slobodu i sigurnost lica, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati ostale apelantove navode o povredi prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, jer se obrazloženja koja je ponudio prvostepeni sud ne mogu prihvatiti kao „relevantna“ i „dovoljna“ za zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, a drugostepeni sud se, potvrđujući prvostepeno rješenje, uopće nije izjašnjavo na utemeljenost apelantovih prigovora koje ponavlja i u apelaciji.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman