Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-790/18 (E. R.)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-790/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 790/18, rješavajući apelaciju Eseda Radeljaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eseda Radeljaša podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027412 17 Kž 13 od 26. decembra 2017.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027412 17 Kv 22 od 13. decembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Esed Radeljaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027412 17 Kž 13 od 26. decembra 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027412 17 Kv 22 od 13. decembra 2017. godine.
2. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanta iz pritvora.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 23. do 27. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027412 17 Kv 22 od 13. decembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje pritvora, pa je apelantu iz razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKPFBiH) određena mjera pritvora koja, prema tom rješenju, može trajati dva mjeseca, a ima se računati od trenutka lišenja slobode.
7. U obrazloženju rješenja, u vezi s postojanjem osnovane sumnje, Kantonalni sud je istakao da je protiv apelanta potvrđena optužnica, te je navodeći dokaze i na njima utvrđene činjenice zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 32. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i u vezi sa članom 32. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 32, sve u vezi sa čl. 54. i 55. KZFBiH.
8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da se apelantu stavlja na teret da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu. U vezi s postojanjem naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu protek vremena u odnosu na okolnosti koje su već utvrđene ranijim rješenjima (koja su prethodila donošenju rješenja o ukidanju pritvora na glavnom pretresu), te je zaključio da se te okolnosti nisu promijenile. Naime, iz interpretiranih i analiziranih dokaza proizlazi da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je počev od 2005. godine zajedno s ostalim optuženicima J. H., N. K., J. Č., i D. H. počinio više krivičnih djela, a sve s ciljem sticanja enormne protivpravne imovinske koristi za sebe i za druge optuženike, te nanošenja štete drugima. Kantonalni sud je također naveo da je cijenio i da li je protek vremena mogao umanjiti intenzitet radnji i okolnosti, ali je imajući u vidu brojnost krivičnopravnih radnji koje su detaljno opisane, kontinuitet, tj. vremenski period u kojem su preduzimane, zaključio da te okolnosti jasno oslikavaju karakter apelanta koji je očito sklon vršenju inkriminiranih radnji s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, nanošenjem štete budžetima u BiH i legalizaciji nelegalno stečene imovine. Navedene činjenice i okolnosti upućuju da je u pitanju posebna spremnost i upornost u vršenju djela, za koja je apelant osnovano sumnjiv, što u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U prilog ovom zaključku ide i činjenica da iako se apelant u podacima iz kaznene evidencije vodi kao neosuđivan, iz stanja spisa i do sada prikupljenih dokaza proizlazi da je ,,Esad“ Radeljaš presudom Kantonalnog suda od 13. novembra 2002. godine, pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenog produženog krivičnog djela prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH i produženog krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 351. stav 3. KZFBiH, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od godinu i 10 mjeseci, odnosno pravomoćno je bio osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana. Međutim, tu kaznu apelant nije izdržao jer je iz njemu poznatih razloga i na njemu poznat način bio zaveden u dva različita kartona lične karte, tako da je na kartonu od 22. maja 1995. godine bilo navedeno ime ,,Esad“, a na kartonu od 22. januara 2003. godine bilo je navedeno ime „Esed“ tako da je u postupku izvršenja izrečene krivičnopravne sankcije nastupila zastara izvršenja kazne iako je bilo nesporno da se radi o istoj osobi koja je bila dostupna i sudu i drugim organima nadležnim za izvršenje krivičnih sankcija. Naprijed navedeno naročito oslikava apelantovu osobnost koji je svjesno izbjegao preuzimanje odgovornosti za počinjena djela. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pri čemu iz dosadašnjeg postupka niti jedan dokaz ne upućuje na drugačiji zaključak suda, zbog čega je ispunjen uvjet za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 027412 17 Kž 13 od 26. decembra 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana.
10. Razmatrajući apelantove navode kojima je osporavao postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Vrhovni sud je istakao da tim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost zaključaka prvostepenog suda. Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud na osnovu dokaza navedenih u obrazloženju i okolnosti koje je cijenio u vezi s tim, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant u kontinuitetu, počev od 2005. godine, zajedno s drugim optuženicima, počinio više krivičnih djela s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi. Također slijedi da je prvostepeni sud na osnovu stanja u spisu utvrdio da je apelant ranije osuđivan za istovrsna krivična djela koja su imala za cilj pribavljanje imovinske koristi, a što se također ne osporava žalbom. U vezi s apelantovim navodima da je boravkom na slobodi u trajanju od 40 dana uvjerio sud da nije ni pokušao, a kamoli ponovno izvršio neko krivično djelo, Vrhovni sud je istakao da ta okolnost ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o daljnjem postojanju osnova za pritvor jer branilac u žalbi ne ukazuje na konkretne činjenice i okolnosti koje upućuje na njihovu osnovanost. Nadalje, žalbom se ne dovodi u pitanje da je apelant pravomoćnom presudom od 13. novembra 2002. godine osuđivan za istovrsna krivična djela, pa eventualna okolnost da nije apelantova krivica što nije izdržao izrečenu kaznu zatvora i što u kaznenoj evidenciji nije evidentirana njegova ranija osuđivanost ne znači da apelant nije osuđivan. Također, žalbeni navodi da je apelant brisan iz kaznene evidencije i da ima status neosuđivane osobe nisu potkrijepljeni konkretnim dokazima, a niti se ukazuje na činjenice i okolnosti koje potvrđuju osnovanost ovih žalbenih navoda, pa ih sud cijeni kao paušalne. Na pravilnost pobijanog rješenja nisu od uticaja ni apelantovi navodi da mjera pritvora predugo traje s obzirom na to da je apelantu u konkretnom slučaju pritvor produžen u skladu sa zakonskim odredbama na koje se prvostepeni sud pozvao, pa donošenjem pobijanog rješenja nisu prekršene odredbe ZKPFBiH ili odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome, apelant ne ukazuje da nadležni organi u konkretnom predmetu ne postupaju s dovoljno hitnosti, zbog čega ni tim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. Najzad, u vezi s apelantovim navodima da se svi optuženici brane sa slobode, a da se njemu produžava, odnosno određuje pritvor, Vrhovni sud je naveo da ti navodi nisu od uticaja na pravilnost pobijanog rješenja budući da se u konkretnom postupku odlučivalo o osnovanosti pritvora prema apelantu, a ne i prema drugim optuženicima. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti koje je prvostepeni sud cijenio, Vrhovni sud je zaključio da one opravdavaju zaključak prvostepenog suda o postojanju naročitih okolnosti u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
IV.Apelacija
I. Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da u konkretnom slučaju nije izvršena suštinska kontrola opravdanosti mjere pritvora, odnosno da je u osporenim rješenjima, jednako kao i u svim prethodnim rješenjima, postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH obrazloženo identičnim i stereotipnim formulacijama. U vezi s tim apelant ukazuje da redovni sudovi nisu mogli cijeniti pravomoćnu presudu kojom je apelant ranije osuđen zato što ta presuda nije navedena u izvodu iz kaznene evidencije za apelanta, te da stoga nije bitno kako i zbog čega apelant nije izdržao krivičnopravnu sankciju prema toj presudi. U pogledu brojnosti i težine krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, apelant ukazuje da se bitni elementi krivičnog djela ne mogu podvoditi pod ove okolnosti jer se i drugim optuženicima također stavlja na teret počinjenje navedenih krivičnih djela, a oni su pušteni da se brane sa slobode. Apelant dalje ukazuje da iako prvostepeni sud naglašava da je cijenio protek vremena u odnosu na okolnosti koje su već utvrđene ranijim rješenjima, ipak je ostao pri stavu da se okolnosti za pritvor nisu promijenile. Najzad, apelant tvrdi da redovni sudovi uopće nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant svojim boravkom na slobodi u trajanju od 40 dana dokazao da su potpuno neosnovani razlozi za pritvor jer tokom boravka ni u jednom trenutku nije pokušao, a pogotovo izvršio neko krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporena rješenja i naloži njegovo puštanje na slobodu.
II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja nije tvrdio da se ponavljaju identični razlozi kao i u prethodnim rješenjima, niti da se zaključak o postojanju naročitih okolnosti zasniva na postojanju bitnih elemenata krivičnog djela, pa se taj sud prilikom donošenja osporavanog rješenja nije ni mogao izjašnjavati o tim okolnostima. Vrhovni sud je također naveo da su apelantovi navodi kojima osporava postojanje posebnog pritvorskog osnova istovjetni žalbenim navodima protiv prvostepenog rješenja, o kojima se taj sud već izjasnio, a iz tih razloga proizlazi neosnovanost i proizvoljnost navoda iz apelacije kojima se ukazuje na povredu apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
13. Kantonalni sud je istakao da donošenjem osporenog rješenja nisu povrijeđena apelantova prava na koja se apelacijom ukazuje, te da je osporeno rješenje zasnovano na konkretnim činjenicama i okolnostima i konkretnim zakonskim odredbama na koje se taj sud pozvao, zbog čega su neosnovani i proizvoljni apelantovi navodi kojima se ukazuje na povredu prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
14. Tužilaštvo je navelo da u konkretnom slučaju ne postoji arbitrarnost u određivanju pritvora, niti bilo kakvi propusti koji bi doveli do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, tako da je apelacija u cijelosti neosnovana, dok su navodi o činjenicama na kojima se apelacija zasniva u potpunosti netačni, izdvojeni iz konteksta i paušalni, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 6. Pritvor Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027412 17 Kž 13 od 26. decembra 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 26. decembra 2017. godine, a da je apelant apelaciju podnio 12. februara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
25. Imajući u vidu da apelant ne dovodi u pitanje osnovanu sumnju, Ustavni sud postojanje osnovane sumnje neće ni razmatrati. U skladu s navedenim, Ustavni sud će razmotriti apelantove tvrdnje da su osporena rješenja arbitrarna, da se ponavljaju ranije izneseni razlozi za pritvor, da ne postoji konkretizacija posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, kao i da sudovi nisu ispitali izmijenjene okolnosti u odnosu na apelanta.
26. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima, kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom razdoblju, velika šteta prouzročena žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
27. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
28. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da u konkretnom slučaju na apelantovoj strani postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te su zaključili da je ispunjen opći uvjet predviđen članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Pri tome, prvostepeni sud je prvenstveno ukazao na okolnosti (za koje postoji osnovana sumnja), iz kojih proizlazi da je počev od 2005. godine zajedno s ostalim optuženicima J. H., N. K., J. Č., i D. H. počinio više krivičnih djela, a sve s ciljem sticanja enormne protivpravne imovinske koristi za sebe i za druge optužene, te nanošenja štete drugima, pri čemu je iskazao upornost, odlučnost i istrajnost. Pored toga, prvostepeni sud je istakao da je apelant ranije osuđivan za istovrsno krivično djelo, te je ukazao na dokaze koji ukazuju na apelantovo izbjegavanje da preuzme odgovornost s obzirom na to da po pravomoćnoj presudi nije izdržao kaznu. Prvostepeni sud je također cijenio i protek vremena u kojem se apelant nalazi u pritvoru, ali je zaključio da navedene činjenice i okolnosti upućuju na zaključak da je u pitanju posebna spremnost i upornost u vršenju djela, što u ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je potvrdio stav prvostepenog suda, koji nije doveden pitanje tvrdnjama odbrane. Pri tome je Vrhovni sud razmotrio i apelantove prigovore koje ponavlja i u apelaciji, a koji se odnose na apelantovo navodno ponašanje prilikom boravka na slobodi u trajanju od 40 dana, pitanje apelantove ranije osuđivanosti, kao i pitanje dužine boravka u pritvoru, te je zaključio da su te tvrdnje neosnovane i da ne dovode u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja. Navedena obrazloženja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim apelantove navode da mu je proizvoljno određena mjera pritvora iz navedenog pritvorskog razloga. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu i odgovora na apelaciju Vrhovnog suda proizlazi da apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja nije ukazivao da se prvostepeno rješenje zasniva na identičnim razlozima, kao i da se zaključak o postojanju pritvorskog razloga zasniva na postojanju bitnih elemenata krivičnog djela, zbog čega Ustavni sud neće razmatrati te apelantove navode jer apelant ne može očekivati da određeno pitanje postavi pred Ustavnim sudom, a da prethodno nije dao šansu redovnom sudu da se izjasni o tome (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2505/17 od 11. oktobra 2017. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, zbog kojih je apelantu određen pritvor.
31. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman